Gotovo da ne postoji analitičar koji sumnja da će Kina imati duboki utjecaj na međunarodni monetarni poredak u nadolazećim godinama. Pri tome veličina kineske ekonomije predstavlja važan, ali tek jedan dio objašnjenja. Podjednako važnu ulogu svakako treba pripisati aktivnom podupiranju internacionalizacije juana od strane Kineske komunističke partije.

Piše: Doc.dr.sc. Kristijan Kotarski, docent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu

Takav stav Partije bitno odudara od slučajeva valuta koje su u proteklim desetljećima bile ozbiljni pretendenti na poziciju američkog dolara, japanskog jena, njemačke marke i, sve donedavno, eura. Naime, u slučaju sve tri prethodno navedene valute nije postojala aktivna podrška političkih vlasti emitenata procesu internacionalizacije, već je on bio vođen isključivo tržišnom logikom. Njihovo pasivno držanje najčešće je imalo svoje korijene u želji da se zadrži kontrola nad tečajnom politikom u kontekstu izvozno usmjerenih ekonomija.

Kina je do sada nedvojbeno razvila široku transakcijsku mrežu u koju su uključeni brojni akteri koji bi mogli biti zainteresirani za intenzivnije korištenje juana u međunarodnim trgovinskim i financijskim transakcijama. Ipak, činjenica da je Kina druga najveća svjetska ekonomija i najveći svjetski izvoznik ne mogu se automatski transformirati u efektivno projiciranje moći u financijskoj i političkoj areni.

U tom pogledu ključno je analizirati pitanje strateškog dizajna internacionalizacije, tj. njezinih ciljeva i odabranih sredstava. Kineska strategija internacionalizacije juana uistinu je pomno planirana, ali kao ključan problem nameće se ograničavajući izbor sredstava.

Brzi trgovinski i spori financijski kolosijek

Kineska strategija internacionalizacije juana provodi se na dva kolosijeka, trgovinskom i financijskom. Kina je 2008. aktivno krenula u potpisivanje serije bilateralnih swap ugovora koji drugim središnjim bankama nude likvidnost u juanu. Primaran cilj dotičnih ugovora je osiguranjw od rizika nelikvidnosti koji bi se mogao pojaviti u slučaju novog vala svjetske financijske nestabilnosti.

No, ti ugovori također kriju intenciju da budu korišteni u bilateralnoj trgovini na puno redovitijoj osnovi, tj. da ohrabre trgovinske partnere na komercijalno korištenje juana. Do sada je službeno sklopljeno 26 swap ugovora između Kineske središnje banke i središnjih banaka razvijenih i zemalja u razvoju. Valja napomenuti da se na listi razvijenih zemalja nalaze ugovori sa svim važnijim središnjim bankama izuzev američkog FED-a.

Do 2009. juan se primarno koristio u trgovini sa susjednim zemljama poput Mongolije, Laosa, Mijanmara, Nepala i Sjeverne Koreje. No, nakon prvog pilot projekta 2009. formalno dopuštenje za iskazivanje i namirenje transakcija u juanu prošireno je na sva kineska poduzeća u 2012.. Pored toga, 2010. stranim poduzećima dozvoljeno je da kod kineskih banaka otvore prekogranične račune u juanima u svrhu namirenja prekogranične trgovine. Rezultat spomenutih poteza jest to da je koncem 2014. petina kineske trgovine bila izražena u juanima.

Na financijskom kolosijeku poduzeti su koraci prema razvoju aktivnih tržišta za depozite i obveznice denominirane u juanu, s velikim osloncem na specijalnu administrativnu regiju Hong Kong koja služi kao offshore baza za internacionalizaciju kineske valute. Osim toga, potpisani su sporazumi koji reguliraju izravno trgovanje između juana i lokalnih valuta u brojnim financijskim centrima poput: Londona, Pariza, Frankfurta, Luksemburga i Singapura. U svakom centru odabrana je po jedna obračunska banka za transakcije denominirane u juanu.

U usporedbi s trgovinskim kolosijekom, na financijskom kolosijeku Kina bilježi puno skromnije rezultate. Hong Kong s vlastitom valutom i financijskim tržištem trenutačno služi Kineskoj komunističkoj partiji kao laboratorij za eksperimentiranje s inovacijama koje još uvijek nije spremna provoditi na domaćem financijskom tržištu. Takva strategija je bez presedana u povijesti jer niti jedna zemlja nije težila razvoju offshore financijskog tržišta u situaciji dok istovremeno pokušava tijesno regulirati domaće financijsko tržište.

