Centar za javne politike i ekonomske analize je uz podršku zaklade Atlas objavio prijevod knjige urednika Toma G. Palmera Nakon države blagostanja koja predstavlja skup interdisciplanrnih eseja klasično-liberalnih autora s temama vezanim uz povijest, definiciju, razvoj, probleme i budućnost države blagostanja.

Piše: Milan Deskar Škrbić, makroekonomski analitičar u Erste banci u Hrvatskoj (stavovi izneseni u tekstu lični su stavovi autora)

Iako glavni urednik već u uvodu ističe kako "povijest, ekonomija, sociologija, politička nauka i matematika trebaju biti naši alati da shvatimo i ocijenimo državu blagostanja, a ne emocije ili teorije zavjere" u njegovim tekstovima se mogu naći vrlo emotivne izjave i ocjene poput one da je država blagostanja "svjetski stroj krađe, degradacije, manipulacije i društvene kontrole". Takve konstrukcije bi odmah na početku mogle odbiti suzdržanije i objektivnije čitatelje.

Međutim, ovu kratku knjižicu od 120 stranica vrijedi pročitati jer sadrži i niz objektivnih, argumentiranih i zanimljivih pogleda, informacija i ideja vezanih uz ovu vrlo kompleksnu temu, koja se ponovno aktualizirala nakon izbijanja svjetske financijske krize 2008., jačanja fiskalnih ograničenja te demografskih promjena koje značajno narušavaju stabilnost sustava socijalnog osiguranja u Europi, ali i SAD-u. Teme koje se obrađuju također mogu biti zanimljive i u domaćem kontekstu najave različitih reformi koje će zasigurno utjecati i na neka prava koja su do sada bila garantirana hrvatskim modelom socijalne države.

Knjiga je podijeljena u četiri cjeline:

Prva cjelina (Uzajamno pelješenje i neodrživa obećanja) može se smatrati  kritikom samog koncepta države blagostanja kroz prizmu filozofije, političke znanosti i političke ekonomije.

Druga cjelina (Povijest države blagostanja i onoga što je uklonila) bavi se poviješću i nastankom države blagostanja te dobrovoljnim sustavima osiguranja koje je ona zamijenila.

U trećoj cjelini (Država blagostanja, financijska kriza i dužnička kriza) autori obrađuju najaktualniju temu financijske i dužničke krize u SAD-u te uzroke istih vide i kao posljedicu postojanja države blagostanja.

Posljednji dio (Siromaštvo i država blagostanja) daje pogled klasičnih liberala na problem i načine rješavanja siromaštva te nudi alternative paternalističkom konceptu države blagostanja, kakav danas dominira u većini modernih zemalja.

U nastavku teksta će se kratko prikazati sadržaj svake cjeline, a zainteresirane čitatelje se poziva da svoj besplatni (tiskani) primjerak prijevoda knjige zatraže na web adresi Centra za javne politike i ekonomske analize.

Uzajamno pelješenje i neodrživa obećanja

U prvom eseju u ovoj cjelini urednik knjige Palmer stavlja pojam države blagostanja u kontekst  "tragedije zajedničkog dobra" gdje ističe da se rashodnu stranu proračuna može promatrati kao poznati primjer jezera na kojem, zbog neutvrđenih vlasničkih prava, naposlijetku dolazi do pretjeranog izlova ribe i devastacije ribljeg fonda budući da svaki ribar pokušava maksimizirati svoju korisnost nauštrb drugih.

Iako je paralela s tragedijom zajedničkih dobara u suštini smislena autor je samu temu previše simplificirao, ali je stvorio prostor za zanimljivu diskusiju. Palmer se dotiče i uloge države blagostanja u izbijanju financijske krize u SAD-u, ali je ta tema detaljnije obrađena u trećoj cjelini knjige.

