U II. kvartalu 2015. bruto domaći proizvod Hrvatske zabilježio je rast 1,2% u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Osobna potrošnja rasla je 0,6%, bruto investicije u fiksni kapital 0,8%, državna potrošnja 0,4%, a izvoz 10,2%. Posebno značajan bio je izvoz roba 14,1%, dok je izvoz usluga porastao 6,1%. Ističe se pozitivan doprinos neto inozemne potražnje, što je rezultiralo nastavkom povećanja izvoza.

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik think-tank Centra za javne politike i ekonomske analize i Instituta za razvoj individualne slobode iz Zagreba

Dakle, rast od 1,2% posljedica je prije svega potražnje za hrvatskim proizvodima na inozemnim tržištima, odnosno na unutarnjem tržištu EU. Treba pridodati i faktore kao što su početak turističke sezone, rast investicija domaćih kompanija (koje su se restrukturirale i pristupile EU tržištu), sniženje cijena nafte i rasterećenje plaća.

Ukoliko se gleda sektorska struktura rasta bruto dodane vrijednosti (BDV) od 1,3%, vidimo da su i dalje u padu poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo (-3,0%), "ostale uslužne djelatnosti" prema NKD (-0,8%) te građevinarstvo i poslovanje nekretninama (-0,1%). Najveći je rast u području trgovine, popravaka vozila, ugostiteljstva i prometa (4,4%), prerađivačke industrije (2,9%) te profesionalnih i poslovnih usluga (0,9%). ICT sektor je na nuli.

Dok prerađivačka industrija zauzima svoj dio, ovisnost o turizmu ostaje rizik. Devizni prihod od turizma prema podacima HNB-a iznosi 17,3% BDP-a (dok je prosjek EU 2,3%). Nije problem u turističkim prihodima, već u relativnoj nerazvijenosti ostalih sektora, uslijed koje gospodarstvo koristi prednosti koje su najviše prirodno dane. Geopolitički (vanjski) faktori u turističkim konkurentima (Grčka, Turska i Sjeverna Afrika) također su dali doprinos rastu.

Rumunija prestiže Hrvatsku

U II. kvartalu 2015. hrvatski BDP je rastao otprilike kao prosječni BDP Europske unije. Ipak, za usporedbe s Hrvatskom relevantne su prije svega post-socijalističke zemlje. Tako je prema procjenama Eurostata, Češka u istom razdoblju zabilježila rast od 4,4%, Rumunjska 3,7%, Poljska 3,5%, Slovačka 3,1%, Mađarska 2.8%, Latvija 2,3% i Bugarska 2,1%. Inače brzo rastuće Estonija i Litva zabilježile su rast 1,8% odnosno 1,5%.

Može li nam onda Litva, koja je opet imala i znatno boljih kvartala, (barem donekle) biti utjeha? Trebamo li se u usporedbama sažalijevati nad čeških 4,4%? Sve su to otvorena pitanja, a odgovori ovise o stupnju ambicioznosti. U svakom slučaju, Rumunjska prestiže Hrvatsku i rast od 3,7% je značajna poruka, pogotovo onima koji i dalje misle kako smo mnogo "bolji" od Rumunjske. Mislili smo da smo bolji od mnogih, pa su nas mnogi ti pretekli u konvergenciji.

S druge strane, finski pad od 1% nam govori da i visoko konkurentna gospodarstva imaju svoje padove. Pitanje je samo je li gospodarski pad posljedica strukturnih makroekonomskih neravnoteža ili se radi o prirodnom padu ukupne gospodarske aktivnosti uslijed promjena na tržištima. Dakle, ako je finski BDP mogao pasti, na čemu se temelji domaće uvjerenje (nekih) kako nam nema povratka na staro (jer smo konačno postigli rast). Zašto smo toliko ovisni o uvjerenju da BDP mora rasti? Vodi li nas to prema ideji o državnom poticanju rasta (ako već privatni sektor ne odradi svoju "zadaću")?

Tumačenja uzroka i zasluga za rast

Teško je jednoznačno tumačiti vijest o 1,2% rasta BDP-a (u II. kvartalu 2015). U hrvatskoj javnosti se tumačenja obično svode na iracionalne političke sukobe. Vladajući, koji god da bili, uvijek će se poželjeti pohvaliti i najnižim rastom. Opozicija, koja god da bila, iskoristit će svaku priliku da napadne ako treba i rast od 5%. Onda se javljaju i pitanja o tome tko je koliko zaslužan, koliko država, koliko poduzetnici i slično.