Trgovanje juanom na deviznom tržištu u Hong Kongu dozvoljeno je od sredine 2010. Kineskim financijskim institucijama također je omogućeno otvaranje RMB računa u Hong Kongu. Od 2009. do početka 2014. depoziti denominirani u juanima porasli su sa 65 na 860 milijardi juana (skok s 10 na 140 milijardi američkih dolara što je značajna, ali ipak zanemariva svota u svjetskim razmjerima. Dotičnom koraku prethodilo je dopuštenje kineskim bankama za izdavanje RMB obveznica (dim sum obveznica), također u Hong Kongu.

Ubrzo je dozvola proširena na kineske nefinancijske i inozemne korporacije pa su sredstva u juanu na taj način prikupljala imena poput: HSBC-a, McDonald’sa, Unilevera, Volkswagena i Caterpillara. Na kraju 2013. tržište je utrostručeno na 92 milijardi dolara i izdano je ukupno 360 dim sum obveznica. Osim offshore centara, Kina je počela pažljivo razvijati trzište obveznicama u Šangaju.

Panda obveznice mogle su inicijalno izdavati isključivo multilateralne razvojne banke, ali je 2009. pristup tom kanalu financiranja omogućen i podružnicama stranih multinacionalnih korporacija. Usprkos toj inovaciji volumen emisija ostao je skroman i do danas je isključivo korišten od strane Međunarodne financijske korporacije, Azijske razvojne banke, Tokyo-Mitsubishi UFJ banke i Daimler AG-a.

Ciljevi internacionalizacije juana

Naravno, internacionalizacija juana nije cilj sam po sebi već ju treba percipirati kao sredstvo za promicanje kineskih interesa. Polazeći od takve premise potrebno je postaviti pitanje ultimativnog seta ciljeva koje u tom procesu prepoznaje Kineska komunistička partija. Premda nitko ne može prodrijeti u zatvoreni svijet uskog kruga Partijskih moćnika zbog netransparentnog modela upravljanja i donošenja odluka, vanjskim promatračima ipak je moguće osloniti se na određene razumne pretpostavke o motivima kineskog vodstva.

U tom pogledu postoje dvije Kine, ‘ekonomska Kina’ i ‘politička Kina’, što ukazuje na rastrganost između dva konfliktna pravca djelovanja. S jedne strane, ekonomska Kina želi se posvetiti ekonomskom razvoju i modernizaciji, dok nasuprot tome ‘politička Kina’ želi postići i održati moć u kontekstu asimetričnih odnosa moći prema Zapadnim silama.

Dakle, kinesko vodstvo teži daljnjem uživanju prednosti koje joj nudi postojeći liberalni međunarodni ekonomski poredak, dok u isto vrijeme teži vratiti ponos, privilegije i slavu carske Kine. U zemlji s dubokom povijesnom memorijom i osjećajem poniženosti u ne tako davnoj prošlosti, nije moguće isključiti kineske revizionističke motive, pogotovo ukoliko će kineskom vodstvu padati legimitet u očima većine Kineza uslijed neadekvatnog upravljanja ekonomskim usporavanjem zemlje.

Govoreći o internacionalizaciji juana teško je zamisliti da Partijskom agendom dominiraju isključivo ekonomski faktori poput seignoragea, denominacijskih renti i nižih transakcijskih troškova. Dodatne ciljeve Partijskog vodstva u procesu internacionalizacije juana svakako čini veća razina autonomije za Kinu i smanjena ranjivost u odnosu kapriciozno kretanje tečaja američkog dolara. Osim autonomije, čini se da je Kina odlučna u stjecanju veće razine utjecaja u globalnim poslovima, za što joj je potreban internacionalizirani juan.

Strateški dizajn Pekinga usmjeren je na stjecanje onih funkcija međunarodnog novca potrebnih za projekciju geopolitičke moći, a to je istovremeno: uloga transakcijskog sredstva u trgovini, uloga investicijskog medija za privatne investitore i uloga rezervne valute za središnje banke diljem svijeta. Upravo su dotičnu sekvencu slijedile prethodne valute koje su igrale ili igraju ulogu ključne svjetske valute poput britanske funte ili američkog dolara.

Nakon dosadašnjeg osvrta posvećenog analizi ciljeva Partijskog vodstva u sklopu strateškog dizajna internacionalizacije valja se osvrnuti na odabrana sredstva. S obzirom da Peking ne može prisiliti privatne i javne investitore diljem svijeta na držanje juana, potrebno je uložiti napor u promicanje atraktivnosti kineske valute kao indirektan put do njene široke prihvaćenosti. Ipak, prije tog koraka ukratko ću obrazložiti ključne resurse moći za strategiju internacionalizacije valute i onda se fokusirati na slučaj Kine.

