Drago Jakovčević  je drugi mirovinski stup nazvao prijevarom. Ivan Lovrinović predlaže obustavu uplata u obvezne mirovinske fondove i preusmjeravanje uplata (više od 5 mlrd HRK / god. = cca 1,5% BDP-a) u državni proračun. Orešković se protivi tome, i kaže: ne, sredstva se i dalje moraju ulagati, ali u naše strateške projekte.

Piše: Velimir Šonje, hrvatski ekonomski analitičar, osnivač i direktor firme za poslovno savjetovanje "ArhivAnalitika"

Orešković nije tema ovoga teksta. Vratit ćemo mu se na kraju. Glavni je cilj pokazati da je rasprava o mirovinskom sustavu fiskalna iluzija – brkanje računovodstvenih kategorija i novčanog toka s ekonomskom i političkom suštinom problema.

Razlika između fiskalnog knjigovodstva i ekonomije

Razmislimo: ako oko 5 mlrd kuna godišnje, koliko iznosi zbir 5% naših bruto plaća, što se silom zakona svake godine uplati na individualne račune u obvezne mirovinske fondove, ne sjeda više tamo, nego u državni proračun, vlada će bilježiti manji deficit. Međutim, mi ćemo zbog toga imati manje mirovine iz drugog stupa u budućnosti. Jer, nove uplate neće više sjedati na naše mirovinske račune.

Ako bi manje buduće mirovine iz drugog stupa bile kompenzirane većim državnim mirovinama iz prvog stupa, onda bi operacija imala smisla. Međutim, to se neće dogoditi. Državni mirovinski sustav svake godine ima deficit oko 5% BDP-a. Zbog toga svaki dodatni priljev u I. stup može samo smanjiti njegov deficit (odnosno deficit državnog proračuna, jer državni mirovinski sustav je u proračunu). Ali, ne može povećati potencijal za isplatu državnih mirovina iz proračuna u budućnosti.

Drugim riječima, da je fiskalno knjigovodstvo ekonomski potpuno – da uzima u obzir i sadašnju vrijednost budućih deficita državnog mirovinskog sustava, vidjeli bi da smanjenje tekućeg deficita mirovinskog sustava u slučaju preusmjeravanja uplata u proračun uopće ne smanjuje fiskalni deficit, naprotiv.

Ali, to nije sve. Računovodstveno manji tekući deficit umjetno će stvoriti dojam da su nam državne financije u boljem stanju nego što smo mislili. Odjednom, ima se plus pet i nešto milijardi više nego ranije. Deficit opće države nije 15 nego bliže 9 milijardi. To je velika razlika koja kratkoročno može oslabiti pritisak da poboljšamo administraciju, smanjimo troškove i povećamo efikasnost funkcioniranja vlade.

Stoga je svima koji bi u procesu sređivanja stanja u vladinom sektoru bili gubitnici, u interesu da se problem pospremi pod tepih na nekoliko godina i tako smanje poticaji za nužne promjene u vladinom sektoru.

Ovih dana vrlo popularni međunarodni kreditori također ne bi radili problem zbog preusmjeravanja uplata iz drugog mirovinskog stupa u proračun. Njih ne brine koliko će naše mirovine iznositi za 15 ili 20 godina, dulje da i ne govorimo. Njihova je vremenska perspektiva puno kraća. Ne prelazi nekoliko godina, dok ne utope ili naplate hrvatske državne obveznice po kakvoj-takvoj cijeni.

Dakle, Jakovčević-Lovrinovićev recept s fiktivnom i djelomičnom stabilizacijom državnih financija novcem namijenjenim II. stupu, u kratkom  roku ide im na ruku, jer će vlada raspolagati s više (našeg) novca. Sjetimo se samo kako su u slučaju Grčke i ranije Italije pred nekoliko godina međunarodni „faktori“ podržavali povećanje poreza. Jer njihov je jedini cilj kratkoročno poboljšati vladin tijek novca.

Preraspodjela u vremenu

Podvuče li se crta, dobitnici od predložene operacije preusmjeravanja uplata iz drugog stupa u državni proračun bile bi interesne skupine oslonjene na državni proračun i međunarodni kreditori. Gubitnici bi bili budući umirovljenici. O toj velikoj (i većini laika nevidljivoj, fiskalnim iluzijama prekrivenoj) preraspodjeli u vremenu lijepo govori i Danijel Nestić.