Kada je u pitanju moment političke borbe, treba uzeti u obzir da je rast u izbornoj 2003. i 2007. bio 5%. U današnjoj situaciji to bio bi više nego pun pogodak, ne samo za Hrvatsku, nego i cijelu EU. Istina, 2007. su primjerice Estonija i Slovačka rasle i dvostruko više. Ukoliko smo i tih godina bili uvjereni kako smo u dubokoj strukturnoj krizi, koliko puta nam je danas razlog za takvo uvjerenje veći? Izašli smo iz recesije, ali kriza će pričekati one koji žele sustavna tržišna rješenja.

Mnogo važnije je mirno i racionalno osvrnuti se na rezultat i odražiti zajedničke sastanke svih dionika kako bi se iskoristili potencijali za dodatni rast.

Svaki rast treba pozdraviti, iako se opsežnim i sustavnim (sveobuhvatnim) tržišnim reformama moglo postići mnogo više. Nije dovoljno provesti tek pojedinačne poteze koji bi išli u tom smjeru.

Dobro je da je Hrvatska u II. kvartalu 2015. bila u EU prosjeku po rastu. Ipak, bilo bi znatno bolje da pratimo korak s primjerice Češkom i Rumunjskom.

Nastavak restrukturiranja rasta u smjeru izvoza i industrije je za pozdraviti. Upravo te komponente su mnogi očekivali u razdoblju prije krize (2000. – 2008.) kada smo rasli mnogo više, ali na drugačijim temeljima. Iako iznosi tek 1,2%, rast iz 2015. je možda i bolji od onih onih po stopi od 3 do 5 posto iz razdoblja 2000. – 2008. kada su državna potrošnja i državne investicije bile značajan generator (balonskog) rasta.

U tom smislu, održivi rast je onaj za koji su zaslužni privatni poduzetnici, a država onoliko koliko je kroz reforme rasteretila poduzetnike prisilnih nameta i troškove koje je sama postavila.

Ni posljednjih godina državna potrošnja nije bitno rezana na umjereniju i održiviju razinu. Fiskalna konsolidacija je u konačnici odgovornost Hrvatskog sabora koji mora kontrolirati racionalnosti trošenja javnog novca. Ipak, barem ponešto je zaustavljen njezin super-neobuzdani rast kao u godinama prije ulaska u statističku recesiju (2004. – 2008.), pa je potrošnja države rasla 0,4%. Državna potrošnja na prvi pogled time doprinosi rastu BDP-a, ali ga i usporava.

Sjećamo se i prognoza iz 2012. kako će BDP rasti 2% i to u uvelike temeljem plana javnih investicija, pa je rast bruto investicija u fiksni kapital bio prognoziran na čak 7%. Na kraju je te godine BDP pao jer su centralni planeri shvatili da politizirana državna poduzeća nemaju toliko moćne kapacitete za tako ambiciozna očekivanja.

Koristi od članstva u EU

Rast od 1,2%  u velikoj je mjeri posljedica članstva u EU. Vanjski faktor inozemne potražnje, u međuvremenu je postao faktor unutarnjeg tržišta. Čak se postavlja i pitanje radi li se više o uvozu i izvozu na EU tržišta. Oko 60% hrvatskog robnog izvoza je upravo na unutarnje tržište EU. Metodološki ta činjenica i dalje ostaje u BDP-u. U svakom slučaju, potrebno je sagledati kako smo već profitirali od članstva u EU, odnosno gdje su nam dodatni potencijali za tržišnu konkurentnosti i rast.

1. Liberalizacijski efekti unutarnjeg tržišta EU

Rast izvoza od 10% je zasluga svih onih koji su željeli i aktivno radili na tome da Hrvatska postane članica Europske unije. Hrvatska je pokazala zrelost postigavši konsenzus oko EU. Radi se pozitivnim efektima liberalizacije tržišta roba i usluga, nakon što je Hrvatska postala dio unutarnjeg tržišta Europskog gospodarskog prostora (EGP). Mnogo su lakši administrativni uvjeti prekograničnog trgovanja robama i uslugama. Efekt ukidanja carina, zajedno sa harmonizacijom u području slobode kretanja roba, sigurno je dao doprinos rastu robnog izvoza od čak 14%. Gospodarska diplomacija je sa sustavom podrške izvozu već pružila podršku nizu izvoznih poslova, a dostupne su i određene informacijske kontaktne točke za EU tržište. Tržište usluga je također mnogo slobodnije, a dodatni prostor deregulacije usluga postoji na EU tržištu.