Ključni resursi za internacionalizacije valute

Prema profesoru Benjaminu Cohenu sa Sveučilišta Kalifornija, Santa Barbara, postoji nekoliko ključnih resursa koji utječu na potencijal pojedine zemlje da uspiju u procesu internacionalizacije valute daleko izvan svog neposrednog okruženja. Prvo, zemlja mora posjedovati dovoljno veliku i jaku ekonomiju koja djeluje kao gravitacijski centar za cjelokupnu svjetsku ekonomiju. U slučaju veće ekonomije postoji značajniji volumen trgovinskih transakcija s inozemstvom, što se pozitivno odražava na potencijal obuhvatnijeg korištenja valute kao obračunske jedinice i sredstva razmjene.

Drugo, ukoliko će valuta zemlje i financijski instrumenti denominirani u njoj vršiti funkciju pohrane vrijednosti, zemlja mora posjedovati razvijena, likvidna i široka financijska tržišta otvorena stranim ulagačima. Naravno, takva financijska tržišta nisu zamisliva bez postojanja kredibiliteta vlade u domeni provođenja ugovora i poštivanja prava vlasništva.

Treće, kvaliteta i kvantiteta vanjsko-političkih veza izražena putem institucionalizirane suradnje povećava vjerojatnost korištenja valute zemlje koja ima takvu političku težinu.

Četvrti resurs moći usko povezan s vanjsko-političkim vezama svakako je vojna snaga koja utječe na odabir valute od strane drugih zemalja, pogotovo s obzirom da još uvijek postoji sinergija između sigurnosnih i ekonomskih aspekata suradnje. Ona proizlazi iz oslanjanja na valutu zemlje koja djeluje kao pružatelj globalnih javnih dobara, među kojima se svakako nameće pitanje sigurnosti.

Neadekvatnost kineskih resursa moći

Analiza kineskog slučaja ukazuje na to da Kina nedvojbeno posjeduje samo prvi resurs moći u obliku široke transakcijske mreže, tj. kriterij ekonomske veličine. Kina je druga ekonomija po veličini u svijetu, najveći svjetski izvoznik i ujedno najveći trgovinski partner za više od 100 zemalja. Neki poznati ekonomisti poput Arvinda Subramaniana smatraju da neće doći do ‘Drugog američkog stoljeća’ i da će Kina sveobuhvatno dominirati svjetskim zbivanjima, baš kao što je to bila pozicija Sjedinjenih Američkih Država nakon Drugog svjetskog rata.

Međutim, takvom viđenju kontrira professor Michael Beckley sa Sveučilišta Tufts koji smatra da je danas SAD bogatiji, inovativniji i moćniji u odnosu na Kinu u usporedbi sa stanjem 1991. godine. Osim toga, struktura kineskog izvoza mora se bitno promijeniti da bi zemlja mogla prevladati zamku u koju su upale mnoge zemlje na srednjoj razini dohotka. Zemlja koja služi kao ‘svjetska tvornica’ malo diferenciranih proizvoda osuđena je na korištenje američkog dolara kao sredstva minimiziranja tečajnog rizika. Samo uspon prema tehnološki kompleksnijim proizvodima Kini omogućava veću autonomiju u korištenju juana.

Kada je u pitanju stupanj financijskog razvoja kao drugog resursa moći za uspješnu internacionalizaciju valute, Kina ima značajne nedostatke. Kineski financijski sektor još je uvijek rudimentaran i uvelike zatvoren za strane ulagače. Tržišna kapitalizacija kineskog obvezničkog tržišta iznosi 1/8 američkog. Od 2002. postoji program pod nazivom Qualified Foreign Institutional Investors (QFII), a 2014. lansiran je Shanghai-Hong Kong Stock Connect koji omogućava indirektnu kupovinu dionica na šangajskom tržištu putem naloga u Hong Kongu.

Unatoč tim mjerama, sve strane investicije podložne su strogim kvotama i administrativnoj kontroli. Usprkos liberalizaciji u 35 od 40 područja u kojima se prema kriterijama MMF-u ocjenjuje konvertibilnost valute po kapitalnom računu bilance plaćanja, yuan još uvelike ostaje nekonvertibilan za rezidente i ne-rezidente. Od pet striktno kontroliranih područja prema MMF-u naročito je važno spomenuti da:

a) kineski građani ne mogu legalno iznijeti više od 50.000 USD godišnje iz zemlje i

b) domaći institucionalni investitori ne mogu ulagati u inozemstvo bez dozvole.

Transakcije u juanu koje se obavlčjaju u Hong Kongu još su primarno lokalnog karaktera, odnosno riječ je o transakcijama između kineskih matičnih korporacija i njihovih podružnica u Hong Kongu. Osim toga, ¾  dim sum obveznica izdano je od strane kineskih korporacija, što ukazuje na malu popularnost takve opcije financiranja kod stranih investitora.

