U prerađivačkoj industriji Republike Srpske je angažovano 22,5 odsto ukupno zaposlenih, ali ona ostvaruje samo 11,7 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Tako nepovoljan omjer bruto domaćeg proizvoda i zaposlenosti, što je mjera produktivnosti, ne srećemo ni u užem regionalnom ni u širem evropskom okruženju, kaže Duško Jakšić, direktor Ekonomskog instituta Banjaluka.

Sigurno je, kako ističe, da u toj grani ima dosta neevidentiranog i skrivenog rada, ali da je isto tako sigurno da ta grana pati od viška zaposlenih, prije svega, zbog veoma loše izvedene i nedovršene privatizacije.

"RS bi trebalo da jednu godinu proglasi godinom rehabilitacije pa i revitalizacije prerađivačke industrije, jer smo mi danas jedini u Evropi, gdje je bruto domaći proizvod poljoprivredne proizvodnje veći od bruto domaćeg proizvoda prerađivačke industrije", naglašava Jakšić i dodaje da, kada je taj sektor u pitanju, ambicije moraju biti daleko veće.

Govoreći o posljedicama globalne krize, Jakšić ističe da se i potcjenjivanje psiholoških efekata krize u BiH pokazalo kao veliki problem, kao i nedostatak objektivne procjene stanja domaće ekonomije.

NN: Koliko su, prema Vašem mišljenju, nadležne institucije u BiH ozbiljno shvatile globalnu ekonomsku krizu, odnosno da li su preduzete sve mjere kako bi posljedice recesije u BiH bile ublažene?    

JAKŠIĆ: Savjet ministara i Spoljnotrgovinska komora BiH su adrese od kojih se očekivalo kreiranje i sprovođenje mjera za prevazilaženje recesije. Savjet ministara je preduzeo mjere u oblasti procjene efekata, uglavnom finansijskih, ali su sa zakašnjenjem preduzete i ostale mjere. S obzirom na to da nisu brzo reagovale, moglo bi se reći da te institucije nisu ozbiljno shvatile ni svoju ulogu ni posljedice koje prijete domaćoj privredi. Međutim, kako su te institucije organizovane, imam utisak da to i nije moglo biti ni ranije ni efikasnije. Pokazalo se veoma loše i to što smo potcijenili psihološke efekte krize, jer smo mi još neformirana politička sredina, a pogotovo ekonomija, sporadično involvirana u svjetske ekonomske tokove i mislili smo da ćemo se naći u nekoj "zavjetrini", da nas kriza ipak neće toliko zahvatiti. Previdjeli smo onu psihološku komponentu, da u krizi svi traže načina da se izvuku, najčešće na račun najbližeg partnera, tako sve do pojedinca. Osim toga, kriza je nametnula preispitivanje svih investicija, od njihovih izvora do krajnjih destinacija i ovakvi kao mi su bili prvi na udaru, ali i među zadnjima na izlasku iz tog tunela.

NN: A kada su u pitanju entitetske institucije?

JAKŠIĆ: Kada se radi o entitetskim institucijama, Vlada RS je preduzela mjere, ali su one bile preopširne i neizdiferencirane. Nisu počivale na objektivnoj procjeni stanja, odnosno glavnih kriznih pravaca i subjekata.

Odjednom su svi tražili pomoć od Vlade, a u dosta slučajeva radilo se o problemima koji su već hronični i postojali su i prije krize. To podvođenje svih nedostatka pod pojam krize umanjilo je efikasnost djelovanja. Vlada se nije usudila da naznači i izdvoji prave i akutne probleme i da njih rješava. Svjedoci smo da su i strani partneri u privatizovanim fabrikama kod nas "primoravali" Vladu da spasava radna mjesta. Dakle, više ne bismo smjeli dozvoliti da u žiži krize smišljamo mjere, jer se tada ne razmišlja racionalno, podliježe se ucjenama i potcjenjuje faktor vremena, odnosno pravovremenog djelovanja.

NN: U kojoj mjeri su poslodavci iskoristili posljedice recesije kao alibi, kada je u pitanju smanjenje broja zaposlenih radnika i da li se i na koji način može uticati na takvo stanje?