Drugi esej talijanskog novinara Piearcamillo Falasca obrađje temu talijanskog Miracolo Economico (dva desetljeća visokih stopa rasta nakon Drugog svjetskog rata) koji je prema autorovom viđenju nastao kao posljedica vrlo liberalne ekonomske i odgovorne fiskalne politike poslijeratnih vlada, a okončan je nastankom i jačanjem različitih aspekata države blagostanja poput uvođenja socijalnih mirovina, besplatnog zdravstva, ukinućem ustavnog ograničenja deficita, jačanja sidnikata i sl. Iako zanimljiv, tom eseju upućeniji čitatelji odmah mogu istaknuti dvije temeljne kritike:

(i) poslijeratno ekonomsko čudo je zabilježeno i u mnogim drugim zemljama Zapadne Europe, a često se argumentira da je najvećim dijelom posljedica poslijeratne obnove koja je velikim dijelom financirana od strane države i Marhallovim planom, kojeg autor eseja uopće ne spominje te (ii) korelacija ne znači nužno kauzaciju pa je potrebno puno bolje argumentirati kauzalni odnos između jačanja države blagostanja i usporavanja stopa gospodarskog rasta (teoretičari rasta će sigurno kao bitan faktor za usporavanje stope rasta istaknuti i ulogu opadajuće produktivnosti kapitala nakon snažne akumulacije tijekom obnove).

Grčka "priča" je tema trećeg eseja profesora atenskog sveučilišta Arstides Hatzisa. Zainteresiranim čitateljima neće donijeti previše novoga jer autor prepričava sada već općepoznatu priču o jefitnom europskom novcu koji se "slijevao" u Grčku i kojim se umjesto produktivnih investicija financirao niz različitih beneficija i rast plaća u javnom sektoru, mirovina, socijalnih naknada i sl, uz istovremenu visoku razinu korupcije, porezne evazije, niske razine aktivnosti stanovništva te izrazito niske konkurentnosti.

Međutim, autor ipak daje poticaj čitatelju za dodatno istraživanje jer za cijeli "grčki model" i sudbinu koja je Grčku dočekala krivi PASOK koji je došao na vlast u Grčkoj 1981., nedugo nakon što je ta država postala članicom tadašnje Europske zajednice. Obrazac ponašanja i populizma PASOK-a su, prema autorovom mišljenju, preuzele gotovo sve vlade pa čak i nekadašnja ekonomski konzervativna Nova demokracija.

Povijest države blagostanja i onog što je uklonila

Ova cjelina knjige započinje jednim od najdužih i nazanimljivijih eseja u knjizi u kojem se Palmer dotiče teme razvoja socijalne države u Bismarckovoj Njemačkoj te SAD-u, suprostavlja klasični liberalizam i državu blagostanja, vuče poveznice između socijalne države, nacionalsocijalizma i fašizma, ističe ulogu dobrovoljnih zajednica uzajamne pomoći koje su prethodile nastanku socijalne države, objašnjava razlike između liberalizma i tzv. socijalnog liberalizma te objašnjava mehanizam kojim politika kroz državu blagostanja uvodi kontrolu nad građanima.

Kao što je vidljivo, autor otvara niz vrlo kompleksnih i zanimljivih tema, ali se zbog nedostatka prostora i fokusa, na žalost, samo površno dotiče svake od njih. Dok je vrlo kritičan prema Bismarcku kroz cijeli esej, ne otvara mogućnost da je možda stvaranje socijalne zaštite olakšalo Bismarcku borbu protiv jačanja socijalističkog pokreta u tek ujedinjenoj Njemačkoj.

Također, ne objašnjava zašto je klasični liberalizam izgubio ideološku snagu u 19. stoljeću, a u nekim dijelovima prejednostavno postavlja znak jednakosti između Hitlerove nacional-socijalističke Njemačke i moderne države blagostanja, što se čini pretjeranim. U svakom slučaju ovo poglavlje otvara niz zanimljivih pitanja i teza te se čitatelja poziva da ga prouči s posebnom pozornošću.

Sustav dobrovoljne uzajamne pomoći tema je drugog eseja u ovom dijelu, čiji je autor britanski povjesničar David Green. Temeljna teza eseja, koja je potkrijepljena nizom arhivskih dokumenata, je da je tijekom 19. stoljeća u Velikoj Britaniji razvijen široki sustav dobrovoljne socijalne skrbi u okviru registriranih i neregistriranih društava uzajamne pomoći (koje su pružale različite oblike osiguranja, poput zdravstvenog, naknada za nezaposlenost, osiguranja u slučaju nezgoda, posmrtne pripomoći i sl.) te da nije postojala realna potreba za donošenjem zakona koji su socijalnu zaštitu prenijeli u javnu sferu.

