Azijsko-pacifička regija polako, ali sigurno, postaje novi centar gravitacije za cjelokupnu svjetsku ekonomiju. Pravu jezgru APEC-a (Asia-Pacific Economic Cooperation) čine: Kina, Japan, Sjeverna i Južna Koreja, zemlje ASEAN-a (Association of Southeast Asian Nations), Australija, Novi Zeland, Kanada, pacifičke mikro-države i SAD.

Piše: Kristijan Kotarski, docent na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu

Regija posjeduje 36 posto svjetske populacije, čini 53 posto svjetske ekonomije i na nju otpada 40 posto svjetske trgovine. O strateškom značenju regije govori podatak da se preko Južnog kineskog mora odvija više od 50 posto svjetske trgovine.

Dakle, regija je vibrantno područje ekonomske i socijalne razmjene te rastuće regionalne ekonomske integracije.

No, u isto vrijeme Azijsko-pacifička regija obilježena je najvećom svjetskom utrkom u naoružanju. Prema podacima Stockholm International Peace Research Institute-a (SIPRI), Kanada i SAD su 2000. imale vojne izdatke od 410 milijardi USD, zemlje Oceanije 20 milijardi USD, dok su zemlje Istočne Azije za vojsku izdvajale 147 milijardi USD.

Zaključno s 2012. godinom koja je bila poprilično turbulentna u smislu regionalnih tenzija između Kine i Japana, zajednički izdaci Kanade i SAD-a iznosili su 705 milijardi USD, izdaci Oceanije 28 milijardi USD, dok je Istočna Azija više nego udvostručila svoje vojne izdatke na 302 milijardi USD. U istom je periodu Kina učetverostručila svoje vojne izdatke.

Takav trend i činjenica da Kina raspolaže s drugim najvećim vojnim proračunom u svijetu natjerao je Japan 2015. na donošenje najvećeg vojnog proračuna u svojoj povijesti. Proračun je porastao za 2,8 posto u odnosu na 2014. godinu. Osim toga, u periodu od 2011. – 2015. među 10 zemalja s najvećim uvozom oružja njih četiri nalazilo se u Azijsko-pacifičkoj regiji (Kina, Australija, Južna Koreja i Vijetnam).

Brojne su točke teritorijalnih prijepora pa se tako Japan i Kina spore oko suvereniteta nad otočjem Senkaku (jap.) / Diaoyu (kin.), Tajvan i Kina osim sukoba povezanog s koncepcijom kineske državnosti imaju spor oko otočja Dongsha, Vijetnam i Kina spore se oko otočja Paraceli, dok je najveća gužva oko otočja Spratly na kojega pravo polažu ni više ni manje nego: Kina, Vijetnam, Filipini, sultanat Brunei i Malezija. Naravno, predmet spora nije tek nekoliko četvornih kilometara ozemlja, već potencijalno obilata nalazišta nafte, plina i bogati riblji fond.

Svi navedeni sporovi nose sa sobom destabilizacijski potencijal. No, ključna puzzla u cjelokupnoj slagalici Azijsko-pacifičke regije svakako obuhvaća odnos Kine i Japana, te indirektno SAD-a. Upravo se u tom paru odnosa krije ključ za stabilnost i prosperitet na Pacifiku.

‘Vruća ekonomija’ između Tokyja i Pekinga

Kina i Japan duboko su povezani na ekonomskoj razini. Proces regionalne ekonomske integracije dobio je na ubrzanju kada je Japan sredinom 1980-ih bio primoran krenuti u internacionalizaciju proizvodnje. Korijeni takve odluke kriju se u posljedicama Plaza Accorda iz 1985. godine prema kojemu je Japan morao revalvirati yen u odnosu na američki dolar, što je bitno pogoršalo japansku konkurentnost.

Tu također valja spomenuti rastuće demografske probleme koji japanske poslodavce potiču na traženje radne snage izvan Japana, pogotovo uslijed visoke zatvorenosti Japana za useljenike. Najveći dio investicijskog kapaciteta bio je usmjeren upravo prema Kini, premda je Japan intenzivno investirao i u druge zemlje poput Vijetnama.

