Nejednakost je opet (još uvijek) u centru pažnje. Nobelova nagrada Angusu Deatonu skrenula je pažnju javnosti prema njegovoj knjizi The Great Escape, health, wealth and the origins of inequality, objavljenoj iste, 2013. godine kad i čuveni Pikettyjev Kapital u 21. stoljeću.

Piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa "Banka Magazine" i portala Banka.hr

Nakon što se 2012 godine pojavio s The Price of Inequality, Joseph Stiglitz je 2015. godine izišao s još jednim naslovom o nejednakosti: The Great Divide. Novu je knjigu objavio i Piketty (The Economics of Inequality), vrijeme nije gubio ni pop-filozof Harry Frankfurt (poznat po desetak godina starom hitu On Bullshit), a među značajnijim naslovima pouzdani pregledi ističu Inequality Anthonyja Atkinsona.

Već površni pogled na Amazonovu ponudu otkriva da je i ovo tek manji dio izbora poznatih autora i velikih izdavača, koji za 2016. najavljuju i nove naslove. Nemoguće je sve to pročitati, a nema ni potrebe, čak ni ako se netko posebno bavi temom nejednakosti.

Podaci se i zaključci u značajnoj mjeri preklapaju i ponavljaju, a od već profiliranih autora i institucija najčešće se dobivaju očekivani pogledi i argumenti u mnogim slučajevima artikulirani desetljećima pa i stotinama godina unatrag: da, nejednakost najčešće nije fer, kao ni uravnilovka; zaista, nejednakost (kao i jednakost) ima svoje negativne i pozitivne strane, o čemu ovdje nije mjesto (nema prostora) opet razglabati.

Kriza i nejednakost

Knjiga Income Inequality: Why It Matters and Why Most Economists Didn't Notice (Nejednakost prihoda, zašto je važna i zašto većina ekonomista to nije zapazila) Matthewa P. Drennana u pregledu New York Timesa prikazna je vrlo kratko. Spomenuta je tek glavna teza, da je nejednakost uzrok Velike recesije, financijskog sloma u Sjedinjenim Državama čije su posljedice u svijetu vidljive i danas.

Teza se ne čini novom, no tome zapravo nije sasvim tako. Sigurno je implicirana u većini knjiga i članaka o nejednakosti i krizi koji su objavljeni posljednjih godina, no u malo kojem je veza nejednakosti i krize razrađivana i argumentirana: kako je to nejednakost uzrokovala financijsku krizu?

Kojim je to mehanizmom nejednakost, koja je uobičajena pojava uvijek i svuda, izazvala financijski slom, kako se nejednakost pretvorila u ekonomsku krizu, pad bdp-a?

Prema mojem uvidu tezu je prvi opservirao Raghuram Rajan, nekadašnji glavni ekonomist Međunarodnog monetarnog fonda, a danas guverner Centralne banke Indije, u knjizi Fault Lines (Raspukline). Rajanova je teza da je nejednakost izazvala loše populističke i kompenzacijske ekonomske politike.

S jedne su strane centri financijske moći stekli neproporcionalan utjecaj na one koji donose političke odluke, a s druge je strane država, "radi mira u kući“, omogućila neodržive financijske transfere putem implicitnih (i eksplicitnih) garancija velikim socijalnim fondovima Fannie Mae i Freddie Mac.

Nova teza

Premda su neki recenzenti naprečac zaključili da Drennan u odnosu na Rajana ne donosi ništa novoga, tome zapravo nije tako. U ovom je slučaju mehanizam kojim je nejednakost izazvala financijsku krizu poprilično drukčiji.

Umjesto ovakvog izravnog upletanja politike u ekonomsku aktivnost, ovdje je artikuliran čistiji ekonomski mehanizam koji je od nejednakosti gotovo neizbježno vodio Velikoj recesiji. Drennan nastoji na podatcima pokazati da je isti obrazac već viđen i u slučaju Velike depresije, iz prve polovice 20. stoljeća, no da je zanemaren (potisnut) i onda i sada.

Knjiga je vrlo kratka, svega nekih 160 stranica, od kojih su otprilike četvrtina bilješke, indeks i literatura. Riječ je zapravo o nešto dužem znanstvenom članku, o studiji potpuno fokusiranoj na razjašnjavanje i argumentiranje osnovne teze. Za razliku od Pikettyja, i mnogih drugih, koji nejednakost analiziraju služeći se pojmovima kao što su kapital i rad, koji se u današnjim tehnološkim okolnostima snažno transformiraju pa su im granice mutne i preklapaju se (a što su recenzenti već istaknuli kao glavnu zamjerku Pikketyjevoj knjizi), Drennan se bazično zadržava na konkretnijim i mjerljvijim konceptima, na prihodu i potrošnji.