EU nam može donijeti okvirno 1-3%-tnih bodova rasta temeljem efekata tržišne liberalizacije. Taj raspon bitno ovisi o stupnju deregulacije tržišta i uklanjanju regulatornih prepreka na domaćoj razini, premda i sama Unija ističe kako unutarnje tržište još nije dovršeno.

Pozitivni učinci liberalizacije tržišta uslugama u izravnoj su vezi sa stupnjem administrativnog pojednostavljenja odnosno deregulacije uvjeta pružanja usluga, kao i poslovne klime u cijelosti. Tako Dutch Planning Bureau procjenjuje doprinos implementacije EU Direktive o uslugama rastu prosječnog godišnjeg BDP-a država članica EU-a između 0,6 do 1,5%, dok Copenhagen Institute daje istu procjenu na razini 0,8%. Dakako, Europska komisija procjenjuje kako bi ambiciozna deregulacija tržišta usluga i digitalizacija administrativnih procedura putem jedinstvenih kontaktnih točaka za usluge, doprinosila prosječnom godišnjem rastu BDP-a država članica od čak 2,6%.

Europska komisija procjenjuje kako trenutno uklanjanje prepreka na temelju dosadašnje implementacije Direktive o uslugama na razini EU-a pridonosi prosječnom godišnjem rastu produktivnosti 4,7%, stranih investicija 3,8% i trgovine 7,2%. U slučaju prosječnog stupnja daljnje liberalizacije, odnosno dodatnog uklanjanja prepreka, taj bi se doprinos još dodatno povećao za barem 30%. U najboljem scenariju, liberalizacija tržišta usluga bi doprinijela godišnjem rastu produktivnosti 13,6%, stranih investicija 12,6% i trgovine 14,7%.

Veliki potencijal donosi i otvaranje europskog tržišta prema Sjevernoj Americi, tj. prema Sjedinjenim Američkim Državama (TTIP) i Kanadi (CETA). Doprinos rastu BDP-a EU samo od strane TTIP-a procjenjuje se na minimalno 0,5%, najviše zbog ukidanja carinskih, necarinskih te regulatornih restrikcija i prepreka slobodnoj trgovini između EU i SAD. Članstvo u EU znači i slobodnu trgovinu sa nekim od trećih zemalja, što otvara dodatne izvozne prilike.

2. Potencijal EU fondova

Procjenjuje se da ulaganja iz EU fondova mogu doprinijeti rastu BDP-a i oko 2%. Pametna ulaganja iz EU fondova mogu biti pozitivan multiplikator ukoliko se strateški prioriteti dobro postave i ukoliko su EU fondovi podrška investicijama, inovacijama i zapošljavanjima privatnog sektora. Rezultati glede priljeva EU sredstava i realizacije projekata su već vidljivi. Prema podacima Europske komisije, Hrvatska je u poziciji neto primatelja. 2014. je zabilježen priljev od 584,3 milijuna eura iz EU fondova. To je 173,6 milijuna eura više nego što je iz državnog proračuna (za EU članarinu) uplaćeno u EU proračun. Usporedbe radi, 2013. je povučeno 290 milijuna eura, što je 49,6 milijuna eura više od uplata iz državnog proračuna.

3. Reforme kroz Europski semestar

EU sve više kroz tzv. Europski semestar smjernicama i preporukama potiče provedbu domaćih tržišnih reformi, pogotovo deregulaciju pravnog i administrativnog okvira kroz bolje "propise" i digitalna rješenja. U tom smislu, interes je Unije u poticanju ispravljanja makroekonomskih neravnoteža Hrvatske (kao i svih država članica). Uravnoteživanje gospodarstva provodi se samo kroz strukturne tržišne reforme usmjerene prije svega na fiskalnu i regulatornu konsolidaciju. Tržišne reforme imale bi najveći utjecaj na rast privatnih investicija (prije svega FDI) s pozitivnim utjecajem na izvoz, odnosno time na rast BDP-a.

