U moru neizvjesnosti koje je sa sobom donio korona virus, samo jedna stvar je potpuno sigurna – ekonomske posljedice pandemije biće ogromne. Preciznije rečeno, one su već sada ogromne, a kolika će biti sumarna ekonomska šteta teško je čak i ugrubo procijeniti, prije svega zbog činjenice da ni najveći eksperti ne mogu prognozirati do kada će globalna borba za suzbijanje zaraze COVID-19 trajati i koliko duge recesijske repove će ona za sobom na kraju ostaviti. U svakom slučaju, slažu se praktično svi ekonomski stručnjaci, biće to “majka svih recesija“.

Jedan od onih koji dijele takav stav je i Saša Grabovac, izvršni direktor Udruženja ekonomista RS SWOT, koji ističe da je “ova kriza definitivno po svojoj geografskoj rasprostranjenosti i veličinom finansijskih posljedica sasvim opravdano dobila taj naziv“.

VIŠESTRUKE POSLJEDICE

“Njen obim i trajanje u većem dijelu zavisiće od dužine trajanja same pandemije,odnosno efikasnosti zdravstvenih sistema u borbi protiv ove bolesti.

Odmah zatim, zavisiće i od efikasnosti država u smislu provođenja adekvatnih mjera fiskalne i monetarne politike koje značajno mogu smanjiti ekonomske posljedice prouzrokovane širenjem virusa COVID-19.

Uz spomenutu globalnu rasprostranjenost, jedna od glavnih karakteristika, odnosno razlika ove u odnosu na dosadašnje krize, jeste činjenica da imamo krizu i na strani tražnje (usljed ogromnog rasta nezaposlenosti i pada plata, suzdržavanja od potrošnje usljed neizvjesnosti, administrativnih zabrana i nemogućnosti konzumiranja usluga kod kojih je fizičko prisustvo potrošača neophodno…) i na strani ponude (obustava ili smanjenje proizvodnje i pružanja usluga iz više razloga; administrativnih zabrana rada zbog zaštite zaposlenih, otežane nabavke repromaterijala, otežane međunarodne trgovine, otežanog finansiranja…).

Ova kriza će sigurno imati i ogroman uticaj na promjenu poslovnih modela širom svijeta i to u skoro svim industrijama. Ona će takođe izazvati i velike socijalne i društvene posljedice“, konstatuje Grabovac u razgovoru za Business Magazine.

Gdje je u toj recesijskoj priči pozicija BiH, odnosno koliko će se ona teže ili eventualno lakše nositi sa “pandemijskom“ recesijom nego razvijene zemlje, pitanje je na koje u svom odgovoru Grabovac ne daje puno razloga za optimizam, ali mu ni ne zatvara vrata baš u potpunosti. “Ukratko, teško se slabije razvijene zemlje mogu uspješnije nositi sa krizama od razvijenih zemalja.

Mnogo je razloga i teško možemo pobrojati sve, pa čak i one najbitnije. Ipak, pomenuti ću neke od njih – razvijenija infrastruktura, efikasnija javna uprava, veći fiskalni kapaciteti za zaduživanje, autonomna monetarna politika, struktura privrede sa težištem na proizvode i usluge sa visokom dodatom vrijednošću i u kojima imate konkurentsku prednost…

Naravno, izuzetaka može biti. Recimo, BiH se brže oporavljala od velike finansijske krize 2007. od Hrvatske koja je značajno razvijenija zemlja od BiH“, podsjeća Grabovac.

Kada je, pak, riječ o najvećim recesijskim izazovima koji se nameću pred BiH, on naglašava da su oni slični kao i za sve zemlje našeg nivoa razvijenosti kako sačuvati zdravstvene sisteme da bi za vrijeme trajanja pandemije i poslije njenog prestanka mogli pružati adekvatnu zdravstvenu zaštitu, kako pomiriti veliki rast javnog duga i davanje prijeko potrebnih fiskalnih podsticaja radi održavanja zaposlenosti i sprečavanja bankrota velikog broja domaćih kompanija, kako obezbijediti dovoljne količine hrane, lijekova, energenata, repromaterijala za potrebe stanovništva i privrede, kako obavljati obrazovni proces… S druge strane, on se slaže da postoje i neki potencijalni dugoročni ekonomski benefiti koje bi BiH mogla izvući iz aktuelne krize.

