Podaci o rastu bruto domaćeg proizvoda Republike Srpske u posljednjem kvartalu 2014. godine od 1,4%, uslovili su da RS prošlu godinu, ipak, završi sa pozitivnom stopom ekonomskog rasta od blijedih 0,2%. Međutim, ono što mnogo više i duže vrijeme zabrinjava jeste nemogućnost da budu prevaziđene strukturne barijere kako bi RS izašla na trajektorij kontinuiranog rasta po višim stopama, navodi se u novom, aprilskom broju "Newsletter"-a Udruženja ekonomista RS – SWOT. 

U rashodnoj strukturi BDP-a dominaciju opet ostvaruje potrošnja. Potrošnja domaćinstava (C) i države (G) zbirno čine skoro jedan cijeli BDP Republike Srpske. Jasno je da ulogu korektora ima uvoz preko kojega se značajan dio domaće apsorpcije prelijeva u inostranstvo. Iskustvo pokazuje da ukoliko se želi dugoročan i zdrav rast, težište se mora prenijeti sa potrošačkih komponenti na izvoz i investicije. U RS neto izvoz "pogura" rast tako što usljed slabljenja kupovne moći dođe do pada uvoza.

Tome se povremeno pridoda i "puzajući" rast izvoza. Sa druge strane,investicije koje dosežu i do 15% BDP-a nemaju nikakvu značajniju transmisiju na rast izvoza i BDP.  Razlog za takvo stanje leži u neadekvatnoj tehničkoj strukturi koja produkuje izrazitu neefikasnost investicija. Strukturna dinamika promjena neophodna za hvatanje putanje održivog rasta koji će pratiti i rast zaposlenosti zavisiće od povećanja stope investicija koju će potom pratiti rast neto izvoza.

U suprotnom, sa postojećim fundamentima ostaćemo zarobljeni u stagnaciji bez šansi da se "odlijepimo" i pređemo u zonu kontinuiranog rasta koji bi obezbijedio privredni preokret. Iz tog razloga makroskopska slika 2014.godine ne daje optimistične nalaze kada je perspektiva budućeg rasta u pitanju.

Mršav rast industrijske proizvodnje

Prerađivačka industrija orijentisana na niže faze prerade sa niskim nivoom poslovno-proizvodne sofisticiranosti

Republika Srpska je proteklu godinu završila sa skromnim rastom industrijske proizvodnje od 0,7% u odnosu na 2013.godinu. Ovakvom rezultatu najviše je kumovao pad u proizvodnji i snabdijevanju električnom energijom.Potrebno je istaći da se taj sector, statistički posmatrano, čitavu proteklu godinu borio sa efektom visoke baze i kada se imaju u vidu krajnje nepovoljni hidrološki uslovi, pad od 9% je bio i očekivan.

Ništa bolja situacija nije ni u oblasti vađenja ruda i kamena gdje je zabiježen pad proizvodnje od 3,3%. Jedinu svijetlu tačku predstavlja prerađivačka industrija, koja je godinu završila sa rastom od 5%. Najznačajniju kontribuciju rastu prerađivačke industrije dali su prehrambena industrija (6,2%), proizvodnja odjeće (15,4%),proizvodnja kože (11,1%), hemijska industrija (14,9%), proizvodnja gume (35,6%) te proizvodnja namještaja (14,4%). Ono što,sa druge strane, posebno intrigira jeste pitanje zbog čega je uticaj prerađivačke industrije na ukupnu industrijsku proizvodnju relativno slab.

Odgovor pronalazimo pregledom strukturnih poslovnih statistika. Naime, kada se uporede podaci o dodatoj vrijednosti po zaposlenom kao mjeri produktivnosti rada, uočava se da je prerađivačka industrija jedna od grana sa najnižom produktivnošću rada. Takođe, učešće dodane vrijednosti u vrijednosti proizvodnje je, prema podacima za 2013, bilo svega 19,0%, što je ujedno bilo i najniže učešće u odnosu na sve ostale djelatnosti.

