Pametno definirati prioritete javnih politika jest spasilačka akcija. Hrvatska raste, nakon izlaska iz (statističke) recesije. Možda smo već povjerovali kako nema povratka u recesiju. Ipak, bila recesija ili pak rast, to je zapravo tek sporedno pitanje. Život je pun uspona i padova.

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik think tank Centra za javne politike i ekonomske analize iz Zagreba

Problem o kojemu pričam nema veze kretanjima BDP-a, ali može osigurati dugoročni rast i konvergencijsko dostizanje standarda razvijenog svijeta. Barem trebamo spriječiti da nas Rumunjska prestigne. Stvar je dublje, u mentalitetu, pogotovo kod sustava politike.

To je u suštini pitanje konkurentnosti, odnosno želje i akcija da budemo bolji od drugih. Šveđani često nisu zadovoljni ako nisu prvi, a Hrvati često nisu svjesni da su i među najlošijima! Poslovni sektor je ocijenio u svjetskom izvješću o konkurentnosti da imamo visoko regulatorno opterećenje koje nameće državna birokracija, prema čemu smo na gotovo zadnjem mjestu na svijetu.

Kada se sagledaju i neki drugi indikatori konkurentnosti, onda je jasno što je temeljni izvor hrvatske nekonkurentnosti – politika i administracija stvaraju uglavnom loše javne politike zbog kojih su uvjeti poslovanja loši. Hrvatska je ujedno predvodnica odljeva pameti, automatski bez atraktivnosti za (značajniji) priljev pameti. Ne treba ovo shvatiti kao paušalno generaliziranje kao da je sve crno. Ipak, treba biti realan i budan, otvoren i iskren, spreman na obnovu.

Do sada je hrvatska politika uglavnom mnogo energije trošila na borbu za moć i pozicije, na besmislene prepirke i rasprave o neriješenim turbulencijama iz naše (post)jugoslavenske prošlosti. U međuvremenu je Hrvatska postala članica Europske unije. Reforme više nisu samo jedna politička opcija, nego imperativ na koji politika kroz konsenzus tek treba odgovoriti. Vide se konačno pozitivni znaci u izvršnoj vlasti kroz spremnost da se upravljanje reformama integrira na najvišoj razini javnog upravljanja i koordinira s pojedinim institucijama.

Pametni prioriteti

Treba istaknuti kako je Europska komisija donijela Izvješće za Hrvatsku 2016. – S detaljnim preispitivanjem sprječavanju i ispravljanju makroekonomskih neravnoteža. Kroz tzv. Europski semestar Europska komisija koordinira i potiče dizajn i provedbu reformskih javnih politika s državama članicama EU. Europska komisija kroz Izvješće za Hrvatsku 2016. donosi preciznu analizu hrvatskih makroekonomskih neravnoteža. Temeljem analize, Hrvatska donosi program reformi.

Zašto je ovo izvješće Komisije bitno? Izvješće za Hrvatsku 2016. je upravo prilika da se definiraju novi politički prioriteti za ozbiljne institucionalne reforme. Izvješće Europske komisije trebalo bi stoga biti prvoklasno štivo već u srednjim školama (a pogotovo na fakultetima), u svim političkim strankama, tijelima javne uprave i drugih dionicima koji utječu na upravljanje promjenama u društvu.

Samo uz novi mentalitet možemo stvarati bolje odluke i mjere koje će poboljšati kvalitetu institucija i time stvoriti bolje prilike za stvaranje vrijednosti. Novi mentalitet znači reformirani sustav vrijednosti koji će prije svega počivati na iskrenosti tj. otvorenost da priznamo sami sebi greške. Barem je to kršćanski.

Izvješće Europske komisije je zapravo poticaj da Hrvatska završi svoju tranziciju prema tržišnom gospodarstvu. Tranzicija i reforme znači i odricanja pa i napuštanje starih institucionalnih struktura. To znači i da će političari morati proći kroz dolinu političke smrti, kako sugerira njemački Ifo institut.

To znači da će institucije i javna uprava trebati daleko intenzivnije raditi na stvaranju uvjeta za uklanjanje niza prepreka slobodi stvaranja vrijednosti. Svaka institucionalna prepreka koja se javlja primjerice kroz neku opterećujuću i skupu regulativu ili pak koruptivnu i nepredvidljivu administrativnu praksu predstavljanje umanjenje prilika da se stvori vrijednost koju ljudi tj. tržište žele. U tom smislu, to je niz grijeha koje birokracija stvara poduzetništvu.

Reforma znači rezanje birokracije i slamanje birokratskih prepreka, stvaranje kvalitetne uslužne javne uprave te otvaranje prilika na oslobođenom tržištu. Daleko od toga da je to utopija – postoje metodologije koje (doduše nesavršeno) mjere razinu konkurentnosti i slobode. Politika će morati odgovoriti na mnoga pitanja – primjerice, koje će se sve zakone, pravilnike i odluke trebati mijenjati kako bi poduzetnicima bilo lakše ostvarivati svoje ciljeve koji su za društvenu dobrobit.