Primjerice, prema podacima koje navodi autor, u trenutku stupanja na snagu Zakona o zdravstvenom osiguranju 1911. koji je pokrivao 12 milijuna ljudi, već je 9 milijuna ljudi bilo pokriveno osiguranjem kroz sustav dobrovoljne uzajamne pomoći. Autor u eseju također ulazi dublje u povijest, razvoj i način funkcioniranja sustava uzajane pomoći te navodi temeljna ograničenja sustava, kao i njegove prednosti u odnosu na centralizirani, etatistički sustav socijalne zaštite, te na taj način upoznaje čitatelja s alternativnim sustavom socijalne zaštite koji je u (ekonomskoj) literaturi ostao manje poznat.

Treći esej, američkog povjesničara David Beitoa, zadržava temu uzajamne pomoći, ali se fokus miče s Velike Britanije na SAD u kojem su glavnu ulogu u razvoj sustava uzajamne pomoći imala bratstva. Struktura eseja je slična prethodnom (povijest, razvoj, način funkcioniranja bratstava i sl.), ali SAD ima svoje specifičnosti pa je posebna pozornost u eseju posvećena bratstvima Afroamerikanaca te imigranata koja su imala veliku ulogu u pružanju socijalne zaštitie navedenim skupinama, ali su podupirala i njihovu političku afirmaciju.

U posljednjem dijelu eseja autor navodi najčešće istaknute uzroke pada značajnosti bratstava i sustava uzajamne pomoći, pri čemu je uspon i jačanje socijalne države samo jedan od njih. Pritom autor ne upada u zamku post hoc, ergo propter hoc već ističe kako je potrebno detaljnije proučiti povezanost između jačanja državnog paternalizma i pada interesa za članstvom te pada uloge društava uzajamne pomoći.

Država blagostanja, financijska kriza i dužnička kriza

Ovaj odjeljak knjige započinje kratkim esejom Michael Tannera s Cato instituta koji ističe važnost uloge implicitnog duga mirovinskog sustava koji u raspravama o reformama sustava mirovinskog osiguranja često ostaje zanemaren (više o implicitnom dugu pogledati u blogu Velimira Šonje, a vrijedi se prisjetiti i rasprave o reformi mirovinskog sustava u RH) te ističe kako se ukupno fiskalno opterećenje uvijek treba promatrati kroz prizmu eksplicitnog i implicitnog duga, što značajno mijenja "dužničku sliku" zemalja.

Primjerice, autor ističe da bi, kada bi se u kalkulaciju uključio implicitni dug mirovinskog sustava, prosječna razina zaduženosti u EU dosegnula vrijednost iznad 280% BDP-a. Osim važnosti implicitnog duga, autor ističe i nedostatke PAYGO "Pay-As-You-Go" sustava socijalnog osiguranja koji uspoređuje s Ponzijevom shemom te objašnjava kako zbog demografskih promjena takvom sustavu prijeti urušavanje.

Iako u posljednjem dijelu nudi alternative postojećem sustavu autor ostaje nedorečen i samo površno ističe nužnost orijentacije na povećanje udjela privatnog i indvidualiziranog osiguranja, bez rasprave o preprekama takvim reformama. Međutim, tema reforme sustava mirovinskog i zdravstenog osiguranja je vrlo aktualna, pogotovo u tranzicijskim zemljama, pa zainteresirani čitatelji neće imati problema s pronalaskom dodatne adekvatne literature.

Švedski ekonomist i povjesničar Johan Norberg u sljedećem eseju donosi sada već poznatu priču (među prvima ju je istaknuo Rajan u knjizi Fault Lines iz 2010.) o ulozi američkog modela države blagostanja u nastanku financijske krize 2007./2008. godine.