Ukoliko na to još dodamo podatak da je stopa profitabilnosti bila 6,5% i da je bila daleko najniža u odnosu na sve ostale oblasti, postaje očigledno zbog čega je uticaj prerađivačke industrije na industrijsku proizvodnju tako skroman. Sve ovo ukazuje da je naša prerađivačka industrija orijentisana na niže faze prerade sa niskim nivoom poslovno-proizvodne sofisticiranosti, te da zbog niske akumulativne sposobnosti nije u stanju da se samostalno prestrukturira.

Investicije u ovaj sektor bi za rezultat imale rast produktivnosti, što bi posljedično vodilo rastu konkurentnosti, kako u zemlji, tako i u inostranstvu. Logičan ishod bi bio rast izvoza i supstitucija uvoza što bi neto izvoz etabliralo kao vodećeg faktora ekonomskog rasta. Interesantan je podatak da je broj zaposlenih u industriji u periodu januar-decembar 2014.godine, u poređenju sa istim periodom prethodne godine veći za 1,7%.

Činjenica da je broj zaposlenih u sektorima koji su zabilježili pad proizvodnje, kao što su elektroenergetski sektor i sektor vađenja ruda i kamena, rastao u 2014.godini ukazuje na pojavu latentne nezaposlenosti. Ukoliko se nastave nepovoljni trendovi u pogledu aktivnosti ovih sektora, ishod može biti ili smanjenje zaposlenosti ili generisanje gubitaka zbog većih troškova.

Građevinski sektor konačno u plusu

Broj dozvola izdatih za gradnju stambenih zgrada veći je za 6,3%, što bi trebalo da označi početak oporavka stambene gradnje kao jedne od najvažnijih komponenti visokogradnje

Građevinski sektor je prethodnu godinu završio sa rastom od 7,4% u odnosu na 2013.godinu. Ukoliko se posmatra struktura građevinskih radova prema vrsti, uočava se da je visokogradnja rasla po stopi od 5%, dok su građevinske aktivnosti u oblasti niskogradnje u 2014.godini bile veće za 8,4% u odnosu na prethodnu godinu.

Ohrabruje podatak da je broj građevinskih dozvola izdatih u 2014.godini bio veći za 1,4% u odnosu na 2013.godinu. Kada se analizira struktura izdatih dozvola, razlog za optimizam daje podatak da je broj dozvola izdatih za gradnju stambenih zgrada veći za 6,3%. To bi trebalo da označi početak oporavka stambene gradnje kao jedne od najvažnijih komponenti visokogradnje.

Međutim, trend opadanja izdatih dozvola za nestambenu gradnju čiji su ključni nosioci privredni subjekti, i to za čak 15,7%, odraz su investicione inercije i potencijalno opasnog procesa dezinvestiranja. Aktivizam države na planu izgradnje putne infrastrukture determinisaće kretanja u oblasti niskogradnje. Aktuelni planovi JP "Putevi RS" otkrivaju da obimnijih zahvata u ovom građevinskom podsektoru neće biti ni u 2015.godini.

Dubok jaz u platama privrede i javne uprave

Apsolutni pokazatelji dodatno svjedoče o jazu između ostvarenih zarada u proizvodnim u odnosu na uslužne djelatnosti i administraciju

Prosječna neto plata isplaćena u 2014.godini iznosila je 825 KM i bila je realno veća za 3,3% u odnosu na 2013.godinu. U januaru je isplaćena najniža neto plata u iznosu od 810 KM, dok je svoj maksimum u godini za nama dostigla u junu kada je u prosjeku zaposlenim u Republici Srpskoj isplaćeno 837 KM.

Vrijedan pažnje je i podatak da je realni rast neto plate u 2014. zabilježen u 15 od ukupno 19 oblasti, odnosno područja djelatnosti koja se statistički prate. Najveći realni rast plata ostvaren je u oblasti informacija i komunikacija od 8%, a treba istaći i rast u oblasti javne uprave, odbrane i obaveznog socijalnog osiguranja od 6,7%.