JAKŠIĆ: Postavlja se pitanje ko to može uticati. Obično se kaže država, a to je nekada bila država. Kada je u pitanju gubitak radnih mjesta, pomiješali smo naslijeđene probleme sa problemima koji su nastali kao posljedica krize i nerijetko, naši poslodavci, koji su u dosta slučajeva neisprofilisani pa i anonimni, a neke od njih ne brine gubitak ugleda firme zbog olakog otpuštanja radnika, prvu rezervu u smanjenju troškova nalaze u radnoj snazi, iako i u najvećim krizama, dobre firme štite dobre radnike. Naravno, oni moraju brinuti o svojoj konkurentnosti i o svom opstanku, ali moraju brinuti i o stabilnosti cijelog sistema i solidarnosti u snošenju tereta krize. Država je jedino nekim drugim stimulativnim mjerama mogla odložiti neke obaveze, što bi predstavljalo stvaranje povoljnijeg ambijenta. Ipak, intervenisala je i uspjela je da suzbije taj psihološki efekat, iako simboličnim sredstvima. Značajno je bilo to što se problem zajednički rješava, što pozdravljaju i strani investitori. Naša Vlada je, dakle, uradila koliko je mogla, koliko je bilo pod njenom kontrolom. A to što smo mlada ekonomija, sa malim resursima, bez iskustva u ovakvim situacijama, to se mora ukalkulisati, moramo platiti, ali ne i ponavljati.

NN: Koliko je recesija ugrozila "grinfild investicije", koje su trebalo da budu korištene za uvođenje novih programa i tehnologija?

JAKŠIĆ: Grinfild investicije su potpuno nove investicije, novi programi pa i na novim lokacijama i do sada smo imali veoma malo takvih investicija. Pogotovo nismo dobili, odnosno nismo privukli neku značajniju investiciju sa prepoznatljivom markom firme i proizvoda. Zašto je to tako? Usitnjeno tržište našeg šireg regionalnog okruženja, odnosno prostora bivše države, sa prisutnim tenzijama i barijerama, pojedinačno nije atraktivno za privlačenje stranih investicija. Investitori, i kada se odluče za ovaj prostor, biraju sredinu koja je stabilnija i iz koje misle da će lakše pokriti cijeli prostor. Budimo realni, sa pojavama i odnosima kakvi su danas u BiH, teško možemo biti konkurentni u odnosu na Srbiju i Hrvatsku. S druge strane, investiciona plima je zapljusnula Centralnu i Istočnu Evropu u periodu od 1995. do 2008. godine, dakle, u vrijeme najintenzivnije tranzicije i oni najznačajniji investitori su se već pozicionirali, kada smo mi bili zaokupljeni drugim problemima. Nemojmo se zavaravati, mi smo danas u poziciji da prihvatamo investitore iz "druge ruke" odnosno ovdje će sada dolaziti investitori iz zemalja koje su prije nas izvršile tranziciju, a to su Slovenija, Češka, Slovačka, Hrvatska, pa i Srbija.

NN: Kakvo je stanje po tom pitanju u drugim zemljama?

JAKŠIĆ: Treba znati da je u proteklih 15 godina u Češku uloženo više od 7.000 evra po stanovniku u prosjeku ili 76 milijardi dolara ukupno, u Mađarsku više od 6.500 po stanovniku, Hrvatsku 6.300, Slovačku 4.500, a Bosnu i Hercegovinu samo 1.000 odnosno RS 1.300 evra po stanovniku. Odnosno, od 420 milijardi evra, koliko je investirano u pet zemalja centralne Evrope (76,5 odsto – Poljska, Češka, Slovačka, Mađarska, Slovenija) i osam zemalja jugoistoka Evrope (23,5 odsto), u BiH je ušlo samo 0,9 odsto (RS: 0,5 odsto) te sume. A talas investicione plime je već prošao.

NN: U RS je najavljeno mnogo projekata, koji ne zavise isključivo od stranih sredstava, čija realizacija je postala upitna. Šta je razlog tome?