Istovremeno, administrativne obveze nametnute temeljem EU prava sigurno su stvorile regulatorni trošak za hrvatsko gospodarstvo (kao i u svim državama članicama). Dakle, od pozitivnih efekata liberalizacije i EU fondova treba oduzeti negativne efekte EU regulacije, kao i trošak same EU članarine (pa je zato bitan neto priljev sredstava kroz EU fondove).

Koliko je Hrvatska profitirala od EU članstva, a koliko je mogla, odnosno može, svakako treba biti tema za mnogo precizniju analizu koristi i troškova. Sve dok se koriste potencijali tržišne liberalizacije i pozicija neto primatelja sredstava iz EU fondova, Hrvatska može biti sigurna da koristi od EU nadilaze troškove.

Utjecaj javnih politika na rast i potencijali za reformske mjere

Osim članstva u EU, kao i oporavka potražnje na tržištu EU, na rast hrvatskog BDP-a utjecali su brojni domaći faktori u ne-provedbi javnih politika. Određeni pozitivni pomaci zasjenjeni su činjenicom da i dalje izostaju sustavno izgrađeni i opsežni reformski paketi. To bi onda bilo mnogo višeod tek pojedinačnih poboljšanja u isporukama mjera od strane javne uprave. Bez namjere da se ponudi precizna ekonomska analiza utjecaja javnih politika na BDP, okvirno se može sagledati pozitivan ili negativan utjecaj određenih javnih politika na rast i to u sljedećim područjima:

1. Fiskalna politika i porezi

U sferi porezne odnosno fiskalne politike, pozitivan utjecaj imalo je i porezno rasterećenje dohotka (plaća) i reinvestirane dobiti, kao i porezne olakšice na dobit investitora. Istovremeno, dizanje PDV-a, vraćanje stope zdravstvenog doprinosa na stanje prije sniženja (čime je poništen efekt oslobođenja 2,4 milijardi kuna godišnje) i uvođenje oporezivanja dividendi od 12% imali su negativan utjecaj. Neizvjesnost poreznog sustava, pogotovo prilikom tumačenja i neujednačenih rješenja, ostaje najveći problem.

Povećanje rasta je moguće uz ambiciozna porezna rasterećenja cijene rada (snižavanje zdravstvenog i mirovinskog doprinosa), potrošnje (snižavanje PDV-a za samo 1 postotni bod oslobađa za osobnu potrošnju i/ili privatne investicije preko 1,5 milijardi kuna) i dodatno rasterećenje dohotka (daljnje pomicanje praga oporezivanja graničnom stopom, ukidanje progresivne stope oporezivanja dohotka od 40%, ili pak uvođenje niske jedinstvene stope podiglo bi plaće, a time i osobnu potrošnju i/ili privatne investicije). Zato je za manje poreze bitna fiskalna konsolidacija usmjerena na rezanje primarne državne potrošnje.

U tom smislu, otpori politici štednje neće zadržati rast, nego će se samo gušiti prostor za manje poreze. Također, rastući javni dug će se kad-tad trebati naplatiti povećanjem poreza, što sužava prostor za dugoročni rast. Javna uprava, socijalni sustavi i primatelji subvencija ostaju točke putem kojih državna potrošnja metodološki ima udio u rastu BDP-a, dok se istovremeno, kroz visoki udio države u BDP-u (oko 47%), smanjuje prostor za održivi rast na temelju privatnog sektora.

Rapidni rast udjela javnog duga u BDP-u (iznad 85%) je dugoročni rizik za rast. Dok je BDP-u u prvom polugodištu 2015. nominalno porastao za oko 1,5 milijardi kuna, istovremeno je dodano oko 20 milijardi kuna javnog duga. Dakle, zabilježen je 13 puta veći rast javnog duga u odnosu na BDP.

2. Regulatorna politika i administrativna rasterećenja

U sferi regulatorne politike, liberalizacija tržišta usluga (shodno EU Direktivi o uslugama) je kroz smanjenje administrativnog opterećenja i regulatornih prepreka, primjerice u području trgovine, turizma i graditeljstva, imala pozitivan utjecaj na rasterećenje vitalnih gospodarskih sektora koji su najbrže rasli.

