ZAGREB – Jedna situacija u američkim filmovima postala je kliše. Namjernik putuje prostranstvima Sjedinjenih Država, ostane bez novaca i odlučuje se zaposliti u zalogajnici pored puta. Upita namrgođenog vlasnika treba li mu radna snaga, vlasnik nevoljko pristaje, dogovore plaću i uvjete i namjernik počne raditi, radi neko vrijeme, zaradi plaću – koju dobije u staroj dobroj gotovini, tom pouzdanom jamcu slobode – i ode.

Piše: Vuk Perišić

Ako zaposleniku pregori hamburger dobije otkaz što ne doživi kao kozmičku nepravdu. U svakom slučaju, u tom "radnom odnosu", nitko ne spominje ugovor o radu, OIB, "e-radnu knjižicu", sindikate, socijalni dijalog, neoliberalizam, godišnji odmor i preraspodjelu radnog vremena, a svi su zadovoljni: vlasnik zalogajnice je dobio ispomoć, a namjernik je zaradio nešto novaca da može nastaviti put.

Netko će reći da je opisana situacija primjer socijalne neosjetljivosti. No, je li doista tako? U uvjetima takozvanog "socijalno osjetljivog" radnog zakonodavstva takva transakcija rada i gotovog novca bila bi nemoguća: poslodavac bi ostao uskraćen za potrebnu radnu snagu, a osiromašeni putnik zatekao bi se u očajnoj egzistencijalnoj situaciji.

Pojam "socijalne osjetljivosti" nije, dakle, jednoznačni apsolut, već se na njega može gledati na raznolike načine. Američki primjer utoliko nije ništa drugo nego ilustracija te raznolikosti ali, nažalost, nije prikladan za raspravu o hrvatskom radnom zakonodavstvu. Ipak, paradigmu radnih odnosa u najmoćnijoj svjetskoj ekonomiji instruktivno je imati na umu.

ZoR je bojažljivi, kozmetički nacrt

Površni promatrač rasprave o nacrtu novog Zakona o radu Hrvatske mogao bi pomisliti – uzme li obzir oštru reakciju sindikata, izvjesnih frakcija na državnoj televiziji i nekih komentatora – da je riječ o spektakularnom reformskom iskoraku, doista "bolnom rezu" i hrabrom potezu Vlade koja se odlučila za potpuno novi model radnih odnosa.

Štoviše, iz reakcija protivnika novog Zakona o radu moglo bi se zaključiti da Vlada sprema povratak u devetnaesto stoljeće i stravu brutalne eksploatacije, u epohu Marxa, Engelsa i karikatura koje su prikazivale ugojene kapitaliste s cilindrima i gladne radnike u kombinezonima, dok se u pozadini dime visoke peći.

Takva asocijacija neupućenog promatrača bila bi višestruko pogrešna. U deindustrijaliziranoj Hrvatskoj nema visokih peći. U Hrvatskoj su država, lokalna uprava i samouprava i javna poduzeća najveći poslodavci, a radnici koji u nacrtu novog ZoR-a vide prijetnju ne nose tvorničke kombinezone nego su državni službenici.

I konačno, nacrt novog Zakona o radu nije nikakav spektakularni reformski iskorak. On ne donosi ni revoluciju ni kontrarevoluciju na hrvatsko tržište rada. To je jedan bojažljivi, kozmetički nacrt koji je značajan samo utoliko što zorno ilustrira nespremnost aktualne vlasti na tranziciju, dakle na proces koji u Hrvatskoj zapravo nikada nije ni započeo, dok je ono što se nazivalo tranzicijom, pretvorbom i privatizacijom bila puka redistribucija financijske i političke moći unutar uskog kruga lojalnih pristaša političke elite.

Što je zapravo novo?