JAKŠIĆ: Projekti o kojima se prethodno govorilo, prije svega su projekti u energetici, te proširenje nekih ranijih aranžmana, koji nisu bili tempirani za kratkotrajan period, nego na duži rok. Ti dugoročniji projekti su otkazani i mislim da je bolje što nisu počeli u ovakvim uslovima, jer je kriza pokazala i nesolventnost nekih investitora, jer se značajan obim kapitala valjao u svijetu iz nepoznatih izvora i tražio mjesto za investiranje. Kriza je pokazala da mnogi od tih investitora nisu bili "iz prve ruke", odnosno da su ti strani investitori u suštini bili samo posrednici, koji su ovdje angažovali koncesiju ili neke objekte, i na osnovu toga tražili kredite. Oni su se povukli i mislim da je tako bolje. Međutim, značaj energetskih i kapitalnih infrastrukturnih projekata nije upitan i prevazilazi i regionalne okvire i sigurno će naći kvalitetne investitore.

NN: Da li se tokom posljednjih mjeseci više radilo na edukaciji ljudi prilikom podnošenja zahtjeva bankama za kredite za početne poslovne aktivnosti (start ap), koji navodite kao jedan od osnovnih razloga veoma malog broja podnesenih zahtjeva za pomenute kredite?

JAKŠIĆ: Kada je u pitanju edukacija preduzetnika mi, nažalost, nemamo osposobljene institucije koje mogu da edukuju preduzetnike, a koliko je to značajno pokazuje činjenica da bismo danas imali daleko bolje rezultate, da smo imali više znanja kada smo privatizovali firme. Ta faza definisanja, procjene i praćenja tog procesa je upropaštena jer prepuštena ljudima o kojima, nažalost, znamo veoma malo. Propustili smo priliku da bolje iskoristimo kadrove koji su imali ogromno iskustvo o tehnološkom i organizacionom struktusiranju proizvodnje, nametnuli su se samozvani eksperti koji nisu nikada ni vidjeli jedno dobro organizovano preduzeće, koji nisu imali priliku da izađu iz ove zemlje i kojima je jedina literatura ono što nađu na Internetu. Pogledajte nove fakultete, koga interesuje proizvodnja, preplavljeni smo diplomama menadžera i investicionih menadžera koji nisu ni vidjeli neki dobro organizovani pogon. Imali smo jedan solidan fond znanja, koje smo potcjenjivali i koji polako nestaje.

NN: Kakve su opšte tendencije u prerađivačkoj industriji koju vidite kao veoma bitan privredni sektor i faktor razvoja?

JAKŠIĆ: Činjenica je da je danas u evropskoj ekonomiji prisutan proces deindustrijalizacije i da se pojedine industrije, posebno one koje su tehnološki u fazi zalaska, sele u nerazvijene zemlje. Sve analize, međutim, pokazuju da su zemlje koje nemaju razvijeniju prerađivačku industriju, a nisu turističke, u totalnoj spoljnotrgovinskoj zavisnosti, te na taj način nisu ni samoodržive. Naša prerađivačka industrija je doživjela tragičan slom zbog rata, ali u velikoj mjeri zbog našeg neshvatanja njenog značaja, posebno u procesu privatizacije, a bili smo industrijski razvijeniji od nekih današnjih novoprimljenih članica EU. Nažalost, bojim se da smo pali ispod kritične crte, kada više nemamo ni ono minimalno generičko jezgro za revitalizaciju, bar onih grana i programa koji mogu biti konkurentni u regionalnom okruženju ili naša veza za saradnju u tom okruženju. Ipak, u RS bi trebalo sagledati i sve učiniti na revitalizaciji prerađivačke industrije. Nevjerovatno djeluje činjenica da je udio sektora energetike i rudarstva jednak udjelu prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu. Činjenica je da imamo jak energetski sektor, riješili smo pitanje naftne industrije, imamo velike izglede da se uključimo u evropsku mrežu gasovoda, struja nam je danas jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda, a uz sve to, imamo enromnu nezaposlenost i nerazvijenu prerađivačku industriju. Zaista apsurdno.

NN: Koliki je udio prerađivačke industrije u bruto domaćem proizvodu?

