"Ne možemo trošiti više nego imamo!", "Moramo živjeti u okviru onoga što imamo!" Svatko razumije ove jednostavne poruke kojima nas mediji, političari, poduzetnici, čak i obični građani svakodnevno upozoravaju na smjer "kojim bi konačno trebala krenuti razumna politika". No, problem je da su te poruke krive. Istina je da "možemo (čak i moramo) trošiti više nego imamo" i da "ne moramo živjeti u okviru onoga što imamo".
Piše: Zvonimir Šikić, redovni profesor Fakulteta mašinstva i brodogradnje u Zagrebu
Pretpostavka tog toliko ponavljanog "ne možemo" i "moramo" jest da je ono što imamo zadano i nepromjenljivo. Naravno da to nije nužno i da su promjene moguće. Kako će se ono što imamo u budućnosti mijenjati, velikim dijelom ovisi o tome što činimo u sadašnjosti. Ako ne trošimo više nego imamo i ako živimo u okviru onoga što imamo promjene će biti male, kakve su bile u predindustrijskom vremenu.
Danas većina poduzetnika posluje tako da se zaduži kada kreće u novi poslovni poduhvat. Naravno, s vjerom da se radi o poduhvatu koji će im donijeti dobit veću od duga koji trebaju vratiti. Drugim riječima, poduzetnici skoro uvijek troše više nego što imaju i gotovo nikad ne živi u okviru onoga što imaju.
Zato je posebno apsurdno od poduzetnika slušati mantre "ne možemo" i "moramo". Na sličan način, ako posudite novac da biste financirali svoju dodatnu kvalifikaciju (ili vam je financira država) vi trošite više nego što imate i ne živite u okviru onoga što imate. Ali tako povećavate svoje šanse da u budućnosti imate više.
U oba slučaja je trošiti više no što imate pravi potez. Država je još fleksibilnija. Poput poduzetnika i običnih građana i ona se može zadužiti kako bi ekonomiju učinila produktivnijom – investiranjem u razne infrastrukture (prometnu, energetsku i sl.), obrazovanje, zdravlje građana i slično.
O financijskoj konsolidaciji i stopama rasta
No, za razliku od pojedinaca država može "trošiti novac koji nema" i bez zaduživanja, ali ipak tako da ga na kraju "nađe". Kako? Kroz državni deficit! Čarolija? Ne, jednostavna ekonomija!
U recesivnoj ekonomiji to je skoro jedini (i zato nužni) način povećanja potražnje, potrošačkog optimizma i oživljavanja poduzetništva. Povećana potrošnja i posljedično povećanje investicija dovodi do povećanog prihoda i ekonomskog oporavka.
Naravno, to dovodi i do povećanog poreznog prihoda, što vodi smanjenju (onog nužnog) deficita. I tako država na kraju nalazi novac koji "nije imala".
Zato bi bilo poželjno da napustimo ekonomski besmislenu mantru "Ne možemo trošiti više nego imamo!", jer ona sprečava razvoj i rast.
Na to nas upozorava i najnoviji rad The Permanent Effects of Fiscal Consolidations Antonia Fatása i Lawrenca H. Summersa koji su zaključili "da je globalna financijska kriza permanentno smanjila BDP svih razvijenih ekonomija i da se ni u jednoj ne očekuje povratak na pred-kriznu razinu".
Istovremeno "mnoge su zemlje pribjegle politici financijske konsolidacije (tj. politici rezanja), što je imalo negativan učinak na stope rasta".
Koristeći se metodologijom Blancharda i Leigha iz 2013. zaključili su da fiskalna konsolidacija (tj. politika rezanja) ima "dugoročne negativne efekte na BDP, s horizontom mnogo dužim od onog kojeg predviđa tradicionalna analiza multiplikatora fiskalne politike".
Pokazali su "da je značajni dio razlike potencijalnog i aktualnog BDP-a direktni rezultat fiskalne konsolidacije" te da "dugotrajni efekti fiskalne konsolidacije zemlje uvode u negativni krug u kojem su pokušaji smanjenja državnog duga nedjelotvorni zbog smanjenja BDP-a. Kako BDP permanentno pada, pokušaji smanjenja duga pomoću smanjenja potrošnje i povećanja poreza dovode samo do rasta omjera duga i BDP-a".
Konačni je zaključak da se radi o "fiskalnoj konsolidaciji koja samu sebe poražava i to je posebno izraženo u europskim zemljama". Moglo bi se reći, pod suncem ništa novo. Ekonomisti to govore već godinama, bar velika većina onih najpriznatijih.
O destruktivnosti politike
No, političke elite s obje strane Atlantika (pogotovo one na istočnoj strani) to godinama ignoriraju. Ne brine ih nezaposlenost (tj. aktualni BDP znatno niži od potencijalnog) nego ih brine deficit i njegova konsolidacija.
Ta briga nije proizašla iz neke ozbiljne ekonomske analize nego iz "ozbiljnog" i prijeteći zlosutnog govora o opasnostima deficita, koji se toliko ponavlja da je postao gebelsovska "istina". (Papige koje toj mantri stalnim ponavljanjem daju auru ozbiljnosti Krugman slikovito zove "Veoma Ozbiljnim Ljudima", dok taj tip pseudo makroekonomije koji je preplavio medije Wren-Lewis naziva "Macromedia".)
Međutim, sve je više dokaza da su čak i kritičari politike rezanja podcijenili koliko je ta politika destruktivna. Ne samo da dovodi do kratkoročnog gubitka poslova i ekonomskogoutputa nego ih i dugoročno osakaćuje.
"Histereza", kako se u ekonomiji naziva situacija u kojoj politika koja kontrahira ekonomiju kratkoročno, ostavlja posljedice i dugoročno, nije bila nešto za što su politiku rezanja bili spremni osuditi i njeni najveći kritičari (vjerojatno u strahu od vike Boećana).
Danas sve više ekonomista o histerezi govori kao o činjenici (naime, čak i zemlje koje su se relativno dobro oporavile od krize, očito nisu ni blizu predkriznim projekcijama). Osim Fatása i Summersa na to ukazuju i mnogi drugi (npr. Laurence M. Ball u Long-term Damage from the Great Recession in OECD Countries.
U tom kontekstu zaista je ironično da se politika rezanja provodila (i još se provodi) pod parolom dugoročne odgovornosti suprotstavljene površnim i kratkoročnim dobitima. Hoće li vijest doći do političkih elita i hoće li je one čuti? Hoće li "svi važni i ozbiljni ljudi to kažu, a i svi mediji to pišu" prestati biti temelj političkog odlučivanja? Sumnjam.
Krugman s pravom podsjeća da je stagnantna inflacija 70-tih promijenila i ekonomsku i političku ortodoksiju. No, važni i ozbiljni ljudi tada su priznavali svoje greške i na njima učili. Današnji Važni Ozbiljni Ljudi niti priznaju niti uče, bojim se da oni samo zarađuju. (Izvor: Banka.hr)