Važnije novìne koje sadrži nacrt novog ZoR-a dadu se sažeti na sljedeće:

– omogućava se fleksibilna redistribucija radnog vremena (razuman prijedlog koji suštinski ne zadire u opće pravilo o radnom vremenu ograničenom na 40 sati tjedno osim što se obračunava prosječno svaka četiri mjeseca);

– produljeno je razdoblje (s jedne godine na tri godine) u kojem agencija za privremeno zapošljavanje istoga radnika istom korisniku može uputiti na rad;

– ukida se obveza poslodavca da u slučaju kada se pojavi višak radnika sačini program njihovog zbrinjavanja (bila je to formalna, beznačajna i birokratska obveza od koje radnici ionako nisu mogli imati realne koristi);

– malim poslodavcima se pojednostavljuje davanje otkaza ugovora o radu;

– produljen je rok zastare prava iz radnih odnosa s tri na pet godina (tako produljen rok zastare neprimjeren je dinamizmu tržišta rada);

– skraćeno je apsolutno trajanje otkaznog roka i donekle je liberalizirano zapošljavanje na određeno vrijeme.

Općenito uzevši, kako kaže Ministarstvo rada i mirovinskoga sustava u svojem prijedlogu, jedan od ciljeva donošenja novog zakona je: "smanjiti indeks zakonske zaštite zaposlenja i time potaknuti novo zapošljavanje, osobito mladih i to pojednostavljivanjem i ubrzanjem postupka otkazivanja, izmjenom instituta prekidanja tijeka otkaznog roka, smanjenjem broja zaštićenih kategorija radnika od otkazivanja, izmjenom visine naknade štete u slučaju sudskog raskida radnog odnosa, pojednostavljenjem i ubrzanjem postupka kolektivnog viška radnika".

Temeljni problem nacrta novoga Zakona o radu nije u njegovom navodno radikalnom dokidanju radničkih prava nego u bojažljivoj nespremnosti aktualne vlasti da u Hrvatskoj uspostavi dinamično tržište radne snage. Valja priznati da ta nespremnost vjerno odražava i nespremnost znatnog djela zaposlenika (biračkog tijela) na uspostavu veće slobode na tržištu radne snage.

Paradoksalno je da strane sukobljene u sporu povodom Zakona o radu imaju zapravo konvergentne težnje. I Vlada i sindikati opiru se fleksibilnom tržištu radne snage, a činjenica da se razilaze u nijansama i da su te nijanse u javnosti percipirane kao epohalni sukob ukazuje na suštinski nesporazum i intelektualnu konfuziju koji znakovito ukazuju na razmjere hrvatske krize i dubinu njenih uzroka.

Na djelu uopće nije ideološki sukob, pa ni interesni sukob poslodavaca i radnika. Na djelu je nerazumijevanje nekih relevantnih pojmova i bizarna inverzija prioriteta.

Nema prava, ako nema novca

Temeljno pitanje radnog zakonodavstva je određivanje gornje racionalne granice indeksa zakonske zaštite zaposlenja i ima li radništvo dugoročnu korist od visoke vrijednosti toga indeksa Naime, visoki indeks zaštite zaposlenja ne može spasiti radno mjesto ako je njegov opstanak postao ekonomski neodrživ.

Rasprava o tome da ga i ne treba spašavati ako je otkaz (Članak 115. Nacrta) uvjetovan osobnom nesposobnošću ili skrivljenim ponašanjem radnika trebala bi biti izlišna. Prekorači li indeks zaštite zaposlenja racionalnu granicu, poslodavci postaju nezainteresirani za zapošljavanje ili su primorani na bankrot zbog održavanja neisplativih radnih mjesta, što dugoročno vodi u zamiranje tržišta radne snage i poslovne aktivnosti uopće, a svakako i u bjekstvo kapitala.

U Hrvatskoj je rasprostranjena predodžba da je zaposlenje pravo, ne i prilika (opportunity) koja se može, ali i ne mora iskoristiti i koja bi se trebala racionalno koristiti u širem kontekstu tržišnih odnosa. Sve i kada bismo pošli od pretpostavke da je radno mjesto pravo, to bi pravo ostalo jalovo jer ne ovisi o dobroj volji, milosti ili "socijalnoj osjetljivosti" države, vlasti ili poslodavaca, već od objektivnih ekonomskih zadanosti. Od pravnih jamstava sigurnosti radnoga mjesta nema nikakve koristi ako nema novaca niti za njegovo otvaranje niti za njegovo održavanje. Štoviše, takva jamstva postaju izravnim uzročnikom ekonomske i društvene štete.

