Početak oporavka, odnosno ekonomsko ubrzavanje se zasigurno neće dogoditi ove godine ali vrlo vjerojatno niti slijedeće. Oporavak inozemne potražnje, dakle rast izvoza, dobar je znak uključivanja dijela poduzeća u EU tržište. Međutim, ova razina inozemne potražnje ne može značajnije dinamizirati ukupnu nacionalnu ekonomiju, ne može stvoriti veći broj radnih mjesta niti snažnije djelovati na rast BDP-a. Budući da je od početka krize u 2009.g. hrvatska realno izgubila 15% nacionalnog dohotka te više od 150.000 radnih mjesta, u narednim godinama su potrebne stope rasta od 3-4% godišnje.
Piše: Damir Novotny, ekonomski analitičar iz Zagreba
Europska unija će, unatoč određenom riziku kontrakcije ekonomskih aktivnosti kao posljedici političke krize u Ukrajini, u narednim godinama ostvarivati prosječan rast između 2 -2,5%. Američko gospodarstvo po stopi od 3%, a globalni ekonomski rast može biti po stpama od 3,5-4%. U takvom kontekstu je oporavak i ubrzavanje hrvatskog gospodarstva potpuno moguće.
Ekonomska kretanja u ovoj godini ukazuju da hrvatsko gospodarstvo polako ali sigurno klizi prema dugoročnoj stagnaciji. Naime postojeća ekonomska struktura ne može osigurati ubrzavanje ekonomskih aktivnosti. Velika većina poduzeća je zastarjela i nekonkurentna na međunarodnom tržištu – dakle ne može se očekivati značajnije povećavanje inozemne potražnje za domaćim proizvodima i uslugama jer je ponuda vrlo slaba. Značajniji utjecaj izvoza na rast BDP-a mogao bi se očekivati tek nakon novog ciklusa ulaganja u sektoru poduzeća kojim bi se povećala njihova tehnološka opremljenost. Sama tehnološka modernizacija neće biti dovoljna; postoje brojna poduzeća u Hrvatskoj koja raspolažu suvremenom opremom ali unatoč tome nisu mogla svoje poslovanje proširiti na međunarodno tržište.
Čak i tehnološki odlično opremljena poduzeća, poput Podravke ili Agrokora, imaju vrlo nisko učešće prodaje na međunarodnim tržištima (moramo iz izračuna izvozne sposobnosti isključiti prodaju u zemljama bivše Jugoslavije!). Ulaganja se osim u modernizaciju prozivodnih tehnologija, moraju usmjeravati u razvoj proizvoda i inovacije, marketing te razvoj distributivnih kanala na drugim tržištima. Jedino tako se može osigurati povećavanje konkurentnosti. Ako analiziramo primjer Podravke, koja već desetljećima nije tržištu ponudila nove proizvode kojima bi mogla konkurirati na tržištima EU, možemo zaključiti kako visoka ulaganja u razvoj proizvodnih kapaciteta u Koprivnici u proteklom desetljeću nisu bitno povećala konkuretnost u međunarodnim uvjetima.
Kućanstva su, s druge strane, prezadužena i opterećena nezaposlenošću i visokim poreznim teretom, posebno visokim porezima na potrošnju. Od kućanstava se teško može očekivati povećavanje potrošnje, posebno ne investicije kakve smo vidjeli prije krize kada su kućanstva ulagala u nekretnine i financijske oblike imovine, primjerice u dionice. Kućanstva se razdužuju i povećavaju svoju štednju kod banaka. Promjene u sustavu oporezivanja dohodaka i male promjene u slobodnim dohotcima zasigurno neće bitnije promijeniti ponašanje kućanstava.
Oni koji vjeruju da bi se to ipak moglo dogoditi, jednostavno ne razumiju dovoljno dobro stanje u kojem se kućanstva nalaze i prenaglašavaju psihološke činitelje u ekonomskim procesima. Kućanstva se, kao izuzetno važni ekonomski akteri, u pravilu racionalno ponašaju. Glavna prepreka za povećavanje potrošnje kućanstava su još uvijek visoki dispariteti troškova i cijena. Kućanstva zbog visokih unutrašnjih cijena, u velikoj mjeri kao posljedice strukturnih neravnoteža iz prošlosti ali i previsokih poreza na potrošnju, preveliki dio svog dohotka troše na stanovanje i svakodnevnu potrošnju, hranu prije svega.
Veliki broj kućanstava se u prošlosti odlučio, zbog nedostatka alternativnih mogućnosti, na ulaganja u vlastite stanove i nekretnine općenito. Ta su ulaganja na žalost bila na iznimno visokoj razini cijena. Novi ciklus ulaganja u nekretnine od strane kućanstava nikako se ne može očekivati dok cijene nekretnina ne padnu na razinu koju bi si kućanstva mogla priuštiti na postojećoj razini slobodnih dohodaka. Vladina očekivanja da bi se građevinski sektor, kao generator rasta BDP-a kakav je bio u prošlosti, u narednim godinama mogao oporaviti na temelju novog ciklusa ulaganja kućanstava su potpuno promašena. To se neće dogoditi, a preostala građevinska poduzeća se moraju okretati međunarodnom tržištu, što će biti vrlo, vrlo teško i mukotrpno.
Visoka razina zaduženosti središnje države i visoki proračunski manjkovi koje Vlada već godinama kreira, praktično onemogućavaju povećavanje javnih ulaganja i fiskalnu intervenciju koja bi mogla dovesti do ekonomskog ubrzavanja i stvaranja novih radnih mjesta. Čak kada bi Vlada restrukturiranjem javnog sektora i stvorila kapacitete za pokretanje novog ciklusa javnih ulaganja koja bi pokretala ekonomski rast, ostaje otvoreno pitanje kakve bi to investicije trebale biti.
Nedvojbeno je dakle da pokretanje ekonomskog rasta može doći isključivo kroz ubrzavanje ulaganja privatnih poduzeća. Privatizacija velikih državnih poduzeća, odnosno privlačenje privatnog kapitala u ova poduzeća, svakako bi mogao u kratkom roku ubrzati ekonomska kretanja. Nova struktura hrvatskog gospodarstva se mora, međutim, temeljiti na samozapošljavanju (mikro poduzetnicima), malim i srednjim poduzećima koja iz vladinog sektora moraju dobiti dovoljno snažan poticaj i ohrabrenje za svoja ulaganja. Reforme i modernizacija javnog sektora su pri tome neizbježni. (Business.hr)