"Prema dugotrajnoj popularnoj percepciji“, piše Drennan, "bogati stječu svoje prihode na osnovi vlasništva nad kapitalom, a radnici iz plaća i nadnica. To je uglavnom bilo točno tijekom 1920-tih, ali više nije. Na osnovi podataka iz poreznih prijava 1 posto najbogatijih poreznih obveznika 29 je posto svojih prihoda 1929. godine ostvarivalo od plaća. Ali danas, udio njihovih prihoda iz plaća (koje uključuju i bonuse) u rangu je od 54 do 66 posto.“ U prihode Drennan uračunava "zarade, dividende, kamate, rente i transfere“. Kod Drennana se ne radi o nejednakosti bogatstva, ni nejednakosti prilika, nego o nejednakosti prihoda i potrošnje.

Uzroci nejednakosti

Rast nejednakosti prihoda u Sjedinjenim Državama posljednjih četiri desetljeća (Drennan spominje od sredine sedamdesetih, dakle prije dolaska na vlast Ronalda Reagana), praktički je neupitna. Da toga nije bilo ne bi bilo svih tih knjiga o nejednakosti. Na početku knjige predstavljaju se teorije o uzrocima rasta nejednakosti, ekonomske (tehnološke promjene i globalizacija), demografske (promjene u sastavu kućanstva, rast zaposlenosti žena koje su sklone udavati se za muškarce svojeg društvenog statusa), institucionalne i političke.

Ovaj je dio, kao i cijela knjiga, bogat izvor znanstvene literature na temelju koje autor raspravlja, potvrđuje ili opovrgava pojedine teze. Ne piše napamet. Drennan smatra da ekonomski i demografski uzroci nisu bitno utjecali na rast nejednakosti, iako im ne poriče važnost. Uglavnom, isti su uzroci (globalizacija, tehnološke promjene) djelovali i u drugim razvijenim zemljama, a nisu izazvali jednake posljedice. Glavni su, po njemu, uzroci institucionalni i politički. Kanada je, ističe, prošla kroz istu promjenu strukture gospodarstva kao i SAD, od industrije prema uslugama, no ondje sindikalna organiziranost nije doživjela takav pad.

Iluzija je, piše, da se redistribucija bogatstva odvija samo kroz porezne transfere. Naprotiv, uvjeti poslovanja, izvlačenje renti, zaštita različitih oblika monopola, zakoni o bankrotu, podređenost potrošača itd itekako utječu na raspodjelu resursa. Drennan bilježi ogroman rast broja pro-biznis lobista i think tank organizacija. Ipak, njegova je analiza uzroka rasta nejednakosti nedovršena. Ona i nije glavna tema knjige. Nejednakost on prije svega konstatira i dokazuje da je ugrađena u recesiju (i depresiju).

Rast duga kućanstava

Ni rast privatnog duga nije nešto što treba posebno dokazivati. Drennan se međutim potrudio pokazati da je dug rastao ponajprije među onima koji ne pripadaju među najbogatije, da je osobito rastao u odnosu na njihove prihode, napokon da se radi o rastu neto duga, umanjenog za štednju i imovinu. Usporedo s rastom duga rasle su i cijene kuća u koje je dug uglavnom ulagan stvarajući pri tome percepciju da raste i bogatstvo dužnika, da se dakle zaduživanje isplati, da se može dalje zaduživati.

To je taj tipični ekonomski circulus vitiosus, kad dug diže cijene, a cijene potiču dug. Ipak, usporedo s rastom duga kućanstava, rastao je i osjećaj nesigurnosti, najviše zbog opasnosti od bolesti i gubitka posla čime bi se istopio ulog u obrazovanje i zdravstvo, a čije su cijene nezaustavljivo rasle, također zahvaljujući dostupnim financijskim instrumentima.

No postojao je jak motiv da se spirala produži: Drennan navodi izračune prema kojima bi primjena načela tvrdog budžetskog ograničenja zaustavila rast potrošnje, osobito u te veće izdatke kao što su osiguranje, školstvo, kuće, nakon čega bi uslijedio izraziti pad ekonomske aktivnosti.

To je drugi ekonomski circulus vitiosus. Ovaj put ne radi se o medjusobnom poticanju duga i cijena nego o potrošnji i ekonomskoj aktivnosti: uspori li se potrošnja slijedi pad ekonomske aktivnosti koji dalje usporava potrošnju.

Paralela s Hrvatskom

Mnogi se ovi obrasci, naravno, prepoznaju i u Hrvatskoj. Tu su prije svega rast duga kućanstava i cijena nekretnina. U daljem će se opisu, međutim, vidjeti da je Drennan vrlo uvjerljivo artikulirao mehanizam koji je izazvao financijski slom u SAD, da su to iskustva koja treba uzeti u obzir, no da se iz njih ne mogu izvoditi dogmatski zaključci koji vrijede za sve sredine a ni za budući razvoj.

Kad je, zašto je i kako je stvar pukla? Zašto je mehanizam jedno vrijeme funkcionirao, do neke granice, a onda je, odjednom, izbila financijska kriza? Slom je započeo 2007. kad je stao rast cijena kuća. Ali zašto, zašto novi krediti, sve duži i sve povoljniji,  nisu i dalje poticali rast njihovih cijena, kao dotad, a s time i daljnju vrtnju kotača?