Hipotetski, Hrvatska bi mogla donijeti zakone koji bi štitili radnička prava u mjeri u kojoj su ih štitili negdašnji Zakon o udruženom radu i propisi o radnim odnosima iz socijalističke epohe – tako sveobuhvatna zaštita radničkih prava i tako visoka razina zaštite bila je bez presedana u povijesti – ali to bi bilo uzalud budući da u Hrvatskoj nema ni kapitala ni konjunkture, dakle ekonomske osnovice za tu vrst, posegnimo za Marxom, pravne nadgradnje.

Štetu će opet podnijeti najugroženiji

Predgovor za "Prilog kritici političke ekonomije" pokazuje se začuđujuće aktualnim. Naime, na ovom stupnju razvoja su materijalne proizvodne snage društva (hrvatska ekonomska kriza) doista u dubokom proturječju s postojećim odnosima proizvodnje (radni propisi). Ili, krajnje jednostavno, u Hrvatskoj nema dovoljno kapitala za visoki indeks zaštite zaposlenja. Bude li se ustrajalo na očuvanju postojećeg indeksa zaštite zaposlenja – kako zbog reformske neodlučnosti Vlade tako i zbog antireformske nepopustljivosti sindikata – lako je predvidjeti da će najveću dugoročnu štetu pretrpjeti upravo socijalno najugroženiji slojevi.

Ako sindikati koji se beskompromisno protive nacrtu Zakona o radu vjerno reprezentatiraju većinsko mnijenje hrvatskog radništva ne ostaje drugo nego konstatirati paradoks da su najveći protivnici reforme koja će stvoriti preduvjete za konjunkturu upravo oni kojima su ta reforma i ta konjunktura najpotrebniji.

Uvrstimo li u tu jednadžbu očit interes političke elite da sačuva postojeće stanje, nadzor nad kretanjem kapitala, prekomjernu javnu potrošnju i suvišno administriranje (zato su njeni reformski pokušaji kozmetički ili se svode na fiskus), nameće se zaključak da je hrvatska ekonomska kriza posljedica prešutnog konsenzusa vlasti i većine stanovništva. Sukob između vlasti i stanovništva utoliko je samo prividan. To nije interesni sukob nego puki nesporazum koji se višestruko multiplicira kroz politički i medijski diskurs.

Rasprava o nacrtu ZoR-a razotkrila je da taj nesporazum počiva na nepostojanju jasne predodžbe o tome je li hrvatska kriza, kriza ekonomije ili kriza ostvarivanja socijalnih prava, odnosno je li riječ o krizi stvaranja nove vrijednosti ili o krizi raspodjele.

Čini se da prevladava stav kako je riječ o socijalnoj krizi i krizi raspodjele, drugim riječima, o nepravednoj raspodjeli koja se dade sanirati s nekoliko efektnih pravno-političkih poteza, konkretno – ostanimo u terminologiji obrazloženja nacrta ZoR-a – očuvanjem ili, pak, povećanjem postojećeg indeksa zaštite zaposlenja. Takva predodžba implicira postojanje neograničenih količina kapitala koje "netko" zlonamjerno drži zamrznutima i nedostupnima umjesto da ih "pravedno" raspodjeli puku. Predodžba je neizrecivo infantilna, oslanja se na naivno vjerovanje u svemoć države i prikladno ilustrira izreku da je u politici percepcija važnija od činjenica.

Država neka stvara priliku za rad

Umjesto rasprava o potrebi postizanja širokog konsenzusa radi svladavanja krize – svakako i umjesto opisanog prešutnog konsenzusa vlasti i znatnog dijela stanovništva kojim se konzervira postojeće stanje – pri čemu se raspravlja i o takozvanoj "velikoj koaliciji" HDZ-a i SDP-a (koja nije nemoguća, a vjerojatno bi se također posvetila očuvanju postojećeg stanja koje odgovara svim segmentima političke klase) valjalo bi postići minimalni konsenzus o temeljnim pojmovima pa i samim činjenicama.

Odsutnost toga konsenzusa ogleda se u (lažnoj) dvojbi: treba li hrvatsko društvo osposobiti za privredni rast ili ga treba učiniti socijalno pravednim.