Sa druge strane, najveći realni pad neto plate osjetili su zaposleni u ostalim uslužnim djelatnostima, koji su u 2014.godini primali neto platu realno manju za čak 12% u odnosu na prethodnu godinu. Zabrinjavajuće je i to što su u građevinarstvu dohoci, koji inače spadaju u grupu najnižih,  u 2014.godini opali realno za 2,2%. Apsolutni pokazatelji dodatno svjedoče o jazu između ostvarenih zarada u proizvodnim u odnosu na uslužne djelatnosti i administraciju.

Naime, u apsolutnom iznosu najmanje razloga za zadovoljstvo u protekloj godini imali su zaposleni u građevinarstvu, koji su u prosjeku zarađivali svega 531 KM. U nimalo povoljnijoj situaciji nisu bile ni njihove kolege iz prerađivačke industrije, koji su svoje životne potrebe na mjesečnom nivou morali zadovoljavati sa zaradom od 601 konvertibilnom markom. Za razliku od njih, razloga za zadovoljstvo su sigurno imali zaposlenici u oblasti finansijske djelatnosti i osiguranja sa prosječnom platom u iznosu od 1.268 KM.

Ništa manje zadovoljni nisu bili ni oni koji za život zarađuju u oblasti informacija i komunikacija (1.182 KM), javne uprave (1.083 KM) i zdravstvene zaštite i socijalnog rada (1.045 KM). Distribucija zarada je još jedan od pokazatelja strukturnih problema sa kojima se uočava naša ekonomija.

Imperativ u budućnosti mora biti politika koja će za efekat imati rast zarada u proizvodnim djelatnostima. Ranije su istaknuti problemi proizvodnih grana, koji mogu biti prevazilaženi kroz proces restrukturiranja, koji će nužno pratiti rast investicija u ovom sektoru. U suprotnom postoji opasnost da se nasučemo na barijere zaduženosti i prezaduženosti.

Još jedna godina deflacije

Naš problem nije nedostajuća tražnja, već nedostajuća proizvodnja. Dosadašnja iskustva nas uče da rast tražnje nije vukao za sobom rast domaće proizvodnje

Cjenovna kretanja u 2014.godini bila su opredijeljena dvojakim faktorima. Šok na strani ponude izazvan katastrofalnim majskim poplavama nosio je u sebi visok inflatorni potencijal. Međutim, činjenica da su usljed krajnje nezavidne pozicije u kojoj su se našli poljoprivredni proizvođači cijene primarnih  poljoprivrednih proizvoda pale, otupile su oštricu cjenovnog šoka koji se mogao desiti.

To je umjesto inflatorne spirale kasnije determinisalo cjenovnu stabilizaciju i kod finalnih proizvoda u čijoj proizvodnji su se koristile primarne poljoprivredne sirovine. Naknadni šok je trebalo da bude uzrokovan nestašicom proizvoda što je premošćeno uvozom po povoljnim cijenama.Na taj način su ova dva događaja imala ulogu apsorbera, koji su neutralisali potencijalni inflatorni udar.

Drugu grupu faktora čine makroekonomske okolnosti i kretanja. Naime, odsustvo značajnijeg rasta plata u privatnom sektoru, kao i stagnacija dohodaka, koji se finansiraju iz javnih izvora udruženi sa naglašenim deflatornim trendovima u evrozoni ishodili su da RS drugu godinu zaredom završi sa deflacijom. Ovogodišnja deflacija je nešto viša u odnosu na 2013.godinu i iznosi 1,2%.

Najveći pad cijena u godini za nama zabilježen je, posmatrano po grupama proizvoda, kod putnih aranžmana (- 14,8%), obuće (-10,2%), odjeće (-5,6%) te hrane i bezalkoholnih pića (-2,6%). Rast cijena je i u protekloj godini nastavljen kod akciznih proizvoda, alkoholnih pića i duvana (6,3%), a po stopi rasta cijena treba izdvojiti i rast cijena telefonskih i telefaks usluga (4%) kao i usluga obuhvaćenih pod kategorijom komunikacije (3,9%).

