Piše: Marko Đogo, doktor ekonomskih nauka
Ovih dana digla se silna prašina u vezi sa pitanjem uticaja virusa korona na privredu Republike Srpske i BiH. Najave koje stižu od domaćih vlasti i privrednika idu u pravcu da nam se dešava armagedon, koji prijeti da nas iznenada, poput meteorita koji je istrijebio dinosaurse, sve potamani i uništi.
Кao neko ko je još prošle godine najavljivao recesiju u 2020. želim da ukažem na nekoliko stvari koje će, nadamo se, bar malo razjasniti situaciju i djelovati ohrabrujuće na građane i privrednike.
Možda djeluje zastrašujuće, ali prvo što treba da znamo je da ovaj virus nije nikakav uzročnik ekonomske krize, kao što se to u javnosti trenutno percipira. Nažalost, kao i u mnogim sličnim situacijama, ovaj virus je samo „okidač“ za početak nečega što ima mnogo dublje korijene.
Ne bih se usudio da tvrdim da poznajem i da mogu u nekoliko rečenica da objasnim sve što se nalazi u pozadini, ali bih bar želio da ukažem na nekoliko pojava koje nam već neko vrijeme preokupiraju pažnju.
Prva takva pojava je trgovinski rat SAD i Кine, te SAD i EU. Ma koliko se trenutno činilo da ovaj rat nema nekog velikog uticaja na performanse privreda SAD i evropskih zemalja, ako je vjerovati Adamu Smitu i svemu što smo o ekonomiji naučili u posljednjih 250 godina, ovaj rat je u dugom roku potencijalno katastrofalan.
U sjenci tog rata dešava se slom sistema kartela na tržištu nafte. Opet se sve vrti oko najsnažnije ekonomije svijeta (ekonomije SAD) koja je u posljednjih nekoliko godina izbila na prvo mjesto među svjetskim proizvođačima nafte i ne osjećaju potrebu da ograničavaju svoju proizvodnju na način na koji su to činile zemlje OPEC-a i Rusija. To bi dugoročno moglo da bude dobra vijest za svjetsku ekonomiju (niže cijene nafte), ali istovremeno predstavlja i udar na privredu zemalja koje zavise od izvoza nafte, zbog čega razvoj događaja može da postane „lako zapaljiv“.
O slabostima privrede EU odavno se govori. Srce EU privrede je njemačko, a upravo bi Njamačka mogla biti najpogođenija razbijanjem svijeta na trgovinske blokove (u drugoj polovini prošle godine privreda Njemačke je „za dlaku“ izbjegla upadanje u recesiju), gdje bi izvoz iz EU u ostatak svijeta teže nalazio svoj put.
Od Njemačke treba razlikovati slučaj Italije. Treća po veličini ekonomije EU je već duže vijeme „tempirana bomba“ sa visokim javnim dugom, recesijom u koju redovno upada i nestabilnim vladama nevoljnim da preduzmu mjere koje bi stabilizovale ekonomiju, ali i „udarile“ na standard građana.
Ako je vjerovati bivšem ministru finansija Njemačke Volfgangu Šojblu, sudbina Italije uskoro bi mogla da zadesi cijeli svijet. Prema njegovom mišljenju, prosječan javni dug svih zemalja svijeta se približio gornjoj granici održivosti.
Nesrećan sticaj ovih, donekle i povezanih faktora, ono je što treba da nas zabrinjava u ekonomskom smislu, a ne virus korone.
Da je virus korone došao malo ranije (prije par godina) ili kasnije (kada se razriješe pitanja odnosa velikih sila), njegov uticaj na svjetsku ekonomiju bi se mjerio neznatnim smanjenjem stope privrednog rasta.
A gdje smo mi u svemu tome? Mi smo žrtva ovih širih okolnosti, ali u istoj mjeri i vlastite nesremnosti da u vremenima relativnog prosperiteta provedemo reforme koje bi modernizovale privredu, ali bi i izbile moćne poluge uticaja iz ruku vlastodržaca.
Zbog toga smo krizu dočekali prilično nespremni. Govori se o smanjenju stope obaveznih rezervi kao o „spasu“ za privredu, što djeluje neinformisano. Sve i da Centralna banka u potpunosti ukine obavezne rezerve teško da bi se to odrazilo na rast plasamana privredi.
Ideja kako će komercijalne banke početi odobravati jeftine kredite privrednim subjektima koji ne mogu ni plate svojim radnicima da isplate obična je naučna fantastika.
Jedini efekat takvog poteza bio bi da bi država mogla da se zaduži za nekoliko milijardi КM kod komercijalnih banaka budući da bi se one utrkivale odobravanju kredita po niskim kamatnim stopama samo kako bi izbjegle „penale“ Centralne banke.
Кorištenje sredstva deviznih rezervi je mnogo složenija i kontroverznija priča.
Jedini ko bi u ovim uslovima mogao da reaguje i da pomogne privredi je IRB. Ona bi zaista moglo da formira kreditnu liniju kojom bi plasirala sredstva preduzećima direktno pogođenim krizom, ali se i tu javlja problem kredibiliteta samog IRB.
Zbog loših plasmana iz prošlosti IRB bi morao da finansira kreditnu liniju pomoću sredstva pozajmljenih od MMF-a, Svjetske banke i drugih, ali je pitanje mehanizama koji bi obezbjedili namjensko korištenje tih sredstva.
Robne rezerve nemamo.
Nemamo ni dovoljno razvijenu poljopivredno-prehrambenu industriju, dok nam je marginalna sklonost uvozu veća od 0,5 (na jednu КM za koju država poveća penzije/plate budžetskim korisnicima preko 0,5 КM će završiti u uvozu).
Uprkos svemu navedenom smatramo da ima razloga za optimizam. Ova kriza vjerovatno neće trajati dugo niti će imati tako tragične posljedice kao ona koja je započela 2008.
Za pretpostaviti je da se na čelu velikih zemalja nalaze odgovorniji političari od naših, te da će, uprkos svim sukobima interesa, naći zajednički jezik.
Monetarne vlasti razvijenih zemalja su, za razliku od 2008, već pokazale mnogo veću spremnost da se sa ovom krizom uhvate u koštac. Preduzimljivije države su već odobrile pakete fiskalne pomoći pogođenim preduzećima. Zbog toga je naše predviđanje da ćemo samo ovu godinu završiti u recesiji ili čak minimalnom rastu. Doduše, recesija u ovoj godini će prouzrokovati glavobolju domaćim vlastima.
Međutim, kao što vidimo po povicima za smanjenje stope obaveznih rezervi, domaće vlasti su već našle rješenje. Javni dug kao anticiklični amortizer će još jednom da djeluje, dok će buduće generacije još jednom da podnesu žrtvu zarad naše prošlosti i sadašnjosti. (Srpskainfo)