Trgovinska razmjena između Japan i Kine treća je u svijetu te je 2014. iznosila 340 milijardi USD. Kina je najveći japanski trgovinski partner i zauzima čak 20 posto ukupne trgovine, dok je Japan drugi vanjskotrgovinski partner Kine, odmah nakon SAD-a. Japan je najveći izravni strani ulagač u Kinu s više od 100 milijardi USD akumuliranih izravnih stranih ulaganja te se nalazi ispred SAD-a koje su investirale 70 milijardi USD. Koncem 2013. u Kini je poslovalo preko 23.000 japanskih kompanija.

Veliki dio japanskih ulaganja u zemlje Jugoistočne Azije oslanja se na operacije sklapanja finalnih proizvoda u Kini te u novije vrijeme, postupke u procesu proizvodnje koji donose dodatnu vrijednost japanskim proizvodima. Poremećaji koji negativno utječu na funckioniranje regionalnih i globalnih opskrbnih lanaca, poput katastrofe u Fukushimi, pokazuju da je zamjena uhodanih kanala opskrbe skupa, ali ne i nedostižna opcija.

No, investicije uključuju daleko tjesnije ekonomske odnose u komparaciji s trgovinom. To je samorazumljivo ukoliko se ima u vidu nastanak ‘nepovratnih troškova’ ulaganja, zapošljavanje domicilne radne snage te razvoj potrošačkih i poslovnih veza u novome okruženju. Već spomenutih 100 milijardi USD japanskih ulaganja (brojka koja uključuje deprecijaciju i likvidaciju investicija) donijele su  Kini radna mjesta, tehnologiju, znanje i kapital.

U zadnjih nekoliko godina dolazi do određenog usporavanja japanskih investicija u Kinu zbog rastućih troškova rada i gradualne promjene kineskog modela rasta. No, rastom nove potrošačke klase Kineza otvorit će se nove prilike za investicije u uslužnom sektoru.

Japan External Trade Organization koncem 2014. proveo je anketu među japanskim kompanijama koje posluju u Kini i njih 84 posto naglasilo je da povećanje nadnica u Kini predstavlja značajan problem za njihove poslovne aktivnosti. Istovremen je njih 64 posto tvrdilo je da očekuje povećanje profita, što je najveći postotak u usporedbi s prethodnim godinama. To se naročito odnosi na japanski sektor potrošačke elektronike, komunikacija i automobilsku industriju.

Gledajući tok investicijske aktivnosti u obrnutom smjeru, Kina je 2014. imala svega 600 milijuna USD akumuliranih izravnih stranih ulaganja u Japan. Trenutačno je struktura investicija usmjerena prema ulaganju u sektor nekretnina, ali u narednim godinama kineski investitori sve više će tražiti ulazak u sektore u kojima je ključan cilj stjecanje japanskog tehnološkog znanja, pogotovo imajući na umu imperativ kineskog uspona na tehnološkoj ljestvici.

Kretanje turista i studenata između Kine i Japana jest impresivno te ima stalni uzlazni trend. Oko 60 posto od 190.000 stranih studenata u Japanu otpada na Kineze dok je Kina nakon SAD-a drugo najveće odredište japanskih studenata.

Broj kineskih turista u Japanu strelovito je skočio s 2,4 milijuna 2014. na preko četiri milijuna u 2015. Ipak, usprkos svim navedenim trendovima koji demonstriraju učestalost interakcija na ekonomskom i socijalnom planu, ankete javnog mnijenja i dalje pokazuju da u obje zemlje više od 90 posto populacije ima negativno viđenje druge zemlje. Tome svakako najviše doprinosi sigurnosna dinamika u regiji.

‘Hladna politika’ i ‘pokazivanje mišića’

Za stabilnost Azijsko-pacifičke regije odnos Kine i Japana je ključan, baš kao što je za Europu bio i ostao presudan odnos Njemačke i Francuske. Odnos Tokyja i Pekinga je od uspostave diplomatskih odnosa 1971. prolazio periode zatopljenja i zahlađenja, ali od početka 2000-ih uspon Kine donosi daleko više trzavica nego pomirljivih tonova. Kinesko viđenje američko-japanske suradnje također se promijenilo.