Temeljni "akteri" ove priče su američki GSE-ovi (government-sponsored enterprises) Fannie Mae i Freddie Mac preko kojih je širem sloju siromašnijih Amerikanaca (NINJA – no job, no income, no assets) omogućen pristup povoljnim hipotekarnim kreditima kako bi im se omogućilo da ostvare "američki san" i postanu vlasnici vlastitog doma (važno je istaknuti kako Fannie i Freddie nisu direktno odobravali subprime kredite, ali su na sekundarnom tržištu otkupljivali gotovo sve odobrene kredite niže kvalitete, op. au.).

Ulazak velikog broja tzv. subprime dužnika na tržište nije samo povećao sistemski rizik već je potaknuo i dodatno napuhavanje balona cijena na tržištu nekretnina. Iako ovaj esej upućenijim čitateljima ne donosi pretjerano novi sadržaj zanimljiv je jer dublje ulazi u modernu povijest "borbe" oko Fannie i Freddia u američkom Kongresu i Senatu u Bushevoj administraciji.

Siromaštvo, moral i sloboda

Knjiga završava Palmerovim esejom koji predstavlja pogled jednog klasičnog liberala na pitanje siromaštva i načine borbe protiv siromaštva. Nakon definicije klasičnog liberalizma Palmer ulazi u diskusiju o siromaštvu pri čemu se drži maksime da siromaštvo može postojati samo u usporedbi s bogatstvom koje se mora stvoriti, tj. da, prema riječima LSE-ovog Petera Bauera, "Siromaštvo nema uzroke. Bogatstvo ima uroke".

U tom kontekstu autor ističe ulogu ekonomskih i pravnih institucija koje su ključan preduvjet za stvaranje bogatstva, pri čemu se referira na Smitha, Northa i sl. Naravno, kao i svi klasični liberali, ističe kako je upravo rast (bogatstva) najbolja "mjera" za suzbijanje siromaštva te da se (legalno) bogaćenje jedne osobe nikada ne može promatrati kao uzrok siromaštva druge osobe.

S moralnog aspekta, ističe autor, klasični liberali prepoznaju potrebu za pomoć siromašnima, ali u njihovim očima postoji jasna hijerarhija načina uklanjanja siromaštva koja se širi od samopomoći, uzajamne pomoći, milosrđa pa do države prisile, kojoj se najviše protive. Autor također ulazi i u diskusije među liberalnim ekonomistima o ulozi države pri čemu je veliki broj suvremenih liberalnih ekonomista prihvatio ulogu države u osiguravanju socijalne skrbi.

Ovaj posljednji esej upućenijem čitatelju također ne donosi novi sadržaj, ali kritičarima liberalizma daje bolji uvid u stavove klasičnih liberala prema siromaštvu, koji je ipak humaniji od stereotipa koji su stvorili autori ljevice.

Iz prethodnog sažetka je vidljivo kako ova knjiga uistinu otvara niz kompleksnih tema, ali je stil pisanja svih autora prilagođen da poruke dođu i do šire javnosti. Međutim, koliko god je takav stil prednost ove knjige ujedno je i njezin glavni nedostatak jer manje upućene čitatelje dovodi u opasnost da nekritički prihvate neke ideje koje su, kako je već istaknuto u prikazu, ponekad previše simplificirane ili jednostavno odražavaju stajališta samo jedne "struje" filozofsko-ekonomske misli.

Također, dublje razumijevanje poruka i rasprava predstavljenih u knjizi zahtijeva prethodno poznavanje temeljnih ekonomskih pojmova i odnosa, a dijelovi knjige također zahtijevaju i poznavanje tradicionalne literature klasičnih liberala. Bez obzira na određena ograničenja ova knjiga predstavlja veliki doprinos literaturi liberalizma na hrvatskom jeziku, omogućava približavanje nekih od temeljnih ideja liberalizma široj javnosti i studentima te može poslužiti kao kvalitetna podloga za diskusiju o temi sustava socijalnog osiguranja koja zbog demografskih promjena i značajnih fiskalnih opterećenja postaje sve aktualnija u Hrvatskoj, Europi, ali i SAD-u. (Izvor: Banka.hr)