Najčešći je odgovor, koji se nađe i u najboljoj literaturi, da to nije moglo trajati vječno. Naravno, taj je odgovor potpuno nedostatan, ne objašnjava zašto nešto može trajati samo neko vrijeme a poslije više ne može, poslije pukne. I nitko ne zna kad će puknuti.

Zaista, nitko ne zna kad će puknuti, no Drennanova knjiga ipak nudi odgovore na pitanje zašto ne može trajati vječno, zašto mora puknuti: upravo zbog nejednakosti prihoda, zbog relativnog zaostajanja prihoda 95 posto stanovništva. Njihovi prihodi više nisu mogli ni zaduživanjem stizati cijene edukacije, zdravstva i kuća, koje su svojim mogućnostima plaćanja dizali oni najbogatiji.

Zaostajanje prihoda za dugom nisu mogle prevladati ni financijske inovacije i poticajne kamatne stope centralne banke, koje su dodatno povećavale nejednakost, rast cijena i rascjep, koji nisu uspjele prevladati ni državne subvencije putem velikih fondova Freddie i Fannie.

Daljnje je financiranje istodobno povećavalo nejednakost i cijene koje nije moglo sustizati ni novo financiranje jer je opet podizalo cijene i povećavalo nejednakost.  Očito, opisani mehanizam je različit od Rajanovog i ugrađen je u strukturu ekonomije koju je država krpala (i vjerojatno pogoršavala stvari).

Teorijska osnova

Glavnina knjige, cijeli drugi dio, međutim prikazuje ekonomsku teoriju potrošnje (i štednje), od Saya, preko rasprave Malthusa i Ricarda, zatim Keynesa, Friedmana, Modigliania, Kuznetsa, tradicionalnih institucionalista Commonsa i Veblena do bihevioralnih ekonomista. To su samo najpoznatija imena. (U usporedbi s njima Krugman i Mankew spadaju u manje poznate, da se o cijelom nizu drugih vrijednih autora i ne govori.)

Sve nijanse tog dijela knjige preporučujemo čitatelju. Iako je po mom sudu taj dio knjige vredniji od empirijskog dijela koji mu prethodi, tu ima jakih i uvjerljivih, ali i slabih, nedovoljno argumentiranih zaključaka.

Drennan nastoji pokazati da potrošnja (kao udio u stalnim prihodima) nije stabilna, nego da prosječna sklonost potrošnji raste s nejednakošću, da dakle nije neutralna ni u odnosu na distribuciju prihoda. Riječ je o opovrgavanju prije svega Friedmana, Modigliania i Kuznetsa, a na kraju i Mankewa.

Podatci o kretanjima koja su prethodili krizi, a koja je Drennan podastro, nedvojbeno mu idu u prilog. Zbog dominacije njihovih teza o potrošnji, a koje sežu već od Saya i Ricarda, ekonomika nije uočila kako nejednakost vodi do financijske krize, zaključuje Drennan.

Meni je ipak najzanimljivije uključivanje u analizu bihevioralnih ekonomista i institucionalista, osobito Thorstelna Veblena i njegovih dviju teza, o vidljivoj potrošnji (conspicuous consumption), tj. potrebi pojedinca da se kupljeno pokaže, da se kupljenim pohvali, čak da se u to ime plati i više nego što je nužno, te srodne teze o sklonosti pojedinca da u potrošnji oponaša ponašanje bogatih.

Mehanika krize

Mehanizam koji je izazvao krizu je dakle vrlo složen. U korijenu je raslojavanje koje je sam mehanizam ubrzavao, poticanje potrošnje slične onoj potrošnji bogatih čime se stvarala iluzija o sustizanju, napretku i smanjivanju jaza. Transfer štednje od bogatih prema siromašnijima (rast financijske industrije) bio je nužan radi održavanja spomenute iluzije i kretanja cijelog mehanizma, dug, potrošnja, cijene, rast.

Unatoč tome što su posredstvom sve složenijih financijskih instrumenata disperzirani što je bilo moguće šire, rizici su neminovno izmakli kontroli. No, nadzor je možda oslabio možda upravo zbog širine disperzije. Uostalom, kao što Wittgenstein tvrdi, karakteristika je mehanizma da se slomi.  Nijedan nije idealan.

Poticajna knjiga

Matthew P. Drennan napisao je ne toliko dobru i dorađenu koliko poticajnu knjigu. Nije riječ o velikom autoru. Teško da će ikad kandidirati za Nobelovu nagradu. Ipak, onima koji su zainteresirani za istraživanje suvremene ekonomije knjige ovakvih autora, savjesnih sveučilišnih profesora koji nikad nisu objavili prijelomni paradigmatski članak ni neko veliko sintetsko djelo, ali marljivo kopaju i razjašnjavaju, mogu biti korisnije nego radovi slavnih.  Time se ne tvrdi da slavni i genijalni autori ne vrijede više, nego samo da je njihova vrijednost neke druge vrste. (Izvor: Banka.hr)