Ukoliko je kinesko vodstvo 1990-ih na tu suradnju gledalo kao na pozitivnu stvar koja ograničava remilitarizaciju Japana, takvo viđenje bitno se promijenilo u korist percepcije prijetnje. Tome u prilog ide sve intenzivnija sigurnosna suradnja SAD-a i Japana. Naime, s dvoznamenkastim rastom kineske ekonomije došla je i era rapidnog povećanja kineskih vojnih kapaciteta, što je bitno počelo mijenjati ravnotežu snaga u regiji.

Rastuće kinesko samopouzdanje otežava odnose Pekinga i Tokyja od sredine 2000-ih. Prvi veći incident zabilježen je 2010. kada se kineska koćarica sudarila s japanskim brodovima obalne straže u području Japanskog ekonomskog pojasa. Nakon toga je uslijedilo ozbiljno diplomatsko natezanje oko japanske namjere kažnjavanja kineskih ribara prema japanskim zakonima. Kineska komunistička partija instrumentalizirala je incident kako bi dodatno učvrstila svoj legitimitet.

Taj je incident bio tek uvertira u eskalaciju tenzija nakon što je 2012. japanska vlada od privatnog vlasnika otkupila tri od pet otoka u arhipelagu Senkaku na kojega Kinezi polažu pravo i zovu ga Diaoyu. Uskoro su eruptirali protesti diljem Kine, uništavala se japanska imovina, japanski automobili i sporadično napadali japanski turisti i studenti. Dodatno ulje na vatru dodao je japanski premijer Shinzo Abe koji je 2013. posjetio hram Yasukuni koji komemorira poginule vojnike u službi Imperijalnog Japana.

Nakon 2012. intenzivno su se počele povećavati povrede japanskog suvereniteta upadima kineskih podmornica u japanske teritorijalne vode, a isto vrijedi i u slučaju utrostručenja povreda japanske zračne obrambene zone za čije prelijetanje je potrebno zatražiti dozvolu.

Rast izdataka za nove razarače, nosače aviona, korvete, podmornice i ostala sredstva maritimne moći povećava vjerojatnost nenamjernih incidenata i posljedične političke konfrontacije, neovisno o želji bilo koje strane za aktivnom projekcijom moći. Isto vrijedi i za ostale države u regiji, prvenstveno Vijetnam i Filipine.

Nakon dugog perioda u kojemu je SAD imao potpunu kontrolu na oceanima, uspon određenih azijskih zemalja posjeduje potencijal da dovede do onoga što je poznati navalni strateg Sir Julian Corbett nazvao kao ‘prirodno stanje morskih poslova’. U takvom stanju pomorskog rivaliteta niti jedna strana nema potpunu kontrolu nad morem i postoje brojne točke potencijalnog sukoba.

Natjecanje oko uloge regionalnog hegemona

Osim na vojnom planu, Kina i Japan se natječu u pružanju regionalnih javnih dobara poput sigurnosti, investicija u infrastrukturu, režima usmjerenih na prevenciju epidemijskih bolesti, pomoći u slučaju prirodnih katastrofa, itd. Gledajući s pozitivne strane, njihovo uzajamno natjecanje moglo bi značiti da zemlje u području Azijsko-pacifičke regije imaju više dostupnih alternativa u pogledu regionalnih javnih dobara i foruma suradnje. Npr. Azijska razvojna banka kojom od 1966. dominira Japan konačno je dobila konkurenciju u vidu kineski predvođene Azijske infrastrukturne i investicijske banke (AIIB).

Nakon što je Kina obznanila svoj ambiciozan plan ‘Jedan pojas, jedna cesta’, Japan je ubrzo odgovorio putem vlastite inicijative ’Kvalitetna infastrukturna ulaganja’. Nasuprot ovim koristima, kritičari takvog tipa natjecanja oko uloge regionalnog hegemona ističu da će neizbježno doći do efekta ‘zdjele sa špagetima’, tj. preklapajućih regionalnih sporazuma i institucija koje će rezultirati povećanjem transakcijskih troškova poslovanja i pregovaranja.

Govoreći o mogućnosti regionalnog vodstva, novac i ekonomska snaga ne predstavljaju odlučujući faktor. Iz dosadašnjih akcija vidljivo je da Kina definitivno teži afirmaciji na globalnoj sceni i njezina veličina joj onemogućava oslanjanje na strategiju ‘zadržavanja niskog profila’, tj. strategiju koju je u početku kineskih reformi naglašavao Deng Xiaoping.

