U ponedjeljak, 23. studenoga u 95. godini života umro je Douglass C. North, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 1993., jedan od najznačajnijih ekonomista prošlog stoljeća i  – zajedno s nobelovcima Oliverom Williamsonom i Ronaldom Coaseom (koji je 2013. umro u 103. godini života) – jedan od tri pionira i najznačajnije figure tzv. nove institucionalne ekonomike. Njih trojica najvažniji su među osnivačima međunarodnog udruženja nove instutucionalne ekonomike 1997. godine.

Piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa "Banka magazine" i portala Banka.hr

Činjenica razmjerno nedavnog međunarodnog "institucionaliziranja" nove institucionalne ekonomike (NIE) sugerira da je riječ o donekle novom i slabo afirmiranom obliku ekonomske analize, osobito u odnosu na dominantnu neoklasičnu ekonomiku. Ni u akademskoj hijerarhiji NIE nije popularna. Iako je političarima preporučivao i novinarima poklanjao knjigu Acemoglua i Robinsona Why Nations Fail, ne mogu se sjetiti da je guverner Boris Vujčić, po svemu čvrsto ukotvljen u glavnoj doktrinarnoj matici, ikad išta iz te knjige i uopće iz nove institucionalne ekonomike iskoristio u svojim javnim nastupima.

Institucije

Što je dakle nova institucionalna ekonomika? Ni North vjerojatno ne bi imao ništa protiv da se njegova smrt, kad je već tako moralo biti, iskoristi kao povod za još jedan člančić o načinu ekonomske  analize za koji je njegovo ime postalo praktički sinonim. U rastegnutoj Acemogluovoj i Robinsonovoj knjizi mnogi su dugi pasusi zapravo prepričavanje Northovih formulacija koje su postale već toliko općeprihvaćene da se autora koji ih je prvi iskoristio i ne navodi eksplicitno.

Jedna od tih formulacija je razlika između formalnih institucija (ustav, zakoni, prava) i neformalnih kao što su običaji, rutine, moralne norme, tradicija, tabui itd. koje su ustvari puno značajnije. Vrlo popularni suvremeni ekonomist Dani Rodrik u analizi ekonomske aktivnosti naglasak stavlja upravo na neformalne kulturne norme, koje su u razdoblju globalizacije osobito zanimljiv predmet istraživanja.

Ekonomska povijest i vječni zakoni

Službeno, North je Nobelovu nagradu dobio za ekonomsku povijest. U objavi Nobelova komiteta ističe se prije svega doprinos "novoj ekonomskoj povijesti", a tek naknadno, gotovo usput te 1993., spominje se da je North jedan od osnovača NIE. Nije to ni slučajno, a ni sasvim neopravdano. Naime, jedan od poticaja razvoju novog institucionalizma je činjenica da dotadašnja (i današnja) glavna matica ekonomske analize, nova klasična ekonomika, nije bila u stanju objasniti zašto se ekonomske formacije mijenjaju.

Jesu li tome i neki ekonomski razlozi, ili su samo efekti ekonomski? Ako zakon ponude i potražnje, poput prirodnih zakona jednako funkcionira u svim vremenima, mijenjaju li se ekonomske formacije, robovlasništvo, feudalizam, građansko društvo, samo iz političkih razloga, a da im se ekonomija prilagođava, kao voda koja jednom teče kroz širu a drugi put kroz užu cijev, ali uvijek po zakonu gravitacije?

Ni do danas nije, a sigurno nikad i neće biti zaključena diskusija, je li nova institucionalna ekonomika samo dodatak neoklasičnoj ekonomici kojim se objašnjava kako se vječni ekonomski zakoni ostvaruju u pojedinim razdobljima i u različitim društvima i kulturama, ili uvođenje institucija u ekonomsku analizu predstavlja konačno rastakanje neoklasične ekonomike i njezino pretvaranje u tek uski rukavac široke interdisciplinarne analize koja ekonomiju shvaća kao društvenu znanost koja uključuje i politiku.

Nemogućnost da se ta dilema razriješi jedan je od razloga zašto je u pojedinim dijelovima akademske zajednice NIE tek usputni dodatak glavnoj matici, a za druge otvara vrata širokog uvida u ekonomski život.

