Grčka ima dugu povijest javnog zaduživanja, još od 1830. i osamostaljenja od Otomanskog carstva, kad više od šest mjeseci nije mogla otplaćivati dugove. Nekoliko je endemskih obilježja grčkog društva i gospodarstva koja sprečavaju održiv gospodarski rast i koja su odgovorna za sadašnju grčku tragediju. 
Autor: dr. Georgios Chatzigiagkou (doktorirao na Univerzitetu York u Velikoj Britaniji, a konsultant je projekata koje finansira EU)
Glavno među njima je duboko ukorijenjeni stranački odnos zaštitnik-klijent prema biračima i poslovnim interesima, što je rezultiralo time da je javni sektor postao masivan, neučinkovit i korumpiran, a privatni sektor zadržava glomazna birokracija i moćni sindikati. Štoviše, utaja poreza i endemski politički klijentelizam u društvu (koji daje povlastice i državne ustupke posebnim skupinama) s vremenom su smanjili povjerenje Grka u državne institucije.
Globalna financijska kriza 2008. razotkrila je fiskalne i strukturne nedostatke te izazvala političku i gospodarsku krizu. A krajem 2009. Grčka će doživjeti gospodarsku i političku krizu bez presedana koja će je izložiti riziku neplaćanja duga te potaknuti niz zajedničkih mjera EU i MMF-a za njen spas. Kao rezultat toga suverena parlamentarna demokracija nastala 1974. pretvorit će se u protektorat EU s ograničenim fiskalnim suverenitetom.
Do početka 2010. Grčka se suočila s nemogućnošću plaćanja javnog duga, a kao članica eurozone i neuredni platiša prijetila je da izazove veliku krizu u Europi. U svibnju 2010. dužnosnici Trojke (Europska središnja banka, EU i MMF) najavili su program za spas (110 mlrd eura), a socijalistička vlada premijera Georga Papandreoua se obvezala (kroz niz zakona o štednji) na smanjenje potrošnje i gospodarske reforme.
U početku su socijalisti napravili pomak, smanjili su proračunski deficit za 5,2% u roku od godinu dana (s -15,8 na -10,6%, najveći pad u jednoj godini bilo koje zemlje OECD-a u zadnjih 15 godina). No ozbiljnost mjera štednje (drakonsko smanjenje plaća, povećanje PDV-a, povećanje izravnih poreza) zajedno s produbljivanjem recesije ubrzo se izjalovilo te je vlada izgubila zamah reformi pod nagomilanim javnim nezadovoljstvom i jakim protivljenjem svih političkih stranaka.
Do kraja 2010. Grčka je zabilježila negativan rast (-3,5%). Kao da i to nije dovoljno loše, omjer duga prema BDP-u nastavio je rasti (od 144,9% u 2010. na 166% u 2011.), a proračunski deficit ostao je i dalje vrlo visok, u prosjeku -10,6% u 2010. Gospodarski pad se nastavljao i sljedeće godine, rast BDP-a u drugom dijelu 2011. pao je na -7,3% uz ogromnu nezaposlenost od 16,3 posto.
U ljeto 2011. Grčka je ponovno bila na rubu bankrota. Kako bi izbjegli katastrofu novi kabinet premijera Papandreoua, pod pritiskom Trojke, i u zamjenu za drugi europski paket mjera pomoći (ukupno 109 mlrd eura) pristao je 21. srpnja 2011. uvesti još jedan krug (četvrti) mjera štednje koji je donio masovan izlazak Grka na ulice (uključujući i umirovljene vojne časnike), paralizirao javnu upravu, demotivirao pravosuđe i doveo politički sustav na rub propasti. Društvene i gospodarske posljedice krize su akutne, budući da su Grci suočeni s padom prihoda po stanovniku (u smislu kupovne moći) na razinu iz 2004.
Posljedice krize koja još traje odražavaju se na sve sektore grčkog gospodarstva: industrijska proizvodnja smanjena je za 11,7% između kolovoza 2010. i kolovoza 2011., građevinska djelatnost (jedan od tri stupa grčkog gospodarstva) doživjela je nečuven pad od 37,5% između lipnja 2010. i lipnja 2011., trgovina na malo smanjila se za 12% u 2010., procjena je da je nekih 65.000 trgovina zatvoreno, a zbog masovnih uličnih prosvjeda i negativnog međunarodnog publiciteta turizam se smanjio za 8,25% u 2010. godini.
Jednako tako su društveni učinci krize bili naročito strašni za Grke. Između 2009. i 2011. nezaposlenost je porasla s 9,5% u 2009. na 16,2% u 2011. (povećanje preko 70%).
Plaće u javnom sektoru srezane su za 20-30%, a umirovljenici su osjetili slične rezove na mjesečnim isplatama mirovine. Plaće u privatnom sektoru također su pale za 10% u prosjeku, u nekim slučajevima i 20 posto.
Iako izgleda da je smanjenje prihoda veće za bogate negoli za siromašne u apsolutnom smislu (eurima), smanjenje plaća (i u javnom i u privatnom sektoru) zajedno s povećanjem PDV-a (treća najviša stopa u EU) i benzina (druga najviša cijena u EU), inflacija i direktno oporezivanje znače da su “proporcionalno svom prihodu siromašni više doprinijeli fiskalnoj konsolidaciji vlade od bogatih”.