Trgovina je dala najveći zamašnjak rastu, što je utjecalo na rast osobne potrošnje. Premda se radi o već visoko liberaliziranom sektoru gospodarstva, 2015. i 2016. slijede dodatna smanjenja administrativnog opterećenja u području trgovine, za minimalno 20%.

Turizam ostaje bitna izvozna grana čiji prihodi rekordno rastu. Građevinarstvo se konačno (donekle) oporavilo nakon godina snažnog pada uslijed razdoblja balonskog rasta tržišta gradnje i nekretnina. Oporavak građevinarstva bitno je utjecao na oporavak BDP-a. Sektor profesionalnih i poslovnih usluga bilježi rast od 0,9% i ima dodatni potencijal uz komorsku deregulaciju profesionalnih usluga.

U određenoj mjeri su olakšani uvjeti poslovanja (prema Doing Business metodologiji). Hrvatska je 2015. bila na 65. mjestu u svijetu (dok je 2007. bila iza 120. mjesta). Samo tijekom 2014. i 2015. Hrvatska je ostvarila pomak od 24 mjesta. Ključno poboljšanje, bitno za investicijsku klimu, bilo je upravo u području graditeljstva, gdje je ishođenje građevinske dozvole skraćeno sa 379 na 188 dana tj. za 51%, a uvode se e-dozvole.

Također, Hrvatska je napravila pomak u rozdbolju od 2012. do 2015. u sljedećim područjima: uknjižba vlasništva (10 mjesta), prekogranično trgovanje (14 mjesta) i rješavanje insolventnosti (41 mjesto). Također, Hrvatska je smanjila broj dana za pokretanje posla sa 49 na 10, tj. skratila je vrijeme registracije za 80%. Broj dana za registraciju vlasništva smanjen je sa 956 na 72.

Na tržištu rada je provedena umjerena fleksibilizacija plaća i radnog vremena. Indeks zaštićenosti radnika smanjen je sa 2,32 na 2,23, što je EU prosjek. Ipak, za jači rast nam treba daleko ambicioznija liberalizacija tržišta rada.

Stečajni postupak je umjereno pojednostavljen, ali i dalje ostaje problem visokog troška stečaja. Pokretanje posla je tek minimalno olakšano, a ključni troškovi i procedure i dalje opterećuju proces osnivanja tvrtki, koji se tek treba digitalizirati.

Gospodarstvo je parafiskalno rasterećeno 2012. – 2015. za oko 0,2% BDP-a, što je dobar pomak, premda se moglo mnogo više (uzimajući u obzirom da ukupno parafiskalno opterećenje uzima barem 2% BDP-a. Parafiskalije, premda po definiciji nisu prihodi javnih financija, zapravo su ekstra porezi koji samo dodatno guše ionako preopterećeno gospodarstvo i porezne obveznike. Stoga je potencijal rasta od barem 1%-tnog boda upravo u sustavnom ukidanju parafiskalnih nameta, odnosno snižavanju preostalih.

Navedeni su neki od primjera smanjenja administrativnog opterećenja, što je oslobodilo prostor za rast. Ipak, značajnija razina deregulacije, uz sustavno rješenje putem regulatorne reforme, tek se treba početi događati. Smanjenje administrativnog opterećenja je prirodni korak prema oslobađanju kapitala privatnog sektora za investicije i potrošnju na tržištu, umjesto da plaćaju neopravdano visoki trošak regulacije. Mjerenje troška regulacije putem Standard Cost Model (SCM) metodologije značajno bi pridonijeli i mjerenju administrativnog rasterećenja, odnosno doprinosa deregulacije rastu BDP-a.

Istovremeno, premda se često može čuti da je rastu pridonijela fiskalizacija, teško je definirati korelaciju tog procesa za rastom BDP-a. Fiskalizacija je u svakom slučaju predstavljala dodatni administrativni trošak za trgovce zbog nabave propisane opreme. Fiskalizacija je povećala naplatu poreza, ali nije (niti ne može) potaknuti rješavanje uzroka porezne evazije i sive ekonomije – a to su visoki porezi, koji guše prostor za rast.

Pojedina nova zakonska rješenja, pa i sami pravilnici, uvela su pak dodatna administrativna opterećenja, bilo da su domaće inicirana ili se radi o prijenosu administrativnih obveza temeljem EU prava.