Institucije, institucionalna promjena i ekonomska efikasnost

U Pogovoru glavnom teorijskom Northovu djelu "Institucije, institucionalna promjena i ekonomska efikasnost" Vojo Franičević, vodeći hrvatski politekonominst sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta, bez puno okolišanja i samog Northa svrstava u neoklasičnu ekonomiku. Razlog je to što North analizu započinje s metodološkim individualizmom a ne s klasama, premda je "u mladosti bio marksist".

No taj je pristup, po mojem sudu, višestruko pogrešan. Najmanje je važno to što je i Marx do grla u klasičnoj ekonomskoj analizi, pa onaj tko je "u mladosti bio marksist" nije nužno iz nje ni morao iskoračiti. (Usput, za Marxa su ekonomski zakoni nalik prirodnima i u tome je on sasvim u matici klasične ekonomike.) Puno je važnije, po mojem sudu, to što taj pristup iz Northa i ostalih institucionalnih ekonomista ne uzima ono najbolje što daju i mogu dati, ne prepoznaje potencijale instutucionalne analize nego se ograničava na dosegnute doprinose.

Uloga institucija

Iako i jedna od njegovih definicija institucija kao "ograničenja" koja oblikuju ekonomske, društvene i političke interakcije upućuje da sam pripada neoklasičnoj analizi, kod Northa  je važniji zaključak da institucije zapravo kreiraju ekonomski život, da one stvaraju pretpostavke za odvijanje ekonomije, da ekonomske aktivnosti uopće ne bi bilo da se među akterima ne uspostavi neki oblik povjerenja, koje je jedna neformalna institucija. Ili da se među njima ne uspostavi neka komunikacija, ne otkriju neke informacije.

Institucije, dakle, ne predstavljaju samo "ograničenja" nego čak formiraju "inicijative", očekivane dobitke iz ekonomske aktivnosti zbog kojih se ljudi i upuštaju u ekonomsku aktivnost. Institucije nisu tek ograničavajući dodatak ekonomskoj aktivnosti, nego je omogućuju. Zašto bi institucije uopće bile dodavane ako se svode samo na  ograničenja?

Tržište nije slobodna razmjena

Uzmimo na primjer kompeticiju, koja je ključna sastavnica tržišne ekonomije. Iako mnogi tržište svode na razmjenu, tržišna ekonomija esencijalno ne postoji bez kompeticije. Razmjene je bilo i u socijalizmu, i u svom oblicima uravnilovki, i u ekonomiji razmjene darova (gift economy), koja je slobodna razmjena, postoji i danas, ali gift economy ni izbliza nije tržišna ekonomija.

Drugim riječima, zaključak koji tržište svodi na "slobodnu razmjenu" nedostatan je i "refleksijom nedodirnut" (da se poslužim vječnom kavanskom frazom filozofa Vanje Sutlića). Tržišna ekonomija je kompeticija. No, je li kompeticija moguća bez institucija u koje spada i regulacija? Nije. Čemu se upuštati u kompeticiju ako nema inicijativa, ako pobjednik nešto ne dobiva. Rat nije kompeticija nego borba za egzistenciju.

Regulacija dakle formira kompeticiju, omogućuje ju, omogućuje tržište. Utoliko su zahtjevi za deregulacijom samo zahtjevi za drukčijim regulatornim režimom, zahtjevi za drukčijim pravilima kompeticije. A pravila uvijek favoriziraju jedne natjecatelje na račun drugih. Konačni je zaključak da nema neutralnog i neupitno fer ekonomskog poretka i to jedna struja nove institucionalne ekonomike vrlo otvoreno tvrdi.

Koji je pak ekonomski poredak efikasniji ovisi o puno više faktora nego što su institucije. One se uostalom i ne mogu mijenjati pukom voljom. U nekom ekonomskom poretku ljudi radije žive, jer možda ostvaruju neekonomske dobitke do kojih im je više stalo.

Ako su budisti ekonomski efikasniji, što neka mjerenja tvrde, a religija je jedna od institucija, teško je zamisliti da neka kršćanska zajednica pređe zbog ekonomije na budizam. I pitanje je kakvu bi joj to korist donijelo. Osim toga, na neke su se institucije ljudi i navikli, prijelaz bi bio trošak koji može donijeti više štete.

