Radnici u Republici Srpskoj žale se konstantno na male plate, dok, kako kažu, poslodavci „pune džepove“ na osnovu njihovog rada. Iskorištavaju li poslodavci položaj radnika, koji moraju da rade kako bi obezbijedili egzistenciju, pa radnicima daju minimalac ili zaista nisu u mogucnosti da im daju veće plate?

Na ovo, ali i mnoga druga pitanja odgovorio je direktor Unije udruženja poslodavaca Republike Srpske Saša Aćić. Razloge za nemogućnost povećanja plata u privredi, tvrdi Aćić, treba tražiti u visokim fiskalnim i parafiskalnim opterećenjima poslodavaca.

– Radni odnos trebamo početi shvatati kao interesni odnos koji se uređuje ugovorom. A to znači da svaka od strana u svakom momentu, pod zakonom propisanim uslovima, može da raskine taj ugovor kada vidi da više ne ostvaruje svoj interes – kaže Aćić.

Gdje otići raditi kada nema ponude radnih mjesta?

– Preduslov za veću ponudu radnih mjesta je bolji poslovni ambijent. Takav da se u njemu razvija i raste veći broj poslodavaca. Zato interes cjelokupne zajednice treba da bude i njegovo popravljanje. Unija je opredijeljena da zastupa interese poslodavaca koji rade po zakonima RS i BIH. Subjekti koji rade u sivoj ili crnoj zoni su nelojalna konkurencija i mi takođe ulažemo napore da se takve anomalije eliminišu. Svi zajedno trebamo izgraditi svijest o važnosti institucija. Kada je u pitanju vrednovanje rada, mi kao društvo razvijamo percepciju opšte potplaćenosti rada, što nije dobro. Razloge za nemogućnost povećanja plata u privredi treba tražiti u visokim fiskalnim i parafiskalnim opterećenjima.

Činjenica je da zaista veliki broj radnika radi i prekovremeno i bez naknade, za male plate i bez slobodnih dana. Kako oni da zaštite svoja prava?

– Svakako da Uniji i njenim članicama ne ide u prilog kada se dešavaju takve anomalije i mi insistiramo na dosljednoj primjeni propisa i sankcionisanju subjekata koji rade na takav način. Moramo afirmisati institut prekovremenog rada na način da je radnicima u interesu da rade više i duže. Sadašnja percepcija da je samo poslodavcu u interesu da mu radnik radi duže nije dobra. O ovom institutu moramo razgovarati i u kontekstu niskog nivoa bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika.

Kako da to postignemo?

– Potrebno je afirmisati ideju da mi kao zajednica moramo više da radimo i stvorimo više. Isto tako, moramo voditi dijalog na bazi činjenica. Jasni indikatori bi morali proisteći iz informacija kontrolnih organa odnosno evidentiranjem i transparentnim saopštavanjem podataka o subjektima kod kojih se ne evidentira i ne plaća prekovremeni rad. Pomalo je i nelogično da imamo jedan od najlošijih podataka o bruto domaćem proizovdu po glavi stanovnika, a  da imamo problem prekovremenog rada.

Koliki je zapravo problem pronaći kvalifikovanu radnu snagu?

– Problem pronalaska radne snage sa kompetencijama koje traži tržište rada u Srpskoj će biti sve izraženiji. Imamo odliv mlađe radne snage ka zemljama EU, nisku stopu nataliteta, višedecenijsku pokretljivost stanovništva odnosno radne snage iz ruralnih u urbane sredine, te odliv radne snage iz privrede u vanprivredu. Obrazovni sistem se veoma sporo prilagođava tržišnim kretanjima, ali i dinamici razvoja tehnologije i komunikacije. Sve ovo ukazuje na duboke strukturne probleme tržišta rada i obrazovanja. Problem pronalaska adekvatne radne snage je samo posljedica svega navedenog koji poslodavci ne mogu sami riješiti. Da bismo kvalitetno prepoznali problem, nužno je obezbijediti adekvatan statističko-analitički pristup iz kojeg će proisteći kvalitetni podaci i zaključci, nakon čega ih je potrebno analizirati i sa psihološko-sociološkog aspekta. Ovakav pristup stvara pretpostavke za otvaranje dijaloga i postizanja društvenog konsenzusa. Put do prvih rezultata je dugačak, bolan i neizvjestan. Prvi i najsigurniji koraci moraju biti usmjereni ka afirmaciji rada i radnih navika, adekvatnom vrednovanju rada i pravednoj raspodjeli vrijednosti stvorene iz rada.