I dok se Evropa hvata u koštac sa deflacijom kao ključnim makroekonomskim rizikom, kroz primjenu širokog spektra nekonvencionalnih mjera monetarne politike ubrizgavajući džinovski paket od 1,1 bilion evra, treba istaći da deflacija kod nas ne treba da izaziva takvu vrstu makroekonomske zabrinutosti. Za razliku od Evrope, koja na ovaj način pokušava podstaći tražnju, u RS tražnja očigledno nije problem. Hronični spoljnotrgovinski deficit je najuvjerljivija potvrda za ovu tezu.

Pobornici ideje o potrebi posezanja za ekspanzivnom monetarnom politikom nisu bez znanja o realnoj ekonomiji , ali korijen njihove greške leži u konfuziji u vezi s tim šta je uzrok, a šta posljedica. Naš problem nije nedostajuća tražnja, već nedostajuća proizvodnja.Dosadašnja iskustva nas uče da rast tražnje nije vukao za sobom rast domaće proizvodnje.

U tom smislu postaje jasno da je domaća proizvodnja, sa ovakvom strukturom, neelastična na stimulanse bilo monetarnog bilo fiskalnog karaktera. Srž našeg problema je u nekonkurentnosti, dakle, na strani ponude, a ne na strani tražnje. Iz tih razloga deflacija u ovakvoj makroekonomskoj konstalaciji ima ulogu amortizera erodirajućeg dejstva pada raspoloživog dohotka na životni standard građana.

Robni deficit iznad 2,2 milijarde KM

Velika vrijednost doradnih poslova podsjeća nas da se u međunarodnim razmjerama konkurentski nadmećemo preko jeftine radne snage

Ukupan obim spoljnotrgovinske razmjene, koji je Republika Srpska u 2014.godini ostvarila sa ostatkom svijeta, dostigao je iznos od 7.640.236.000 KM. Vrijednost ostvarenog izvoza iznosila je 2.694.054.000 KM, dok se od vrijednosti ukupne razmjene na uvoz odnosilo 4.946.182.000 KM. Izvoz je u protekloj godini rastao po stopi od 3,5%, dok je uvoz u 2014.godini u odnosu na prethodnu bio veći za 8,5%. 

Činjenica da je baza u odnosu na koju se računa rast izvoza znatno manja u odnosu na osnovicu za obračun procentualnog rasta uvoza, pokazuje potencijalnu zamku pri upotrebi relativnih pokazatelja. Zbog toga podatak o spoljnotrgovinskom deficitu u iznosu od 2.252.128.000 KM, kao i pokazatelj o pokrivenosti uvoza izvozom od 54,5% daju jasniju i cjelovitiju sliku o našoj međunarodnoj konkurentnosti. Ako tražimo pozitivne strane, onda je rast izvoza prerađivačke industrije od 8,2% podatak koji može da raduje.

Međutim, činjenica da je rast izvoza prerađivačke industrije pratio više nego duplo veći rast uvoza proizvoda iz ovog proizvodnog područja još nas jednom upućuje na sve slabosti naše unutrašnje i spoljne konkurentnosti. Visok nivo intraindustrijske trgovine ukazuje na to da se naša prerađivačka industrija koncentrisala u nišama nižih faza prerade i niže dodane vrijednosti.

Velika vrijednost doradnih poslova podsjeća nas da se u međunarodnim razmjerama mi konkurentski nadmećemo preko jeftine radne snage.Sve zajedno to rezultira nižim izvoznim profitima kao i slabom finansijskoim kvalitetom izvoza. Stoga je više nego očigledno da bez ozbiljne strukturalne trasformacije stvari neće krenuti na bolje.

Ako se posmatra geografska distribucija pokrivenosti uvoza izvozom, dolazi se do interesantnih podataka. Republika Srpska najmanju pokrivenost uvoza izvozom ima sa Rusijom i Kinom. Sa druge strane, najveću pokrivenost uvoza izvozom RS ostvaruje, ni manje ni više, nego sa Švajcarskom (449,3%).