U strukturi rasta u II. kvartalu 2015. vidimo da upravo izostaje značajniji rast privatnih investicija, premda oporavak i umjereni rast treba pozdraviti. Povećanje priljeva investicija moguće je samo uz snažnu i sustavnu deregulaciju pravnog okvira. Tek poneka dobra rješenja u tom smjeru mogu dati tek minimalne rezultate u koristi BDP-a. Deregulacija i poboljšanje regulatornog okvira su u nadležnosti brojnih institucija u zemlji administrativne rascjepkanosti.

Dakle, prostor za dodatni i to održivi rast, temeljem investicija privatnog kapitala, je u oslobađanju kapitala za tržište, kroz smanjenje fiskalnih, parafiskalnih i regulatornih opterećenja. To je ekonomski klasičan i prirodan put za rast. S druge strane, bilo bi pogrešno vjerovati onima koji od države ne očekuju povlačenje tereta, već ulaske u neke nove programe za (još dodatno) poticanje-subvencioniranje poduzetništva i razvoja.

3. Monetarna politika

U sferi monetarne politike, konstantno se provodi politika stabilnosti tečaja. Kritičari takve politike će upravo u povećanju novčane mase, odnosno u (umjerenoj ili kontroliranoj) inflaciji vidjeti prostor za poticanje rasta. Ipak, koliko bi gospodarstvo profitiralo od privremenih koristi relativno i dalje male izvozne baze, u odnosu na veliku bazu potrošača čija bi potrošnja pala uslijed inflacije?

U tom smislu, inflacija je također vrsta poreza na potrošnju (samo se ne legalizira u parlamentu). Monetarni doping je stoga jednako loše rješenje za rast kao i fiskalni doping, odnosno niz promišljanja kako će državne intervencije stimulirati rast. Čak i da se to ostvari, pitanje je dugoročne održivosti, tj. kada će svi ti stimulansi doći na naplatu koja će pridonijeti usporavanju rasta.

U tom pogledu, Hrvatska narodna banka ostaje jedan od rijetkih stupova makroekonomske stabilnosti i održivog rasta.

Zaključno

Ako ništa drugo, ostaje nam zadatak kako sustizati rumunjski rast. Domaći je rast  postignut unatoč strukturnim slabostima pa je održivost rasta upitna. Hrvatska je izašla iz statističke recesije, ali strukturna kriza ostaje na agendi politike koja još nije nadišla svoje unutarnje deficite. Razmjeri strukturne krize su ionako mnogo veći od statističkih informacija koje možemo dobiti gledanjem tek jednog makroekonomskog pokazatelja. Premda je svakako važan pokazatelj, BDP ima svoje relativnosti, a i treba se gledati u kombinaciji s drugim pokazateljima.

Rapidni rast udjela javnog duga u BDP-u (preko 85% BDP-a) dolazi na naplatu kroz snižavanje potencijala za rast BDP-a, pa je upitna održivost rasta. I dalje visoka (premda snižena) stopa (registrirane) nezaposlenosti od 15,9% (u srpnju 2015.) ne može se snižavati tek sa emigracijom, državnim "poticajnim" mjerama te sezonskim potrebama turizma i ugostiteljstva.

Stopa zaposlenost će ostati na oko 50-ak posto sve dok se ne dogodi visoki priljev privatnih investicija (FDI), pro-tržišna transformacija obrazovnog sustava (s kurikularnom reformom koja je započela), ali i izvlačenje (barem dijela) prijevremenih umirovljenika u radno aktivni status (umjerene destimulacije prijevremenih umirovljenja neće biti dovoljne).

Hrvatski rast od 1,2% je dobar korak, ali nedovoljno dobar u odnosu na konkurenciju iz Istočne Europe. Kako bismo postali konkurentniji, treba nam obrazovanje o uzrocima makroekonomskih neravnoteža Hrvatske i donošenje rješenja kroz tržišne reforme koje će povećati razinu ekonomske slobode i smanjiti restrikcije na tržištu.

Tek kada se počnu rješavati uzroci duboke strukturne krize, moguće je razviti sigurnost da je kriza iza nas i da su otvorene staze dugoročno održivog rasta. Nadajmo se da je Hrvatska blizu prekretnice kada će agenda za rast za početak postati važnija od onih tema koje se beskorisno provlače i dijele nas po krivim osnovama. (Izvor: Banka.hr)