Ima li saradnje sa Ministarstvom prosvjete i kulture RS i usklađivanja upisne politike sa potrebama poslodavaca na tržištu rada?

– Saradnja i uključenost poslovne zajednice u kreiranje upisne politike postoji, međutim, dinamika globalnih kretanja i uticaja na lokalna tržišta rada ukazuju da saradnja nije na adekvatnom nivou. Ovo pitanje zahtijeva društveni dogovor, a on mora biti sačinjen od mjera i aktivnosti sa jasno  definisanim izvršiocima i rokovima. Jedno od ključnih zapažanja je da ne postoji sinergijski pristup institucija čija odgovornost su tržište rada i obrazovni sistem.

Koji su to profili koje poslodavci najčešće traže, a nije ih lako naći?

– Veoma je teško govoriti o potrebama poslodavaca jer naša organizacija ne vodi takve evidnecije. Poslodavci se žale na slabu dostupnost podataka o tražiocima posla. S druge strane, poslodavci ne koriste dovoljno institucije i organizacije registrovane za posredovanje pri zapošljavanju. Tu možemo prepoznajemo još jedan problem tržišta rada, a to je nemogućnost ostvarivanja direktne komunikacije između potencijalnih radnika i poslodavaca. Nadamo se da će do toga uskoro i doći.

Kakve poslodavci radnike žele, a šta oni nude zaposlenima?

– U deklarativnom smislu naš interes je zadovoljan i produktivan radnik. U praksi bi trebalo da znači da nam je u interesu radnik koji je zadovoljan na koji način je njegov rad vrednovan i da radi u bezbjednim i sigurnim uslovima. S druge strane, od radnika se očekuje standardan radni učinak uz poštovanje radnih obaveza i radne discipline. Izbalansiranost i harmonija između radnika i poslodavaca, ali i organizacija koje ih zastupaju, predstavljaju ključni preduslov za opstanak i razvoj naše zajednice. Uvažavanje drugačijih mišljenja i stavova, argumentovan i kontinuiran dijalog i spremnost na kompromis su ključni za uspostavljanje povjerenja između radnika i poslodavaca.

Kako vidite kraj pregovora sa socijalnim partnerima o opštem kolektivnom ugovoru?

– Uloga socijalnih partnera je prevashodno postizanje opšteg društvenog sporazuma o najbitnijim ekonomskim i socijalnim temama. Značaj opšteg kolektivnog ugovora u javnosti po meni je prenaglašen, što je, između ostalog, i posljedica minimiziranja značaja i prednosti kolektivnog pregovaranja kroz novi Zakon o radu RS. Socijalni partneri trebaju iz mnogo šire perspektive da posmatraju ekonomska i socijalna kretanja i postižu dogovore o istom, uz jasno definisane pozicije i interese.

Kako komentarišete tvrdnje sinikalaca da se odugovlači samo da bi se prava radnika zaledila?

– Duži niz godina Savez sindikata RS njeguje agresivnu komunikaciju prema poslodavcima što ne doprinosi boljem poslovnom ambijentu. Takvu vrstu komunikacije smatramo prevaziđenom. Naš interes je zadovoljan, zdrav i produktivan radnik. Pored dosljednog pristupa kontrolnih organa, moramo svi zajedno kroz naglašavanje pozitivnih primjera afirmisati ideju dostojanstvenog rada i saradnje između radnika i poslodavca. (Izvor: SrpskaCafe.com)