Smjerovi razvitka novog institucionalizma

U prethodnom sam paragrafu indicirao neke od istraživačkih smjerova koje je nova institucionalna ekonomika potaknula i u koje se sama transformirala. Činjenica da se norme ne mijenjaju po volji (a koju domaći ekonomisti tako često zanemaruju, nego  najčešće tvrde da nedostaju samo politička volja ili leadership) u ekonomskoj sociologiji formulira se u "ovisnost o pređenom putu" (path dependence).

Društva, te kulturni i civilizacijski krugovi se prema toj teoriji razvijaju po svojim stazama koje se rijetko križaju, a iz jednih je u druge prijeći teško, ili čak nemoguće. Neoklasična ekonomika predviđala je konvergenciju ekonomskih sustava "kad se uklone barijere".

No, sklona brojkama, a ne bi li ih uklopila u vlastiti ekonomski okvir, neoklasična ekonomika upustila se u mjerenje nemjerljivog, u kvantificiranje institucija, osobito neformalnih, kao što su povjerenje ili sociokulturni kapital. Mladi hrvatski ekonomist Vuk Vuković posebno je sklon tom smjeru institucionalne ekonomike. Spomenuto ispitivanje utjecaja religije na ekonomski život jedan je od takvih pokušaja.

Zaključci su uvijek vrlo dvojbeni. Nevolja je što se "institucije", da bih ih se mjerilo, ne daju izolirati, pa kao posljedica vrlo često već sljedeće ispitivanje, s neznatno promijenjenom metodologijom, ili čak bez ikakve promjene metode, ali u drugom vremenu i na drugom mjestu, ima sasvim suprotne rezultate. Iz takvih se kvantifikacija teško mogu izvesti ikakvi čvrsti zaključci. Svejedno, ta vrsta ispitivanja razvila su kompozitne indekse kao što su Doing Business, indeks ekonomskih sloboda, ili indeks konkurentnosti.

S jedne strane to je nastojanje razumljivo. Ekonomijom se pokušava upravljati. Prihvaćeno je da institucije utječu na ekonomsku aktivnost. Teško je upravljati bez kvantifikacija. Institucije dakle treba kvantificirati i njima upravljati. U tom je pogledu taj pristup sasvim plemenit. S druge strane, nije čudno što se s vrlo brzo pretvori u kakofoniju, posobito u današnjem internetskom dobu kad se za svaki podatak i zaključak vrlo brzo na mreži nađe suprotan podatak ili zaključak, a iz jednako autoritativnog izvora i slijedom jednako stroge metode.

Najpošteniji je način uzimati u obzir ograničenja kvantitativne institucionalne analize, a ne apsolutizirati ih.  Na žalost oni se često pretvaraju u propagandno sredstvo, unatoč teškoj usporedivosti kulturnih okruženja (nešto poput Kuhnovog incommensurability) i niskoj vjerojatnosti iskakanja iz razvojnih staza.

Stara institucionalna ekonomija

Malo je reći da je nova institucionalna ekonomija utjecala na formiranje ekonomske analize prava (Law&Economics) i ekonomike vlasničkih prava. Ona ih je ustvari izrodila, ili se rodila zajedno s njima. No, dosad nismo spomenuli što je "stara institucionalna ekonomika". Riječ je o sociologiji i pravu s početka 20 stoljeća. Sociolog Thorstein Veblen, poznat po utjecajnom zapažanju o vidljivoj potrošnji (conspicuous consumption) isticao je ceremonijalne karakteristike tržišta, a osobito ne naglašavao ulogu tehnologije.

John Commons, autor knjige Legal Foundations of Capitalism (Pravni temelji kapitalizma, nisam čitao), ističe se kao začetnik ekonomske analize prava. Ipak, podižući, možda i neopravdano, ekonomske institucije na razinu puno veće općenitosti, definicijom da one kreiraju inicijative i ograničenja ekonomske aktivnosti, nova institucionalna ekonomika komunicira s kudikamo širim krugom disciplina.

Posebno je značajna politologija. Posljednja Northova knjiga, Violence and Social Orders, (zajedno s Wallisom i Weingastom) s jedne je strane ekonomska povijest, s druge antropologija, a s treće – politička ekonomija. Politička ekonomija je zasigurno prva institucionalna ekonomika ikad i vjerojatno do dan danas najutjecajnija grana institucionalne ekonomike. (Izvor: Banka.hr)