Vremenska preraspodjela ima i važnu političku dimenziju koja se u raspravi o mirovinskoj reformi u pravilu ne spominje. Naime, obustava uplata na mirovinske račune pojačala bi ovisnost budućih umirovljenika o vladi odnosno državnim mirovinama iz takozvanog prvog stupa. Posljedica je zaoštravanje međugeneracijskog političkog konflikta u budućnosti. Uzroci leže u demografskim trendovima.

Prema projekcijama Eurostata, od 2011. do 2030. broj ljudi u u radno aktivnoj dobi u Hrvatskoj smanjit će se za oko 350 tisuća. Broj onih u dobnoj skupini 65 godina i starijih povećat će se za malo više od 200 tisuća. Usporedo će se mijenjati i glasačka moć. Umirovljeničke stranke (i umirovljenici unutar neumirovljeničkih stranaka) postat će još važniji politički faktor nego danas (iako su već veoma snažni). Njihov će interes u budućnosti biti da vlada poveća mirovine i stope doprinosa.

Taj interes može dovesti do toga da starije generacije za 10-15 godina politički pojedu svoju djecu. Pri tome treba zaboraviti međugeneracijski altruizam i svijest o dugom roku. Demografski trendovi i političke reakcije na njih (rast doprinosa) vjerojatno će pojačati motive za ekonomsku emigraciju. Stoga je mirovinsko zbrinjavanje putem invidualne štednje bitan faktor društvene kohezije u odnosu među generacijama.

Na to bismo mogli zaboraviti kada bi neka kombinacija svijesti o vezama između mirovinskog sustava i političke budućnosti, štednih navika i međugeneracijske solidarnosti unutar obitelji mogla sama od sebe riješiti problem. Ljudi bi se sami brinuli da im ostane dovoljno imovine za starost. Međutim, naša povijest, tradicija, financijska znanja, financijska pismenost i stupanj razvoja, pa i trenutni standard naših umirovljenika, ne jamče da će ljudi dovoljno štednjeti za starost.

Individualna sloboda i odgovornost (i druga ideološka pitanja)

Treće, i najvažnije: da su zagovornicima preusmjeravanja uplata natrag u proračun prije svega na umu interesi budućih umirovljenika, onda se ne bi založili za vraćanje uplata u visini 5% bruto plaća u proračun. Ljudima bi ostavili taj novac i rekli: sami odlučite što ćete s njime. Bilo bi to isto kao da se mirovinski doprinos smanji za pet postotnih bodova. Tako bi ostala i neka rezerva za povećanje stope mirovinskog doprinosa u budućnosti, kada se demografski odnosi među generacijama pogoršaju.

Međutim, zagovornici preusmjeravanja sredstava iz II. u I. stup ne žele trenutno povećati  individualnu slobodu ekonomskog odlučivanja. Njihov je cilj da vlada sada uzme sav budući novac od ljudi, veže ih uz sebe, učini što ovisnijima o državi odnosno politici koja (navodno) može bolje skrbiti o njihovim budućim interesima od njih samih.

Problem kvalitete skrbnika o financijama u starosti dijelom je praktično, a dijelom ideološko pitanje. Još tri takva pitanja vezana su uz mirovinski sustav: (1) pitanje pravednosti i raspodjele, (2) pitanje neoliberalnog modela i (3) pitanje pogodovanja financijskom sektoru.

Ponekad se može čuti da reformirani mirovinski sustav nije pravedan; navodno dovodi do prevelikih nejednakosti. Nejednakosti mirovina manje su u prvom, nego u drugom mirovinskom stupu; u drugome postoji uža korelacija između primanja za radnoga vijeka i mirovina. Međutim, to ne znači da se zagovornici mirovinske reforme zalažu za povećanje nejednakosti ili da su prema njoj indiferentni.

Većina zagovornika reforme samo smatra da koncept mirovinske reforme ne treba miješati s pitanjem nejednakosti. Ako društvo vidi problem u nejednakostima, one se mogu pokušati riješiti kroz porezni sustav ili drugim instrumentima u razdoblju akumulacije imovine ili prigodom isplate mirovinske rente, bez obzira na karakteristike mirovinskoga sustava.

