Hrvatska Vlada je donijela odluku o zapošljavanju 349 osoba na upravljanju europskim fondovima. Europski fondovi se ovih dana spominju i kao važan oslonac za izvršavanje, upitnicima opterećenog, proračuna za 2015. godinu. Sredstva iz europskih fondova se gotovo jednoglasno spominju kao slamka spasa za hrvatsko gospodarstvo.
Piše: Martina Dalić, bivši ministar finansija Hrvatske
Vladajući se nadaju da će fondovi, u posljednjoj godini mandata, donijeti kakav takav gospodarski rast i time omogućiti zaborav neuspjeha i lutanja ekonomske politike koje pratimo već pune tri godine. U fondove se uzda i oporba koja često ističe uvjerenost da može brže, bolje i uspješnije usmjeravati ta sredstva i na taj način potaknuti brži i stabilniji rast od onog koji ostvaruju ili najavljuju vladajući.
Stječe se dojam da se i jedni i drugi nadaju kako će upravo fondovi biti izvor iz kojeg će se nekako stvoriti ekonomski rast zbog čega će i svi drugi problemi postati manji, proračunska štednja izlišna, a žurnost reformi ostati briga tek nekih zagriženih ekonomista. Međutim, upravo u ovom trenutku kada se gotovo svakodnevno najavljuje pokretanje te dugo očekivane ‘slamke spasa’ valja jasno reći da od europskih fondova ne treba stvarati mit.
Ne treba se zavaravati da su fondovi svemogući instrument koji će riješiti sve naše probleme i omogućiti da se vratimo bezbrižnom životu u kojem će agonija krize ostati tek ružna uspomena. Čak i u slučaju malo vjerojatnog, ali teoretski mogućeg, potpunog iskorištavanja svih raspoloživih sredstava, pitanja konkurentnost, efikasnosti i dugoročne otpornosti hrvatskog gospodarstva će i dalje ostati otvorena. Posebno će ostati otvorena ukoliko se priliv sredstava iz fondova iskoristi kao izgovor za daljnje izbjegavanje politika za jačanje privatnog sektora ili drugim riječima strukturnih reformi.
Fondovi mogu donijeti razliku, ali…..
Da ne bi bilo zabune. Europski fondovi jesu iznimno važna sastavnica naše gospodarske sadašnjosti i budućnosti. Radi se o mogućem prilivu bespovratnih sredstava čiji se iznos kreće između 1,4 i 1,6 mlrd. eura odnosno između 10,5 i 12 mlrd. kuna godišnje. Za usporedbu, investicijska ulaganja najšire definiranog državnog sektora (po tzv. ESA2010 što uključuje državni proračun, proračune lokalne samouprave, Hrvatske vode, HAC, HC, HŽ i dr.) su u 2013. godini iznosila 10,8 mlrd. kuna.
Očigledno, iznos novca koji Hrvatsku pripada iz europskih fondova može ‘donijeti razliku’ i zato su opravdana nezadovoljstva sporošću kojom Hrvatska ispunjava administrativne pretpostavke za stvarno povlačenje i korištenje fondova dostupnih za razdoblje 2014.-202. Visina dostupnih sredstava opravdava i zahtijeva maksimalni posvećenost njihovom upravljanju.
Međutim, maksimiziranje gospodarskih učinaka europskih fondova zahtijeva također jasno razumijevanje njihove svrhe, namjene i s tim povezanih mogućih ekonomskih učinaka. Europski fondovi su u najznačajnijoj mjeri usmjereni na financiranje državnih investicija i aktivnosti.
Oko 70% raspoloživih sredstava je namijenjeno za financiranje aktivnosti i projekata državnih institucija ili institucija u državnom vlasništvu što potiče uobičajena pitanja vezana za učinkovitost i efikasnost državnih investicija. Tim se pitanjima nećemo na ovom mjestu baviti, ali bezbrojni su primjeri ovakvih problema u drugim državama članicama.
Dominantno usmjeravanje fondova prema državnim aktivnostima je, jednim dijelom, posljedica logike njihova postojanja, ali i sadašnjih prijedloga hrvatskih vlasti. Na primjer, u području zdravstva mogućnost sufinanciranja investicija iz fondova bit će dostupna samo za javne bolnice i zdravstvene ustanove – iako to pravila Komisije ne zahtijevaju.
S druge strane, korištenje fondova kroz financijske instrumente za ulaganje u kapital malih i srednjih poduzeća, dugoročne garancije i jamstva je predviđeno samo u iznosu od 280 milijuna eura tijekom 7 godina ili 2,6 posto ukupno raspoloživih sredstava. Iako u velikoj potrebi za kapitalom poduzeća i dugoročnim izvorima financiranja, Hrvatska tek sramežljivo predviđa korištenje fondova za ovu namjenu.
Ovo znači da je priroda gospodarskog rasta kojeg mogu potaknuti fondovi u velikoj mjeri rast temeljen na državnim investicijama, ulaganjima u aktivnosti za unapređenje društvene infrastrukture i različitim oblicima subvencija. Hrvatska s takvom vrstom rasta ima poprilično iskustva. Upravo takav rast Hrvatska je ostvarivala prije krize i danas jasno vidimo da je način pretkriznog rasta jedan od uzroka nemogućnosti oporavka i izlaska iz krize.
