Sve mere koje Vlada Srbije bude sprovela kako bi umanjila minus državne kase i zaustavila rast javnog duga moraju da budu jednako vidljive kakvo je bilo smanjenje penzija i plata u javnom sektoru, kaže ekonomista dr Jurij Bajec.

Nemam problem s tim da na čelu javnog preduzeća bude osoba koja je član neke partije. Ali samo ako je u pitanju profesionalni menadžer. politička uverenja su privatna

Bajec, koji je devedesetih bio član tima koji je definisao antiinflacioni program pod vođstvom profesora Dragoslava Avramovića, posle dvehiljaditih tvorac raznih strategija privrednog razvoja Srbije, od 2008. do 2012. ekonomski savetnik premijera Mirka Cvetkovića, a danas redovni profesor na Ekonomskom fakultetu u Beogradu, podseća da se umanjenje plata u javnom sektoru i penzija, zapravo, nikada dosad nije desilo u Srbiji.

– Zato je važno biti istrajan u ostalim merama fiskalne konsolidacije i strukturnim reformama. Jer, ukoliko ovo smanjenje plata i penzija bude zabeleženo u istoriji kao čuvena žrtva građana Srbije koja je ostala bez efekta, to će biti jako, jako loše.

MMF je video taj program mera. Ako prihvataju aranžman sa Srbijom, znači i da veruju u ostvarivost onoga što država planira da uradi u naredne tri godine?

– Zasad mi mnogo ni ne znamo o konkretnim merama. Ono što se moglo zaključiti iz saopštenja koje je Fond izdao po završenim razgovorima jeste da su oni sigurni da će Srbija ostvariti uštede od smanjenja plata u javnom sektoru i penzija. Na godišnjem nivou to je oko 400 miliona evra. A šta je sa preostalih 300 miliona evra, za koliko još mora da se smanji deficit već u narednoj godini? Tu će se, pretpostavljam, ići na osmišljavanje načina za nove prihode, smanjenje subvencija i troškova državnih institucija, uvođenje reda u javna preduzeća i slično. Baš u tim stvarima mora da se istraje do kraja.

To što navodite kao moguće mere vrlo je poznato građanima Srbije. O njima su nam pričali svi koji su bili u Nemanjinoj 11 od 2000. do danas. Mislite da će ova vlada sve to što je obećavano više od deceniju konačno i da sprovede?

– Pa, ne priča se o tome samo od dvehiljadite naovamo. Čini mi se da je, recimo, reforma javnog sektora tema svih vlada od socijalizma pa nadalje. Ali, rezultati svih tih razgovora, strategija i planova su vrlo skromni. Aktuelna vlada ima prednost jer ima političku snagu da odlučno sprovede sve ono što je potrebno.

Da li smo naivni ako verujemo u tzv. depolitizaciju, a koja bi značila da nije bitno ko ima koju partijsku knjižicu, već koliko je ko sposoban za neki posao?

– Teško da je potpuna depolitizacija moguća. Nemam ja problem s tim da na čelu bilo kog javnog preduzeća bude osoba koja je član neke partije. Ali, samo ako je u pitanju profesionalni menadžer. Njegova stranačka opredeljenja su njegova privatna stvar sve dok to ne utiče na rad firme.

Znači, mislite da je moguće uvesti u red javna preduzeća? Evo, direktor „Srbijagasa“ kaže da je dobio nalog da od 1. januara naredne godine naplaćuje sve dugove, bez izuzetka…

– Bojim se da bi jedna takva odluka mogla da donese mnogo problema. Ne može se nešto što je bila praksa godinama rešiti administrativno, jednim potezom. Voleo bih da to nije samo jedan paradni potez. Država dobro radi samo ako je u startu sposobna da shvati šta potez koji čini može doneti kao ishod. Neke ishitrene odluke mogu samo da štete. Sigurno je da se mora uvesti red u plaćanju i gasa i struje, a što bi, na neki način, uticalo i na bolji rad „Srbijagasa“ i EPS-a.

