Perzistentna tema – zapravo leitmotif – načina na koji njemački vođe raspravljaju o eurozoni je njihovo inzistiranje na važnosti slijeđenja pravila. Refren je popraćen zborom ostatka monetarne unije koji zahtijeva da sazna zašto Njemačka usvaja tako nefleksibilan pristup. Čini se da odgovor na to pitanje odražava način na koji je njemački federalni sustav vlade oblikovao svoje odlučivanje, kao i njemačko iskustvo s dužničkom krizom kroz povijest.
Piše: Harold Džejms, profesor istorije i međunarodnih odnosa na Prinstonu te profesor istorije pri European University Institute u Firenci
Njemačka opsesija pravilima daleko prethodi tekućoj krizi u eurozoni. Kreatori politika u toj zemlji uvijek su inzistirali da Europa ne može imati zajedničku valutu bez prethodnog postizanja ekonomske konvergencije. Ali činilo se da se to nikad neće ostvariti. Stoga, u 1990-ima, za vrijeme uspostavljanja eurozone, Njemačka je zagovarala rigorozno provođenje “kriterija konvergencije”, kao neophodnih uvjeta za usvajanje eura.
Ekonomisti u svim drugim zemljama ismijavali su teutonsku fiksaciju na nepopustljivim pravilima. Nema razloga, primjerice, zašto bi se omjer duga i BDP-a od 59% trebao smatrati sigurnim, dok bi se onaj od 62% trebao smatrati neodgovorno opasnim. Ali Nijemci su inzistirali i naposljetku dobili ono što su tražili.
Taj pristup potekao je djelomično iz njemačke političke strukture. Što je sustav vlade neke države više federalni, to više pravila je neophodno kako bi se osiguralo njeno glatko funkcioniranje. Kad odgovornosti različitih razina vlade nisu jasno razgraničene, postoji opasnost da će dužnosnici pokušati prebaciti teret na više razine. Kako bi se to izbjeglo, federacije često usvajaju legalistički pristup.
Kruti stav o grčkom dugu
Doista, postoji snažna korelacija, kroz povijest, između uspješnih federacija i stabilne monetarne politike potpomognute jasnim pravilima. U kasnom dvadesetom stoljeću, Švicarska, Njemačka i Sjedinjene Američke Države – a one su federalne zemlje – bile su pioniri u primjeni monetarne politike orijentirane na stabilnost.
Obzirom da je eurozona na mnogo načina federalna po svojoj strukturi, jasno opredjeljenje za pravila činilo se Njemačkoj kao preduvjet za njen uspjeh. Nesumnjivo, čak Nijemci znaju da pravila ponekad trebaju biti fleksibilna. Mislioci su još u vrijeme Aristotela zagovarali mišljenje da pravila podbacuju kad su suviše rigidna.
U Nikomahovoj etici Aristotel je naglasio uporabu ravnala izrađenih od fleksibilnog olova – a ne od rigidnog željeza- za urezivanje valovitih linija u kamenu među kiparima na otoku Lezbosu. Sposobnost preoblikovanja ravnala kako bi odgovarala kamenu poslužila je kao metafora za potrebu prilagođavanja zakona promijenjenim okolnostima.
Ali kad se radi o dugu, Nijemci su inzistirali na uporabi najrigidnijih ravnala. Od početka krize u eurozoni, njemačka vlada zarila je pete u odredbe Europskog ugovora koje ona tumači na način da one zabranjuju sanacije i monetarno financiranje vladinog duga. U posljednje vrijeme, Njemačka je reagirala na prijedlog oprosta dijela grčkog duga stavom da odredba ugovora koja propisuje sanacije također isključuje stečaj država i oprost duga.
Lekcija koju je Njemačka dobila kroz povijest je da je dug područje u kojem se fleksibilnost mora ustrajno izbjegavati. To bi moglo biti iznenađujuće američkim komentatorima koji su zagovarali stajalište da se Njemačka ponaša licemjerno, jer je i sama iskusila nemogućnost podmirenja vlastitih dugova 1923., 1932.-1933., 1945. i 1953., no danas inzistira da drugi postupe na drugačiji način.
Oprost duga 1953. godine
Istina je da su Nijemci smatrali da su sva ta nepodmirenja duga destabilizacijska. Unutarnji default 1923., koji je proveden kroz hiperinflaciju, oslabio je njemački financijski sustav i pomogao uzrokovanju Velike depresije. Defaultovi u ranim 1930-ima postali su neizbježni kad Njemačka nije mogla pristupiti privatnim tržištima kapitala i izgubila je vjeru u budućnost.
Umjesto pripremanja pozornice za održiv gospodarski oporavak, deflacija i default raspirili su plamen nacionalizma – s katastrofalnim posljedicama. Default 1945. bio je posljedica poraza u Drugom svjetskom ratu. Zaista, tradicija takozvanog ordoliberalizma koji je oblikovao njemačku posljeratnu gospodarsku politiku bio je odgovor na nacističku destruktivnu samovolju.
Samo se na brisanje duga 1953. gleda pod pozitivnim svjetlom u Njemačkoj, dok pogled na okolnosti u kojem se ono dogodilo otkriva mnogo o pristupu te zemlje krizi u eurozoni. Kao što je to ekonomist s Yalea, Timothy Guinnane prikazao, dug koji je bio obrisan nije bila glavnica, već akumulirane kamate koje nisu bile plaćene između Velike depresije i Drugog svjetskog rata.
Još je važniji, iz Njemačke perspektive, bio politički kontekst u kojem su se odvijali pregovori. Ponajprije, došlo je do potpune promjene režima u Njemačkoj. Pobjednički Saveznici uklonili su odgovorne za destruktivne i destabilizirajuće politike iz prošlosti, te omogućili toj zemlji potpuni prekid, a njenim dužnicima povjerenje da je Njemačka na novom putu.
Nadalje, novi kreatori politika u Njemačkoj pokazali su svoju financijsku ozbiljnost. Godine 1950. ta je zemlja iskusila ozbiljnu krizu platne bilance. Neki dužnosnici bili su za kapitalne kontrole, ali je vlada umjesto njih provela stroge mjere monetarne štednje.
Njemačka opsesija: reforme
To iskustvo objašnjava još jednu Njemačku opsesiju: reforme u zemljama dužnicima. Njemačkoj je bila potrebna potpuna promjena svog domaćeg režima kako bi izašla iz ciklusa duga i defaulta. To može biti malo preveliki zahtjev u kontekstu eurozone; ali u Njemačkoj misle da će bez temeljne preorijentacije politike unutar neke zemlje, oprost duga uvijek ostati samo beznadni pokušaj. (Izvor: Project Syndicate/Poslovni.hr)