JAKŠIĆ: U prerađivačkoj industriji RS je angažovano 22,5 odsto ukupno zaposlenih, ali ona ostvaruje samo 11,7 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Tako nepovoljan omjer bruto domaćeg proizvoda i zaposlenosti, što je mjera produktivnosti, ne srećemo ni u užem regionalnom ni u širem evropskom okruženju. Sigurno je da u ovoj grani ima dosta neevidentiranog i skrivenog rada, ali je isto tako sigurno da ova grana pati od viška zaposlenih, prije svega, zbog veoma loše izvedene i nedovršene privatizacije RS bi trebalo da jednu godinu proglasi godinom rehabilitacije pa i revitalizacije prerađivačke industrije, jer smo mi danas jedini u Evropi, gdje je bruto domaći proizvod poljoprivredne proizvodnje veći od bruto domaćeg proizvoda prerađivačke industrije.

NN: Iako se, kao jedna od značajnih mogućnosti privlačenja investitora, često navodi uspostavljanje poslovnih zona, gdje bi investitori imali jeftin ili besplatan prostor, čini se da se ništa ne radi po tom pitanju?

JAKŠIĆ: Slobodne zone su bile mnogo atraktivnije prije desetak godina nego danas, ali su to danas industrijske ili još bolje poslovne zone. Ali, opet kasnimo. Ustoličio se jedan sloj stečajnog lobija koji prilično komotno i lagodno iz procesa za duži rok isključuje velike komplekse, ali uz velike troškove. Ni u susjedstvu taj institut nije dorastao stanju i problemima. Aktuelna izvršna vlast kao da nema vremena da se ozbiljnije uključi u ove probleme. Kada smo već prihvatili kapital odnos i tržište, ne mogu shvatiti kako ne shvatamo značaj vremena. Kako stečaj može trajati četiri godine i proizvesti više troškova od osnovnih potraživanja u stečajnoj supstanci? Jedan takav primjer je ono što se dešava u preduzeću "Maglić" u Foči, ali se može naći u svakoj opštini, najviše u Banjaluci. Ogromni mrtvi kapitali i ogromni zemljišni kompleksi stoje već decenijama prazni, ako već nisu pretvoreni u deponije smeća. Ali, neko je tu vlasnik? Istovremeno, ogromni kompleksi, koji nemaju osnovnih infrastrukturnih uslova, se zaposjedaju za neke nazovi proizvodnje. Zašto ovo naglašavam? Pa zato, sve dok ne damo odgovor kako aktivirati umrtvljene kapitale i lokacije neće biti odgovornog odnosa prema poslovnim zonama. Zar možemo ozbiljno govoriti o poslovnim zonama dok nam stoje prazni kompleksi "Incela", "Čajaveca", "Jelšingrada" i Fabrike obuće u Banjaluci, "Proleksa" u Kotor Varošu, "Celpaka" u Prijedoru, Fabrike alata u Trebinju, "Maglića" u Foči i mnogih drugih u opštinama RS, a da na njih ne računamo. Zar je logično da su univerziteti glavni poslovni subjekti u bivšem "Čajavecu" (2) i Fabrici obuće (1), a istovremeno znamo da nam nema ko da obrazuje preduzetnički kadar, jer ovi univerziteti proizvode menadžere za ne znam koju ekonomiju. Iskreno, mislim da bi jedna od najkorisnijih investicija, iz privatizacionih sredstava, bila čišćenje i uređenje tih velikih kompleksa koji još imaju značajne potencijale. U tu svrhu bi trebalo izdvojiti bar 100 miliona KM.

NN: Nikako da se uđe u izgradnju hidroelektrana u Banjaluci. Da li je uskoro u planu realizacija tog projekta?

JAKŠIĆ: To nisu velike elektrane i ne rješavaju bitna pitanja tog sektora, a ni Republike. Obje elektrane zajedno bile bi skoro četiri puta manje od one u Višegradu. Međutim, sada se javila treća mogućnost, odnosno, sa ulaskom kraka gasovoda Južni tok u RS skoro kao neminovno se postavlja pitanje gradnje jedne elektrane (toplane) na gas i to iz više razloga: poboljšanje energetskog bilansa i smanjenje gubitaka u mreži, sezonsko uravnoteženje i optimalizacija potrošnje gasa, smanjenje štetnih emisija itd. Očigledno, postajemo integralni dio energetskog koncepta razvoja energetike šireg prostora.