Naravno da je prvi korak u tom nastojanju uspostava regionalne hegemonije. Ipak, povijesno iskustvo tranzicije moći od Britanskog imperija prema Sjedinjenim Američkim Državama nudi nam zanimljivu analogiju. Dotična tranzicija pokazuje da je potrebno određeno vrijeme kako bi se ekonomska snaga transformirala u specifičnu institucionalnu prednost nametanja dnevnog reda i institucionalnog dizajna. Efektivno liderstvo zahtjeva dugoročnije planiranje.

Stoga je vjerojatnije za očekivati da će Japan i dalje koristiti prednost aktera koji je prvi na potezu u promoviranju regionalne suradnje i ulaganja u regionalna javna dobra. Profesor Joseph Nye sa Sveučilista Harvard ističe da je izgradnja saveza, partnerstva i institucija prvi stup uspostavljanja i održavanja ‘pametne moći”. U tom pogledu Kina će biti pred enormnim izazovom u koncipiranju kreativnog i inkluzivnog seta institucija koje su u stanju prevladati neumoljivu institucionalnu inerciju.

Kini je do sada nedostajalo predanosti i sposobnosti da se aktivno angažira u stvaranju regionalne agende, kreiranju pravila igre i izgradnji institucija. Promjene u odnosu na dosadašnji profil kineske vanjske politike tek su nedavno počele biti vidljivije. Peking  sve više pokušava naglasiti susjednim zemljama da su dio šire azijske zajednice koja dijeli zajedničku sudbinu, odgovornost i interese. No, kineski unilateralni potezi vrlo često nisu usklađeni s takvom retorikom, pogotovo kada je u pitanju agresivno postupanje u slučaju neriješenih teritorijalnih sporova u Istočnom i Južnom kineskom moru.

Zaključno, Peking polako sustiže Washington i prestiže Tokyo kada je u pitanju ‘tvrda moć’ koja se bazira na podacima o BDP-u i vojnoj snazi. Ipak, treba biti realan i istaknuti da je vrlo upitno koliko Kina može parirati SAD-u u pogledu financijske i vojne moći u naredna dva-tri desetljeća, te samim time bitno ugroziti Japan bez velikih reperkusija po svoju sigurnost i prosperitet.

Proponenti teze o silaznoj putanji američke moći zanemaruju komponentu strukturne moći, tj. moći koju se ne treba demonstrirati direktno u relaciji prema drugim akterima, već koja proizlazi iz transakcijskih troškova promjene postojećeg sustava i otežanog nuđenja kredibilnih alternativa. Takva pozicija će bitno odrediti manevarski prostor Kine u odnosima s Japanom i ostalim zemljama Azijsko-pacifičke regije u nadolazećem periodu.

Prilike i potencijal za proces pomirenja

Percepcija Japana u očima Kine je iznimno višeslojna. Japan se istovremeno percipira kao agresor, ekonomski partner, model ekonomskog razvoja, izvor učenja i pomoći, susjed i postojeća regionalna sila u regionalnoj, te posljedično globalnoj igri moći. Usprkos ovom zamršenom ispreplitanju različitih identita, normalizacija kinesko-japanskih odnosa je izvediva i ona bi podrazumijevala važan zaokret u odnosu na sadašnje stanje.

U tu svrhu kinesko vodstvo trebalo bi snaći hrabrosti i obznaniti  domaćoj javnosti razmjer japanskog doprinosa kineskom procesu modernizacije. Službena razvojna pomoć Japana odigrala je važnu ulogu u povezivanju Kine s ostatkom svjetske ekonomije i to ne samo u materijalnom smislu.

Japansko-kineska suradnja u području trgovine i investicija na samom početku kineskih reformi djelovala je kao poziv ostalim skeptičnim investitorima da se upuste u avanturu otkrivanja do tada potpuno zatvorenog tržišta. S druge strane, Japan konačno treba pokazati odvažnost u suočavanju s  povijesnim nasljeđem Drugog svjetskog rata i prestati uljepšavati zločine počinjene na teritoriju Kine i Južne Koreje.