Ipak, uzimajući u obzir obim razmjene treba izdvojiti podatak da je pokrivenost uvoza izvozom sa Njemačkom pri vrijednosti razmjene od preko pola milijarde konvertibilnih maraka čak 75,1%. Ovdje treba istaći da je naše najvažnije izvozno tržište EU, gdje izvoznici iz RS plasiraju 70,9% svog ukupnog izvoza. Drugo najvažnije tržište je CEFTA prostor, na čija je tržišta  u 2014.godini izvezeno iz RS 21,2%  ukupnog izvoza.

Tržište rada u iščekivanju reformi

Do sada nismo imali priliku da čujemo, s razložnim i argumentovanim obrazloženjima, koje institute u postojećem radnom zakonodavstvu treba mijenjati

Godinu za nama, kada su u pitanju reforme tržišta rada, obilježile su stidljive najave donošenja novog zakona o radu. Reakcije socijalnih partnera su bile očekivano oprečne.Sa jedne strane, sindikati su bili izričiti u protivljenju donošenja novog zakona, koji bi u bilo kojoj formi dokinuo postojeća radnička prava. Sa druge strane, Unija udruženja poslodavaca je, koristeći momentum u kojem su skoro sve zemlje u regionu krenule u redefinisanje radnog zakonodavstva, pokušalo objasniti neophodnost donošenja novog zakona.

U klimi u kojoj su poslodavci u očima građana percipirani kao dobitnici tranzicije i sa socijalističkim nasljeđem u kojem se radnička prava smatraju prioritetnim, stvorena je atmosfera u izbornoj godini u kojoj ni vlast ni opozicija nisu bili zainteresovani za ovu problematiku. Ono što je u 2014.godini bilo stvar slobodnog izbora, u 2015.godini će biti dio obaveza koje su postavljene pred sve nivoe vlasti u BiH na njenom evropskom putu.

Stvar koja brine, jeste što se reformama koje se neposredno odnose na tržište rada pristupa parcijalno i stihijski. Do sada nismo imali priliku da čujemo sa razložnim i argumentovanim obrazloženjima koje institute u postojećem radnom zakonodavstvu treba mijenjati. Nedostaje i analiza efekata promjene pojedinih instituta. Sve se zasniva na formalističkoj inerciji, koja se nerijetko pokazala kao lijek koji je gori od bolesti. Ne pominju se ni reforme institucija na tržištu rada, kao ni pravci kojem bi te reforme trebalo da idu.

Kada su u pitanju statistike, one su za godinu za nama relativno povoljne. Naime, zaključno sa 31.12.2014.godine na evidencijama Zavoda za zapošljavanje registrovano je 142.675 lica koja traže posao. To je za 6.609 lica ili 4,4% manje u odnosu na 2013.godinu. Primijetan je i rast broja onih koji su sa Zavoda dobili posao. U protekloj godini 31.675 osoba je brisano sa evidencija Zavoda po osnovu toga što su dobili zaposlenje. To je čak za 13,14% više nego li u 2013.godini.

Ono što ni u kojem slučaju ne ohrabruje je podatak da je broj onih koji su ostvarili tranziciju iz nezaposlenih u zaposlene kroz sopstveni preduzetnički angažman izuzetno skroman (909). Broj radnika koji se svrstavaju u kategoriju "obeshrabrenih", a koje statistički prepoznajemo u broju onih koji se brišu sa evidencije po drugim osnovama izuzimajući zaposlenje, najčešće služi kao mjera efikasnosti posredničkih institucija na tržištu rada.

Ukoliko znamo da je više onih koji su napustili evidenciju Zavoda (32.432 lica) u odnosu na one koji su posredstvom Zavoda dobili posao (31.675 lica), pitanje uspješnosti obavljanja posredničke funkcije Zavoda za zapošljavanje se samo po sebi postavlja. Iz tih razloga godina pred nama će biti izuzetno važna u kontekstu reformi na tržištu rada koja će postaviti osnovu za definisanje uloga svih institucija koje bi trebalo da budu u funkciji smanjenja najvećeg zla od kojeg pati naša ekonomija-nezaposlenosti. (SWOT)