Strukturne reforme za jačanje konkurentnosti, efikasnosti i dugoročne otpornosti hrvatskog gospodarstva ostale su, kako u razdoblju prije krize tako i do danas na začelju prioriteta. Nikako se ne bi smjelo dogoditi da zbog mogućih učinaka fondova i privida da će oni sami po sebi donijeti rast tamo i ostanu.
Iskorištavanje prilike ovisi o strukturnim reformama
Strukturne reforme jesu bitne za konkurentnost privatnog sektora, smanjivanje troškova poslovanja koji proizlaze iz skupe i neefikasne države, smanjivanje poreznog opterećenja i slično. Međutim, upravo izazov korištenja europskih fondova bi, čak i onima koji ne razumiju i/ili ne vide potrebu za odlučnim strukturnim promjenama i koji aktivnu državnu intervenciju vide kao nezaobilazan instrument izlaska iz krize, trebao pokazati i dokazati nezaobilaznu važnost strukturnih reformi.
Dosadašnja sporost i poteškoće koje Hrvatska ima u ispunjavanju administrativnih preduvjeta za korištenje fondova (izrada raznih strategija, planova i strateških dokumenata koji nacionalne specifičnosti i probleme uobličuju na Europi razumljiv i prihvatljiv način, koordiniranje aktivnosti različitih razina vlasti, pregovaranje s Komisijom i druge) pokazuju koliko je važna profesionalna i stabilna državna administracija koja čuva institucionalnu memoriju, odnosno znanje stečeno u nekim prethodnim razdobljima. Prije ili kasnije postane očigledno da uspjeh politički izabranih nositelja vlasti, bez obzira na stranačku boju, ovisi o rezultatima uprave.
Zatim dalje, problemi s kojima se država sama suočava u pripremi investicijskih projekata, pokazuje i njoj samoj, kroz primjere koje osjeća na vlastitoj koži, koliko su složene birokratske procedure i postupci koje mora savladati investitor, koliko je važna pravna sigurnost, točnost zemljišnih knjiga i sl. Sve ono što ometa i odbija privatne investitore od Hrvatske ometat će i investicije iz europskih fondova. A te prepreke ne može otkloniti nitko osim države i to u procesima koji se jednim imenom nazivaju strukturne reforme.
I zato su europski fondovi dodatan argument koji bi trebao ubrzati strukturne reforme, ako su svi oni koji se u važnost europskih fondova kunu u svojim obećanjima i namjerama ozbiljni i vjerodostojni. Međutim, za sada, u stvarnosti reforme se i dalje samo spominju samo na retoričkoj razini uključujući i one za koje je čak i financiranje predviđeno u operativnim programima. A jedan od konkretnih prijedloga za reformu državne administracije čuči u dnu saborskog dnevnog reda.
Hrvatska bez pohvala Komisije
Međutim, dinamika i mogućnost korištenja europskih fondova nije samo uvjetovana administrativnom pripremljenošću. Osim svima jasnog preduvjeta koji se tiče pripremljenosti projekata i institucija, plaćanja iz europskog proračuna se mogu obustaviti (članak 23. Uredbe 1303/2013) ukoliko Hrvatska ne uspije u ispunjavanju svojih obveza u pogledu smanjivanja deficita i općenito smanjivanja makroekonomskih neravnoteža. Obustava plaćanja je jedan od mjera koja Komisiji stoji na raspolaganju ukoliko se pokaže da Hrvatska ne ispunjava obveze iz Procedure prekomjernog deficita ili preporuke iz Europskog semestra.
Za sada niti u jednom od tih područja Hrvatska nije primila pohvale Komisije. Maglovita nada da bi u tom segmentu Komisija mogla biti popustljiva prema Hrvatskoj zbog nekih velikih europskih država stoji na staklenim nogama i u suštini je kontraproduktivna za izlazak hrvatske iz krize. Jasno je da će Komisija dopustiti određeno vrijeme prije nego se eventualno odluči za ovako teške poteze, ali isto tako mora biti jasno da preuzete obveze u pogledu stanja javnih financija i općenito ekonomije neće nestati.
I ponovo se vraćamo na strukturne reforme. Bez strukturnih reformi Hrvatska neće uspjeti savladati proračunske i druge ekonomske neravnoteže zbog čega bi njihov izostanak mogao rezultirati suspenzijom plaćanja upravo onih sredstava za koje se neki u Hrvatskoj nadaju da će nekako ili ukloniti potrebu za reformama ili barem olakšati njihovu provedbu.
Naravno, kada se jednom uopće stvore uvjeti da ta plaćanja u gore spomenutim iznosima napokon krenu. Istovremeno, čak i bez ovih dodatnih problema, Hrvatskoj, bez strukturnih reformi, prijeti nedovoljno brzo i učinkovito povlačenje europskih fondova jer se i te investicije već suočavaju, a suočavat će se u budućnosti, s bezbrojnim preprekama s kojima se i inače suočavaju privatni investitori.
Europski fondovi su zasigurno velika prilika za financiranje određenih potreba za koje Hrvatska sama objektivno nema novca. Prilika je to i za konačno izranjanje iz zone negativnog rasta. Međutim, ta prilika niti na koji način ne umanjuje žurnost i nužnost strukturnih reformi za povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Upravo suprotno, ta prilika ove reforme čini još važnijima i još potrebnijima.
U suprotnom europski fondovi će ostati samo još jedna nepotpuno iskorištena mogućnost, samo još jedan dodatan izvor frustracija zbog izostanka rezultata koje su drugi, kako se u Hrvatskoj često čini, tako lako ostvarili, a za nas ostaju nedostižni. (Banka.hr)