“Ono što već sad vidimo je značajno povećanje korišćenja digitalnih ili e-usluga u BiH, bilo onih koje pruža javni sektor, bilo onih koje nude privatne kompanije.

Naime, iskustvo zemalja koje intenzivno rade na digitalizaciji društva pokazuje da je jedan od glavnih problema bio kako stanovništvo i poslovne korisnike stimulisati na masovno korišćenje e-servisa koji su već bili dostupni. Sigurno će nakon završetka ove krize prijemčivost za korišćenje ovih servisa biti puno veća, a to će doprinijeti većoj efikasnosti i produktivnosti javne uprave i privatnih kompanija.

Još jedan aspekt posljedica ove krize će biti i povećanje svijesti o potrebi razvijanja sopstvenih resursa i kompanija koje će u budućnosti moći odgovoriti na izazove koje ona donosi. Dakle, razvoj domaćih kapaciteta za proizvodnju i skladištenje dovoljnih količina hrane, lijekova, energenata i drugih strateških dobara“, podcrtava Grabovac.

Period do početka zvanične recesije svakako se koliko-toliko može “razvući“ adekvatnim intervetnim mjerama nadležnih državnih institucija. No, kontekstu borbe s ekonomskim posljedicama pandemije, Grabovac ne daje naročito dobru ocjenu domaćim vlastima.

“Jedan dio donesenih mjera bi, bar po svom sadržaju, trebao dati dobre efekte za očuvanje ekonomske aktivnosti i, posljedično, što manjem povećanju nezaposlenosti. Ono što je veći problem je nesnalažanje institucija u njihovom provođenju drugim riječima, postoji velika konfuzija u vezi sa načinom ostvarivanja prava na određene beneficije. Naravno, to unosi dodatnu neizvjesnost za menadžment u kompanijama i otežava donošenja adekvatnih odluka u veoma složenoj i neizvjesnoj situaciji“, rezimira Grabovac.

Kineski recept

Nije naročita utjeha, ali je činjenica da po pitanju lutanja u traženju pravih mehanizama za borbu protiv korona virusa BiH nije izuzetak, jer je evidentno da je praktično cijeli svijet nespreman dočekao pandemiju. No, Grabovac smatra da ipak ima i država za koje se može reći da su primijenile dobar model za minimiziranje njenih ekonomskih posljedica.
“Postoje takve zemlje. Svakako je Kina jedna od njih. Podaci o oporavku izvoza kineske ekonomije ukazuju na solidan oporavak.

Efikasan državni aparat, dobar zdravstveni sistem, postojanje fondova kojim su se finansirale sve aktivnosti u vezi smanjivanja posljedica pandemije, struktura privrede, globalna zavisnost mnogih industrija od kineskih proizvođača…. Imamo i neke manje zemlje, poput Islanda i Vijetnama, koje se uspješno nose sa posljedicama zdravstvene krize, što onda direktno utiče i na ekonomski aspekt krize“, naglašava Grabovac.

Garantni fondovi

Od početka krize u BiH uzrokovane pandemijom, iz različitih izvora kontinuirano se potencira pitanje viška sredstava banaka iznad obavezne rezerve, odnosno sugerira potreba njihovog “oslobađanja“, ali uglavnom bez konkretne ideje o načinu na koji bi to trebalo biti urađeno, iz čega se neizostavno nameće pitanje koliko takve sugestije uopće imaju smisla u postojećoj situaciji, budući da su ta sredstva i prije krize ležala na računima zbog nedostatka kvalitetnih projekata u koje bi mogla biti usmjerena.

“Vaše pitanje već sadrži i dio odgovora. Uspostavljanje i unapređenje funkcije garantnih fondova na svim nivoima vlasti bi bila adekvatnija mjera za stimulisanje većeg obima kreditiranja privrede od strane komercijalnih banaka.

Naime, bh. banke su i do sada bile dosta konzervativne prilikom procjene boniteta klijenata i odobravanja kredita. U uslovima povećanja globalne neizvjesnosti, teško je očekivati relaksaciju uslova kreditiranja. U tom smislu, smanjenje rizika banaka davanjem garancija od strane javnih institucija čija je to osnovna uloga značajnije bi uticalo na njihovu spremnost za finansiranje tražilaca kredita“, sugerira Grabovac, uz opasku da se “emisija obveznica u situaciji kada imamo rigidnu monetarnu politiku nameće kao jedan od glavnih izvora finansiranja povećanih javnih rashoda“.