Ovog mjeseca će Azijska infrastrukturna investicijska banka (AIIB) održati svoju prvu generalnu skupštinu, čiji je cilj pokretanje poslovne aktivnosti prije kraja godine. I sad je Kina postala još nepopustljivija u svojim nastojanjima da osigura kontrolnu ulogu u novoj banci kroz povećanje svojih inicijalnih ulaganja s planiranih 50 milijardi američkih dolara na 100 milijardi američkih dolara.
Piše: Juriko Koike, bivša japanska ministarka odbrane i savjetnica za nacionalnu bezbjednost, trenutno je članica japanskog parlamenta
Dodatno kinesko ulaganje zasigurno će povećati kreditni rejting AIIB-a. Ali možda je čak bilo neophodno da Kina zadrži kontrolu nad bankom jer je broj zemalja koje su se složile da sudjeluju u pokretanju projekta AIIB znatno premašio broj koji su očekivali kineski dužnosnici.
Zaista, čak i uslijed udvostručenja svog inicijalnog ulaganja Kina neće imati većinski udio u najnovijem svjetskom multilateralnom zajmodavcu. Međutim, čini se da će kineski udio od oko 30% biti najveći među 57 zemalja koje sudjeluju u projektu, što bi joj ustvari gotovo moglo donijeti veto u odlukama AIIB.
To naglašava najvažnije pitanje među razvojnim ekonomistima i promatračima međunarodnih odnosa uslijed rođenja projekta AIIB. Hoće li to naposljetku biti kineska banka, banka koju je stvorila Kina ili banka za Kinu ili će ona provoditi multilateralni program na način kako to čine Svjetska banka i regionalne razvojne banke poput Azijske razvojne banke i Afričke zazvojne banke?
Sukob interesa
Kinesko objašnjenje vlastitog podstreka u cilju osnivanja AIIB-a je da zemlje u razvoju imaju neodgovarajući pristup kapitalu za infrastrukturu. Što je možda još važnije, one imaju nedovoljno glasova u Svjetskoj banci, Međunarodnom monetarnom fondu i Azijskoj razvojnoj banci. Ali Kina zasigurno ne želi samo osigurati glasove.
U posljednje vrijeme, kineska vojska usvojila je pristup nalik na parni valjak u izgradnji vojnih baza na otočju Spratly; ona je zaista napravila otoke tamo gdje se nekad nije nalazilo ništa osim koraljnih grebena. Ona je također intenzivirala svoja nastojanja da učini da juan postane međunarodnom rezervnom valutom, potičući njegovo uključenje u košaricu valuta koja sačinjava obračunsku jedinicu MMF-a, posebnog prava vučenja. Neki Kinezi čak drže da se svjetsko standardno vrijeme ne bi više trebalo mjeriti u Greenwichu u Engleskoj, već u Pekingu.
Po tom pitanju korisno je usporediti AIIB s Azijskom razvojnom bankom. Od osnivanja 1966., Azijsku razvojnu banku vodili su Japan i Sjedinjene Američke Države, uslijed njihovog ukupnog udjela od 15,7% ulaganja u kapital banke. Unatoč tome, Kina je najveći zajmoprimac u toj banci, s udjelom koji premašuje jednu četvrtinu u njenom kreditnom portfelju (samo na Kinu i Indiju otpada pola ukupnog iznosa, dok japanske tvrtke dobivaju samo 1% ponuda za financiranje od Azijske razvojne banke).
Možda bi na Kinu otpadao i veći udio financiranja kroz Azijsku razvojnu banku da ima veći udio u njoj. Ali, prema mišljenju Yasushi Ando, jedne od najpoznatijih figura u Japanu vezano uz pitanja privatnog vlasničkog kapitala, davanje najvećem zajmoprimcu većeg broja glasova u funkcioniranju banke bio bi očigledan sukob interesa. On također ističe da u AIIB, gdje se očekuje da će Kina imati ogromnu glasačku moć, “Azijske zemlje, poglavito Kina i Indija pribavit će si sredstva za infrastrukturu”.
Kina lako postiže ciljeve
U slučaju Kine, postojanje tih dviju razvojnih banaka koje su usredotočene na Aziju je najbolji od svih mogućih financijskih svjetova; povoljna investicijska sredstva iz Azijske razvojne banke, što je potkrijepljeno visokim bonitetom razvijenih zemalja te mogućnošću korištenja ulagačkih odluka AIIB-a za približavanje svojim susjedima vezano uz geopolitička pitanja.
Ando i dužnosnici u japanskom ministarstvu financija razjareni su uslijed činjenice što se čini da Kina postiže svoje ciljeve s malo ili nimalo pažljivog ramatranja. Japan, naravno, može ponuditi visoku razinu tehnologije u većini mogućnosti za ulaganje, ali često po pretjeranim cijenama.
Stoga postoji velika vjerojatnost da će kineske tvrtke imati stvarnu prednost u ponudama za projekte AIIB-a. Posljedično, brojni promatrači smatraju da je AIIB način za podupiranje kineskih građevinskih tvrtki koje se nemaju kome drugom obratiti uslijed usporavanja rasta kineskog gospodarstva.
Uloga razvojnih banaka
Japanska vlada nije još odlučila hoće li sudjelovati u AIIB-u. Premijer Shinzo Abe odgodio je postati osnivačkim članom rekavši “nema žurbe”, jer pojedinosti vezane uz upravljanje – poput uvjeta ulaganja, glasanja, prava veta – nisu još potvrđene.
U ispitivanju javnog mnijenja koje su provele japanske novine Yomiuri Shimbun, 73% ispitanika složilo se da je odluka vlade bila “ispravna”.
Na sedmom sastanku vođa pacifičkih otoka Abe je založio doprinos od 100 milijardi jena (812 milijuna američkih dolara) u cilju pružanja infrastrukturne podrške azijskim zemljama.
Činjenica da se sredstva nude iz svih smjerova možda i nije loš prijedlog za osiromašene zemlje u razvoju kojima je neophodna infrastruktura. Ali kineski pristup stvaranju infrastrukturne banke koja će tijesno povezati Aziju u sinocentrični gospodarski poredak mogao bi se pretvoriti u noćnu moru.
Razvojne banke postoje u cilju osiguravanja financiranja, transparentnosti u odlučivanju i ekoloških pitanja s dugoročnim posljedicama. AIIB se još nije obvezala da će ispuniti bilo koji od tih kriterija. (Project Syndicate/Poslovni.hr)