Mentalitet je kultura. Investitori radije dođu u Međimurje jer bolji političari i odgovorniji javni službenici od mnogih dijelova lijepe naše imaju motivaciju da stvore dobre uvjete za poslovanje i zapošljavanja. To je stvar kulture koja potiče stvaranje vrijednosti i moguća je u Hrvatskoj. Pitanje je kad će se takva kultura početi širiti posvuda po Hrvatskoj?

Paradoks lokalne demokracije u Hrvatskoj jest činjenica da, često i zbog nedostatka izbora bilo kakve kvalitete, građani svejedno odaberu predstavnike i administraciju koji donesu štetu – birokracija svojim ponašanjem otjera potencijalnog investitora ili pak ambicioznog mladog poduzetnika koji bi htio dati društveni doprinos.

Onda se političari rastužuju kad mladi mahom odlaze u bolji dio Europe ili Kanadu itd. odlaze tamo su političari boljeg mentaliteta, tamo gdje su političari pametno definirali svoje prioritete (ili barem pametnije nego u lijepoj našoj). Nisu te zemlje – Njemačka, Švedska, Kanada – tek slučajno mnogo razvijenije od Hrvatske. Dobra je vijest samo utoliko što imamo besplatnu priliku učiti od njih, a sve više i od sve više Hrvata koji su otišli u njih.

Pametno upravljanje

Upravo je zadaća politike pametno definirati prioritete javnih politika. Pametno vođenje politike i pametno javno upravljanje znači da neke nove stvari dolaze na dnevni red.

Prepirke oko ratova iz prošlosti, interpretacija povijesnih događaja, zasluga za rast BDP-a i niz drugih turbulencija previše su oduzele nacionalne energije. Prioriteti su nam se nametnuli: rastući javni dug, prekomjerna birokracija i regulacija, neprilagođen obrazovni sustav koji stvara nezaposlenost itd. Osim navedenog izvješća Komisije koje vrlo opsežno nudi dijagnozu i ujedno i rješenja, pojavile su se i potpuno nove stvari. Na sve njih politika treba odgovoriti.

Došli su nam već novi poslovni modeli. Digitalna transformacija gospodarstva, industrije, tržišta usluga, javne uprave, poslovanja i cijelog društva je već stigla. Pitanje je koliko ambiciozno želimo iskoristiti izazov digitalnog jedinstvenog tržišta EU. Politike stranke, kao kreatori i mogući provoditelji javnih politika, trebaju dati odgovore na ta pitanja. Malo je uvjerljivo da se sad odjednom svi slažu kako treba provesti te reforme. Narodu su te priče već dosadile.

Što će primjerice trenutna zagrebačka vlast i velika većina skupštinara napraviti kada Europska komisija izađe sa smjernicama kojima potiče slobodan tržišni pristup za nove poslovne modele, bez restrikcija? Jesu li oni tijekom svojeg cjeloživotnog obrazovanja imali prilike naučiti kako demokracija (volja većine) nije iznad vladavine prava (a pod time se podrazumijevanju i temeljna pravila o funkcioniranju unutarnjeg tržišta EU)?

Kad već govorimo o digitalnoj transformaciji, onda je politika ta koja treba donijeti neke odluke. Primjerice, hoćemo li poticati pametne gradove kao nove platforme za digitalno vođeni razvoj? Hoćemo ili dati priliku novim digitalnim platformama i modelima poslovnog upravljanja, ili će politika patronažno brinuti o tržišnim insajderima?

Hoćemo li u školske kurikulume uvesti učenje i razvoj digitalnih vještina ili će učenici i studenti i dalje učiti štošta zaista beznačajno? Naravno, još nema odluke o važnosti informatike u odnosu na cijeli niz obveznih predmeta. Hoćemo li uvesti u kurikulum, da se nauči kako osnovati poduzeće i pokrenuti posao, primjerice u digitalnom marketingu (koji je postao nova sveopća filozofija e-poslovanja)? Barem ako imamo javno obrazovanje, onda politika treba donijeti neke od tih pametnih odluka.

Naravno da je lakše skrivati se o odgovornosti, pa onda svakodnevno slušamo i čitamo vijesti iz politike od kojih društvo nema koristi. Ako tako nastavimo, možemo rasti i 5% godišnje (pa rasli smo toliko i 2003. i 2007.). Ipak, reforma mentaliteta je jedini pokretač održivog rasta koji će možda biti i 2%, ali ćemo barem znati da li se transformiramo u pametno društvo. (Izvor: Banka.hr)