Ostavimo ovom prilikom po strani razumni pretpostavku da je privredni rast ponajbolje jamstvo socijalne pravde. Time se problem ne iscrpljuje jer, sve i da postoji konsenzus po pitanju osposobljavanja hrvatskog društva za privredni rast ostaje dvojba o tome treba li u tom osposobljavanju glavnu ulogu imati država (kao poslodavac i "strateški" investitor) ili sloboda kretanja kapitala, roba, ideja i radne snage na tržištu gdje bi se uloga države svela na jamca sigurnosti koji bdije nad tim da se ta sloboda i to kretanje odvijaju u racionalnim, zakonskim i (tek tada, u tim uvjetima, zašto ne) socijalno osjetljivim okvirima.

Riječju, država je dužna osigurati takve pravne i fiskalne uvjete koji će stimulirati zapošljavanje i, uopće, konjunkturu u kojoj će što veći broj ljudi biti u prilici da vlastitim radom osigura egzistenciju.

Nažalost, društvena energija u Hrvatskoj još uvijek je zarobljena u zabludi da je pitanje konjunkture pitanje nečijeg prava, kao da zakon može potaknuti konjunkturu i blagostanje i zajamčiti egzistencijalnu sigurnost. Kriza se, također, percipira kao nepogoda s kojom bi se država trebala nositi pojačanom intervencijom čime se u korijenu onemogućava rasprava o tome koliko je upravo država svojim intervencionizmom pridonijela krizi i – a to je krucijalno pitanje – je li uopće riječ o ekonomskoj krizi ili su nezaposlenost, pad BDP-a, deindustrijalizacija, nepostojanje fleksibilnog tržišta radne snage i teškoće u kretanju kapitala posljedica političke i intelektualne entropije.

U tom je kontekstu znakovito, za Hrvatsku poslovično, nerazumijevanje uloge države: je li njena uloga zajamčenje radnih mjesta ili stvaranje uvjeta u kojima će radna mjesta postati ekonomski (ne i pravno-politički) stabilna i sigurna? Je li država socijalna ili pravna ustanova? Jasno da je uloga države u zbrinjavanju starih i nemoćnih nezamjenjiva, ali nameće se zaključak da se percipira kao faktor (čini se da i sama država ima takve ambicije) socijalnog zbrinjavanja zdravog i radno aktivnog stanovništva.

Odgovornost za ideološki izbor

Hrvatsko društvo (uključujući političku elitu, većinu stanovništva, sindikate i medije) nije sklono liberalizmu i to je načelno legitiman stav. Legitimnost se, međutim, ne svodi na jednostavan izbor ove ili one političke ili ekonomske filozofije, niti je kriterij legitimnosti nekog svjetonazora njegova ukorijenjenost u većini. Legitimnost podrazumijeva i preuzimanje odgovornosti za posljedice određenog ideološkog izbora.

Hrvatsko društvo dakle može odabrati velik (i još veći) indeks zakonske zaštite zaposlenja, može se vratiti socijalizmu i Zakonu o udruženom radu, može odabrati i neki hibridni treći put, pa i anarhosindikalizam i korporativizam, može odabrati bilo što, ali da bi takav izbor bio doista legitiman on mora biti nedvosmislen i dosljedan i – što je najvažnije – mora sadržati hrabro suočenje s posljedicama, sa svojom ekonomskom i moralnom cijenom te spremnošću da se ta cijena plati.

Konkretno, na radni odnos ne mora se gledati kao na priliku, on može postati pravo, pa i neotuđivo, zajamčeno pravo, ali u tom se slučaju društvo mora pomiriti s ekonomskom i političkom entropijom i njenim žalobnim posljedicama. Možda to i nije prevelika cijena za sigurnost radnog mjesta? A možda je riječ i o dugoročno neodrživom, utoliko i neodgovornom, dakle nelegitimnom društvenom eksperimentu?

Tko god da postigne uspjeh u raspravi povodom Zakona o radu, njegova pobjeda bit će Pirova. Uspije li Vlada progurati svoj nacrt neće se dogoditi nikakav iskorak zbog skromnog reformskog potencijala toga nacrta. Uspiju li sindikati sačuvati ono što smatraju "stečenim pravima" reforma će biti odgođena unedogled i njen izostanak dugoročno će pogoditi upravo radništvo i to ponajviše. Postigne li se kompromis on će po prirodi stvari ostati unutar zadanih gabarita, a u svakom slučaju bit će nepotrebno potrošena velika količina društvene energije. (Banka.hr)