Često se može čuti i da je model obvezne mirovinske štednje neoliberalni koncept koji je nametnula Svjetska banka. Međutim, naše aktualno rješenje nema nikakve veze s neoliberalizmom. (Neo)liberalizmu su najbliži anglosaksonski (napose australski) mirovinski sustavi u kojima se državna mirovina svodi na linearni životni minimum, a za sve drugo čovjek se u toku života mora sam pobrinuti.

Model s prisilnom štednjom u drugom mirovinskom stupu zapravo je kombinacija tržišnog rješenja (upravitelji plasiraju sredstva na financijskom tržištu) i državnog paternalizma kroz prisilnu štednju. To je najbliže srednjoeuropskom ordoliberalnom modelu, a ne libertarijanizmu.

Sustav treba unaprijediti

Često se čuje i da je model poput aktualnog drugog stupa smišljen radi pogodovanja financijskim institucijama koje upravljaju mirovinskom štednjom i za to ubiru (pre)debele naknade. Na pitanje odnosa troška sustava i kvalitete upravljanja upozorio sam u raspravi prije dvije godine, a na njega je u međuvremenu i regulator pokušao dati odgovor.

Ta rasprava je i dalje otvorena. Jer, da odnos prinosa i rizika u portfeljima obveznih mirovinskih fondova nije prijeporan, nitko ne bi brinuo zbog naknada za upravljanje (smatrale bi se zasluženima). Međutim, prinos velikim dijelom proizlazi iz isplata kamata na domaće državne obveznice kojih je u portfeljima potkraj 2015. bilo više od 70%.

Stoga je pitanje adekvatnosti troškova upravljanja naspram odnosa očekivanog prinosa i rizika portfelja otvoreno, pogotovo ako se uzme u obzir da je koncentracija ulaganja u državne obveznice ostvarena u zemlji koja je u međuvremenu izgubila investicijski rejting.

Vrtnja najvećeg dijela sredstava natrag u financiranje vlade sa sub-investicijskim rejtingom duboko je problematična ulagačka strategija. Mogla bi se postaviti i teza da je vladin oslonac na domaće tržište, gdje su obvezni mirovinski fondovi bili ključni igrači, olabavio pritisak na fiskalnu konsoliaciju.

Takvu se strategiju ulaganja ne može pravdati niti regulacijom koja je dugo propisivala minimalne (umjesto maksimalne) izloženosti riziku države. Zbog toga su u sustavu upravljanja uistinu potrebne promjene, iako su hrvatske državne obveznice osiguranicima do sada donijele solidne zarade. To nas vraća na izjavu mandatara Oreškovića s početka teksta.

U ovom trenutku ne znamo što su to „naši“ strateški projekti u koje bi se trebao ulagati novac osiguranika, koje spominje mandatar; bi li oni uvećali ili umanjili imovinu budućih umirovljenika? Sumnja u tom pogledu ostaje. U svakom slučaju, raspravu o mirovinskom sustavu treba vratiti natrag u korito. To znači da odgovornu raspravu treba voditi imajući na umu interes budućih, a ne sadašnjih umirovljenika i poreznih obveznika, i uzimajući pri tome u obzir sve trenutne i naknadne ekonomske učinke.

Tek iz te perspektive koncept mirovinske reforme dobiva svoj smisao. Jer, reforma doprinosi realnijem iskazu fiskalnog deficita i kroz to stvara poticaje za trajnu fiskalnu konsolidaciju. Ublažava buduće međugeneracijske probleme. Otvara šansu za povećanje adekvatnosti mirovina u budućnosti. Oslobađa sredstva za ulaganja, što znači gospodarski rast i posredno olakšanje demografskog problema. Profesionalizacijom upravljanja otvara šansu i za bolje upravljanje rizicima kroz, primjerice, međunarodnu diversifikaciju portfelja. 

Realizacija spomenutih potencijala mirovinske reforme zavisi o brojnim faktorima. O regulaciji, makroekonomskoj situaciji, svjetskim trendovima, prigodama koje se nude na tržištu, troškovima i vještinama menadžera, razvidnosti poslovanja, pritisku i kontroli osiguranika i regulatora, konkurenciji među upraviteljima. Za razliku od samog koncepta reforme, koji po mojem sudu nije upitan, u domeni faktora koji utječu na kvalitetu upravljanja sredstvima postoji prostor za unaprjeđenje sustava. (Izvor: Banka.hr)