Tržište je i dalje poprilično nesigurno kad je u pitanju budući ekonomski rast Kine. Pritom su prisutne bojazni o mogućem naglom padu ekonomskog rasta zbog nemogućnosti Kine da napravi odgovarajuću tranziciju iz ekonomije orijentirane na investicije ka ekonomiji orijentiranoj na potrošnju. U takvim uvjetima prisutni su strahovi o mogućoj bankovnoj krizi u Kini. Ima li mjesta takvim strahovima?
Piše: Marko Bjegović, glavni analitičar u Hrvatskoj narodnoj banci (stavovi autora izneseni u ovom tekstu ne predstavljaju neophodno i stavove institucije u kojoj je zaposlen)
Dugoročni ekonomski rast Kine
Kretanje službenog ekonomskog rasta Kine poprilično je poznato. Tako smo vidjeli snažno usporavanje rasta tijekom 1990-ih uslijed restriktivne monetarne politike zbog visoke stope inflacije i ponovno ubrzanje u 2000-ima nakon otvaranja ekonomije i snažnog rasta izvoza i investicija.
Negativan vanjski utjecaj globalne financijske krize 2008. na ekonomski rast Kine bio je izrazito snažan pa je rast prepolovljen do 2009. godine kad je uvedena izrazito agresivna monetarna politika koja je ponovno dovela do ubrzanja ekonomskog rasta na 10,6% u 2010. godini, ali je do 2012. rast ponovno pao na 7,7% što je najniži godišnji rast od 1999. godine.
Rast je dodatno pao na 7,4% u 2013. i 2014. godini, a u prvoj polovici ove godine država je objavila 7%-tni rast što je u skladu s ciljanim razinama za ovu godinu.
Potencijalni ekonomski rast izveden je na temelju Hodrick-Prescott prilagodbe podataka, a trenutno se nalazi tek malo ispod 7% i u opadajućem je trendu od otprilike 0,5 postotnih bodova godišnje. Kao što su Maliszewki i Zhang (“China’s Growth: Can Goldilocks Outgrow Bears?”, IMF Working Paper, 2015.) zaključili, proizvodni pristup mjerenja potencijalnog rasta bit će malo niži.
Ipak, sve različite mjere u navedenom istraživanju ukazuju na usporavanje potencijalnog ekonomskog rasta Kine uslijed usporavanja ukupnog rasta proizvodnje i opadajuće granične produktivnosti kapitala. Stoga, ukoliko se ne provedu reforme racionalno je očekivati usporavanje kineskog ekonomskog rasta.
Maliszewski i Zhang su mišljenja da ukoliko Kina provede najavljene reforme, ekonomija bi mogla održati dugoročan ekonomski rast uz iskustvo slično drugim brzorastućim azijskim ekonomijama. U tu svrhu napravljena je usporedba rasta BDP-a azijskih zemalja u odnosu na SAD u posljednjih 60-ak godina.
Azijskim zemljama (Južna Koreja, Japan, Tajvan) trebalo je otprilike 40 godina da dosegnu otrpilike 70% američkog BDP-a per capita. Singapur i Hong Kong su rasli sličnim tempom, ali su u konačnici narasli iznad BDP-a SAD-a. Kina se sad nalazi na 20% realnog američkog BDP-a per capita.
Ukoliko Kina implementira sve najavljene reforme i ponovi iskustvo drugih azijskih zemalja uz pretpostavku rasta američkog BDP-a per capita od 1,8% što je dugoročni prosjek, može se očekivati dosezanje 70% američkog BDP-a per capita do 2040. čak i uz lagano usporavanje ekonomskog rasta.
Trenutni ekonomski rast Kine
Većina investitora gleda proizvodni PMI pokazatelj kao jedan od glavnih indikatora trenda ekonomskog rasta u Kini. Ipak, prečesto se zanemaruje uslužni PMI pokazatelj iako uslužni sektor čini veći dio BDP-a od proizvodnog. Na grafikonu dolje nalaze se službeni proizvodni i uslužni PMI pokazatelji.
Kako je prikazano na grafikonu, trenutne vrijednosti PMI pokazatelja se ne razlikuju puno od razina viđenih u prethodnih nekoliko godina kad je ekonomski rast bio nešto viši od 7%. Također postoje rizici da ekonomski rast ove godine bude viši od 7% uslijed fiskalne ekspanzije i znakova jačanja tržišta nekretnina (vidjeti više u: Tri zablude o Kini).
Zaključak
Ne postoje naznake da je kineski ekonomski rast u naglom padu. Ipak, postepeni pad ekonomskog rasta zbog dubokih fundamentalnih razloga vjerojatno će se nastaviti. Učinkovita provedba najavljenih reformi koja bi poboljšala alokaciju kapitala mogla bi usporiti ili čak privremeno prekinuti pad potencijalnog ekonomskog rasta.
U kratkom roku, postoje čak rizici za ubrzanje ekonomskog rasta uslijed ekspanzivne fiskalne politike. Iako omjer kredita i BDP-a raste, to ne mora nužno rezultirati financijskom krizom. Oporavak vanjske potražnje ili reforme alokacije kapitala mogle bi osigurati relativno visok ekonomski rast bez oslanjanja na visoku razinu financijske poluge.
Kina uživa koristi od pozitivnog tekućeg računa platne bilance, visokih međunarodnih pričuva i niskog vanjskog duga što znatno ublažava negativne posljedice visokog omjera kredita i BDP-a. To vrijedi čak i u slučaju iznenadnog prestanka priljeva stranog kapitala jer Kina u osnovi ne ovisi o stranom kapitalu koji bi održavao rast kredita.
S druge strane, malo je vjerojatno da će kineske banke smanjiti svoje financiranje čak i u slučaju visokorizičnih dužnika. Državno vlasništvo osigurava financiranje infrastrukturnih projekata čak i u slučajevima kad banke koje posluju isključivo prema tržišnim principima ne bi poduprle takve projekte. Istina je da će se to trebati mijenjati s vremenom.
Deponenti neće dovijeka držati svoje depozite u sustavu koji producira sve više loših kredita. Međutim, prema podacima MMF-a dug opće države uključujući potencijalni izvanbilančni dug je tek na 57% BDP-a zbog čega je pojavljivanje krize javnih financija u Kini malo vjerojatno. Isto tako je malo vjerojatno pojavljivanje bankovne krize. (Izvor: Banka.hr)