Kina danas ima konvertibilnost po tekućem računu bilance plaćanja, ali ukoliko ozbiljno želi internacionalizirati juan morat će pristati i na puno veću konvertibilnost po kapitalnom računu balance plaćanja. Pri tome nije samo bitno da inozemni investitori mogu ulagati u kineske vrijednosnice, već također moraju posjedovati mogućnost izdavanja vrijednosnih papira denominiranih u yuanu.

Analizirajući uspostavljanje kineskih vanjsko-političkih veza kao trećeg resursa moći zanimljivo je istaknuti da prema istraživanju profesora Davida Shambaugha NR Kina troši čak 10 milijardi doalra godišnje na "eksternu propagandu". U isto vrijeme SAD na sredstva javne diplomacije troši samo 666 milijuna doalra. Ipak, "meka moć" (eng. soft power) ne emanira iz propagandnog aparata države, već indirektno proizlazi iz kulturne privlačnosti pojedinog društva, političkih vrijednosti koje se ističu u domicilnom i inozemnom kontekstu te vanjske politike za koju se drži da je legitimna i posjeduje moralni autoritet.

NR Kina koristi bilateralne programe pomoći, strateška ulaganja u niz zemalja Južne Amerike, Afrike i Azije, te regionalne i multilateralne forume u svrhu jačanja vanjskopolitičkih veza. Ipak, u kontrastu s koracima koji imaju zadaću demonstrirati "miroljubiv uspon" Kine stoji izgradnja snažne vojne sile, sile s mogućnošću projekcije moći izvan kineskih granica.

Umjesto pružanja formalnih i neformalnih sigurnosnih garancija susjedima, Kina najčešće djeluje intimidirajuće, pogotovo u Južnom i Istočnom kineskom moru. Stoga kineski susjedi osjećaju nelagodu kada je u pitanju kineska nostalgija za tributarnim sistemom koji je činio esenciju Carske Kine.

Ono što također treba istaknuti kao ograničavajući faktor internacionalizacije juana svakako je kineski politički sustav. Unatoč tome što je kineski kredibilitet po pitanju cjenovne stabilnosti neokaljan u zadnjih 20 godina, kineski autokratski sustav dovodi u pitanje kredibilno poštivanje vlasničkih prava i provođenje ugovora. Najave kineskog predsjednika Xi Jinpinga da će Kina poraditi na uspostavi vladavine prava ne znači da će se Partija podvrgnuti zakonu.

Upravo suprotno, intencija je rafinirati i ojačati kontrolu Partije uz pomoć reformiranog pravnog sustava. Za razliku od prethodnih i uspješnih primjera internacionalizacije valuta zemalja s demokratskim političkim sustavom, Kina je prva autokracija koja pokušava krenuti istim putem. U tom kontekstu iznimno je teško steći povjerenje privatnih investitora i središnjih bankara u mjeri u kojoj to mogu američki dolar i euro.

Međunarodne prepreke na putu uspostave monetarne hegemonije

Robert Mundell poznat je po izreci da "Velike sile imaju snažne valute". Kinezi polako otkrivaju da snažna valuta počiva na povjerenju u zemlju emitenta, te da se povjerenje ne može derivirati samo iz podataka o BDP-u. Valuta koja ima namjeru postići opću prihvaćenost na globalnoj razini mora utjeloviti različite uloge međunarodnog novca, a svaka od tih uloga podrazumijeva posjedovanje različitih resursa moći.

Ekonomska veličina i široka transakcijska mreža dovoljan su resurs moći da valuta bude zastupljena u međunarodnoj trgovini, ali taj resurs nije fungibilan kada su u pitanju uloge poput investicijskog medija i formiranja deviznih rezervi.

Osim toga, institucionalna inercija i troškovi hegemonske tranzicije daju očitu prednost postojećem monetarnom hegemonu. U narednim godinama teško je zamisliti kredibilnu alternativu postojećem globalnom monetarnom poretku. Države čije valute bi potencijalno mogle preuzeti ulogu dolara, baš kao i  same Sjedinjene Američke Države, imaju podjednaki interes u zadržavanju stabilnosti američke ekonomije zbog visokog stupnja izloženosti i ovisnosti o američkom tržištu.

Svi prethodno navedni izazovi u raspravi oko relativne distribucije resursa moći između monetarnog hegemona i pretendenata na njegovo mjesto dodatno su usložnjeni konfiguracijom domaće političke ekonomije samih pretendenata. Stoga će se nastavak ovoga teksta baviti upravo interakcijom kineskog politekonomskog modela i strategijom internacionalizacije. (Izvor: Banka.hr)