Ko smo mi – i ako to jesmo, koliko? Raspoloženje nemačkih građana podseća na ovaj donekle izmenjeni naslov bestselera popularnog filozofa i publiciste Ričarda Dejvida Prehta. Od našeg predsednika Joahima Gauka do melanholičnog pisca Boto Štrausa – svi se bave uticajem migracije na Nemačku. Svi se boje promena, ali ono što treba da nas plaši nije budućnost sa migrantima – nego bez njih.

Brojke su neumoljive: u Nemačkoj danas ima 45 miliona radno sposobnih ljudi. Bez imigracije, 2050. će ih biti 29 miliona. Demografija je radikalna sila, baš kao i migracije: čekaju nas nezaustavljive promene. Nema povratka na staro i to treba da shvate svi koji se boje, a i oni koji ih plaše, kao što su potpredsednik vladajuće partije Štrobl, predsednik Hrišćansko-socijalne unije Zehofer i bavarski ministar finansija Zeder.

Šta da radimo sa neumitnim osipanjem nemačkih građana? Ekonomski institut iz Kelna kaže da 10 odsto migranata ima diplomu iz takozvanih MINT predmeta: matematike, informatike, prirodnih i tehničkih nauka, i poziva se na ekonomski razum: „Nova radna snaga će ojačati nemačku ekonomiju i popuniti državne i opštinske budžete“.

Tako stvari stoje ekonomski, a bilo bi dobro da istu logiku primenimo i kada raspravljamo o nacionalnom identitetu. Ali stara dobra Nemačka, koju je Dostojevski nazivao „buntovnim carstvom“, očigledno nije izabrala taj put, jer da jeste, „iskonska nemačka borba protiv zapadnog duha“ o kojoj je pisao Tomas Man – već bi bila završena i davno zaboravljena.

Ili možemo da se priklonimo Botou Štrausu koji ne podnosi ekonomiju i ljutito komentariše: „Do skoro su levi intelektualci bili protiv hegemonije ekonomije. U međuvremenu su njihovi istomišljenici postali vodeći svetski ekonomisti: Piketi, Štiglic i Krugman, koji pod levičarskim izgovorom uspostavljaju novu hegemoniju ekonomije, navodno socijalno prihvatljivu, ali bez duhovnih podsticaja van ekonomske i monetarne sfere“.

Boto Štraus izigrava romantičara kome je neoliberalizam oduzeo poslednju nadu. On se povlači u sebe pred bukom globalizovanog sveta i vraća se staroj nemačkoj poeziji o čežnji, strastima i patnji, kao u Šubertovom liedu „Lutalica“ s početka 19. veka:

Zaista smo na istorijskoj prekretnici. Predsednik Gauk je u pravu kada nas podseća na pad Zida: „Kao i 1990, pred nama je generacijski izazov“. Migranti nisu potrebni Nemačkoj samo zbog rasta ekonomije, već i zbog naše posustale kulture. Zemlja Štrobla, Zehofera i Boto Štrausa bila bi zemlja staraca i nemoćnih, zemlja kukavica osuđena na propast. U bogatim predgrađima Minhena, Hamburga i Berlina ta budućnost je već stigla: tu nema imigranata, nema dece – samo se šetaju debeli Nemci u Jack Wolfskin jaknama.

Boto Štraus je napisao kolosalnu rečenicu: „Radije bih živeo u narodu koji izumire, nego u vitalnom narodu koji se podmlađuje mešanjem sa stranim narodima zbog ekonomsko-demografskih špekulacija“. Ja ne bih.

Od izbjeglica nema koristi?

S druge strane, ugledni njemački ekonomista Hans-Verner Sin kaže da u Njemačku stižu loše obrazovane izbjeglice koje nisu rješenje za veliku nestašicu stručne radne snage 

On upozorava da su stvari izmakle kontroli, jer njemačka ekonomija ima demografski problem. Od 2030.godine broj penzionera biće veći za sedam miliona, a, istovremeno, nedostajaće 8,4 miliona radnika.

Očekivanje da će izbjeglice riješiti taj problem – potpuno je pogrešna procjena, smatra Sin. Većina izbjeglica je u idealnoj starosnoj dobi – između 20 i 30 godina, ali njihovo obrazovanje je problematično. Iz Afganistana, Iraka i Sirije uglavnom dolaze loše kvalifikovani doseljenici, koje će biti teško integrisati na tržištu rada.

Studija Instituta za tržište i istraživanje rada /IAB/ pokazuje da 22 odsto izbjeglica koje dolaze iz ratnih područja nema nikakvu školu. S njima se ne može ništa započeti bez obrazovanja. To je radna snaga koja je slabo kvalifikovana i zato ide u najniži segment tržišta rada u kojem se dobijaju minimalne nadnice.

Osim toga, kako navodi Sin, 15 odsto sirijskih i čak 68 odsto afganistanskih migranata su – nepismeni. On smatra da zakonska minimalna nadnica koči integraciju upravo tih slabo kvalifikovanih doseljenika i zato traži njeno ukidanje.

Sin vidi dva moguća rješenja: ukidanje minimalne nadnice ili smanjivanje naknade za nezaposlene, uz istovremeno državno subvencioniranje zapošljavanja izbjeglica.

Stav automobilskog koncerna „Daimler“ da doseljavanje može da podstakne novo njemačko ekonomsko čudo, Sin komentirše tako što navodi da ta kompanija „treba radnike na pokretnoj traci, a socijalne troškove prepušta društvu“.

Računa se da u prvoj godini nakon dolaska u NJemačku samo osam odsto izbjeglica nalazi posao, a nakon pet godina zaposleno ih je oko 50 odsto – navodi Deutshe Welle.

Ne koristiti migrante kao izgovor za smanjenje plata

Rekordan priliv migranata u Njemačku ne treba da bude izgovor za smanjenje plata, rekao je šef sindikata radnika „IG metal“ Detlef Vecel /Detlef Wetzel/.

On je dodao da su poslodavci već predložili da se migrantima sa niskim kvalifikacijama plati manje u odnosu na stopu koja je naznačena u kolektivnom ugovoru.

„Svako ima pravo na minimalnu zaradu ili zaradu po kolektivnom ugovoru„, rekao je Vecel, otvarajući kongres ovog najvećeg sindikata radnika u Njemačkoj.

„IG metal“ je početkom godine osigurao povećanje plate od 3,4 odsto za 15 mjeseci od aprila plus jednokratnu isplatu od 150 evra.

Vecel /62/ povlači se sa dužnosti predsjednika sindikata 20. oktobra.

Očekuje se da će ga naslijediti njegov zamjenik 59-godišnji ekonomista Jerg Hofman.

Zabrinutost oko sposobnosti vlade da se izbori sa oko milion izbjeglica, koliko se očekuje da će doći ove godine u Njemačku, dovela je do pada popularnosti konzervativaca kancelara Angele Merkel. (Izvor: Spiegel/Peščanik.net/Deutsche Welle/Agencije)