Ali, jasno je da se ne može preko noći uterati finansijska disciplina. Sigurno je i da će tu biti mnogo otpora. Jer, nisu baš svi bili u prethodnom periodu u nemogućnosti da plate energente. Deo njih je sigurno kalkulisao znajući da se ništa neće dogoditi ako na vreme ne izmiri te račune. Pored toga, jasno je i da je politika cena, a koja je omogućavala jeftiniju struju i gas ne samo domaćinstvima već i firmama, uticala na poslovni rezultat ovih javnih preduzeća.

Ali, deo firmi u državnom vlasništvu ima konkurenciju na tržištu. Kako tu ograničavati sponzorstva, smanjivati plate ako, možda, baš u to ulaže konkurencija?

– Mislim da je najbolje da te firme posluju po tržišnim principima kao i njihova konkurencija. Tamo gde država ne može da parira konkurenciji, tu firmu treba prodati. Ili, bar, naći strateškog partnera. Komercijalna banka je odličan primer za to. Za razliku od ostalih banaka u državnom vlasništvu, ona funkcioniše dobro. Prisustvo strateškog partnera očito utiče da država kao vlasnik najvećeg dela akcija te banke bude vrlo odgovorna.

Iz Vlade poručuju da neće biti masovnog otpuštanja u javnom sektoru, ali da će morati da se desi njegova racionalizacija. Mislite li da je to moguće uraditi u kraćem roku?

– Procenjujem da je otpuštanje ljudi iz javnog sektora najteža odluka. Zasad se ne zna da postoji analiza koliko to viška ima u kom delu javnog sektora. Ne može se tek tako otpustiti bilo ko ako se analizom ne pokaže da je baš tu višak zaposlenih. S druge strane, kada se pokrene priča o otpuštanju u javnom sektoru, to se uvek stavlja u kontekst političkih i socijalno osetljivih odluka. Ne primećujem da se na sličan način definisao veliki broj otkaza u privatnom sektoru.

Prosto, vlasnik privatne firme proceni da ne može više da plaća isti broj ljudi i neke od njih otpusti. A, u javnom sektoru to otvara hiljadu problema. Pre svega, ima mnogo tih zakonskih začkoljica koje omogućavaju da ljudi koji u javnom sektoru ostanu bez posla, državu dobiju na sudu. U privatnom sektoru pad zaposlenosti u prethodnim godinama prošao je glatko. I sve to govori o neravnopravnosti između državnog i privatnog sektora. Prosto se na različiti način pristupa problemu viška zaposlenih.

Verujete li da će tu, zaista, pre svega da se otpusti stranački kadar?

– Ne znam kako je moguće formalno to uraditi. Vrlo teško.

Pre nekoliko godina, tačnije 2011, Vlada je pokušala da smanji broj zaposlenih. Krenula je od lokalnih samouprava. Rezultat je bio ne smanjenje, već i povećanje zaposlenih u javnom sektoru. Da nam se ne desi nešto slično?

– Mislim da će se ponajviše uraditi kroz prirodan odliv zaposlenih u javnom sektoru. Verujem da je moguća određena reorganizacija. Platni razredi će na neki način srediti stvari, ali će svakako uticati i da se deo ljudi koji danas radi u javnom sektoru okrene privatnom.

Bili ste savetnik premijera Cvetkovića u vreme kada je 2012. zamrznut sporazum sa MMF. Šta se, zapravo, tada desilo?

– U budžetu za 2012. našle su se neke garancije javnim preduzećima za tekuću likvidnost. Fond je smatrao da smo prekoračili dogovorene rashode za nekih 300 miliona evra i da je taj raskorak između dogovorenog i urađenog suviše veliki. Uveravali smo ih da nije tako, da postoje sredstva na rashodnoj strani koje nećemo utrošiti. Ništa nismo mogli da promenimo u toj, izbornoj godini. (Blic)