Imajući u vidu visinu uloga za cjelokupnu svjetsku ekonomiju koja proizlazi iz ovog para bilateralnih odnosa, od iznimne je važnosti da Kina i Japan počnu uviđati prednost funkcionalne suradnje u kontekstu regionalne ekonomske integracije. Pad funkcionalne suradnje eklatantan je u proteklih nekoliko godina, usprkos impozantnim brojkama koje demonstriraju kontinuiranu važnost trgovine i investicija. Kao što je već bilo rečeno, politička suradnja definitivno zaostaje za ekonomskom suradnjom.

Kvantiteta i kvaliteta funkcionalne suradnje u nizu područja opada sa erozijom percepcije koristi koje se izvode iz logike uzajamnosti. Takav trend dodatno je pojačan ukoliko je spomenuta percepcija rezultat domaće političke računice koja igra na kartu nacionalizma u pokušaju skrivanja ozbiljnih strukturnih problema. U takvom kontekstu izostaje efekt prelijevanja, poznat u području proučavanju procesa europske integracije, koji vodi prema sve intenzivnijoj suradnji u drugim srodnim područjima.

Dakle, problem nastaje kada je suradnja u području ‘niske politike’ sve manje percipirana kao prijeko potrebno političko ljepilo. Nasuprot tome, aglomeracija i konsolidacija zajedničkih praksi na različitim razinama kooperacije ima potencijal da cjelokupnu Azijsko-pacifičku regiju odvede prema prešutnom konsenzusu. Razvoj događaja u tom smjeru predstavlja potencijal za institucionalizaciju konsenzusa koji će pridonijeti dubljoj regionalnoj integraciji i političkom pomirenju.

Koegzistencija Kine i Japana: slučaj krhke ravnoteže

Uspon Kine rezultirao je strukturnom promjenom međunarodne političke i ekonomske scene, što je popraćeno pogoršanjem sigurnosnih i političkih odnosa sa Japanom. Pristaše realističkog viđenja međunarodnih odnosa smatraju da će kinesko-japanska konfrontacija negativno utjecati na njihove ekonomske veze i da će se to uskoro manifestirati u otvorenom sukobu između dva pretendenta na ulogu regionalnog hegemona. Nasuprot tome, liberali ističu da će njihova ekonomska uzajamnost vrlo pozitivno utjecati na pojavu politike detanta na relaciji Tokyo-Peking.

Ipak, japansko-kineski odnosi ne mogu se jednostavno opisati liberalnom ili realističkom paradigmom međunarodnih odnosa. Odnos koji se može okarakterizirati kao ‘vruća ekonomija’ i ‘hladna politika’ predstavlja iznimno atipičan primjer međunarodnih odnosa u eri globalizacije, odnos koji je svakako bez presedana.

To pogotovo dolazi do izražaja kada se usporedi strateška interakcija druge dvije azijske sile, Pakistana i Indije, u slučaju kojih niti jedna komponenta odnosa ne predstavlja barijeru za moguću eskalaciju sukoba. Za sada se postojanje konfrontacije u političkoj i sigurnosnoj sferi s jedne strane, te ekonomske međuovisnosti  s druge, čini kao kompatibilna kombinacija.

Odgovor na pitanje koliko dugo može potrajati ovakva bifurkacija ‘vruće ekonomije’ i ‘hladne politike’ nalazi se u analizi domaćeg političkog konteksta u obje zemlje. Profesor Richard Rigby sa Australskog nacionalnog sveučilišta ističe da je kineska vanjska politika uvijek u funkciji domaćih političkih prioriteta.

Pozicija kineskih liberala prema njegovom sudu nije obećavajuća i postoji ogroman rizik da će Partija još jače zaigrati na kartu nacionalizma, pogotovo u slučaju lošeg menadžmenta kineskog ekonomskog usporavanja. Nasuprot tome, profesor Ligang Song, također s Australskog nacionalnog sveučilišta, ima veliko povjerenje u reformski potencijal Xi Jinpinga u upravljanju strukturnom transformacijom kineske ekonomije.

S druge strane, domaći politički kontekst u Japanu nije toliko nepredvidljiv za moguću normalizaciju odnosa s Kinom. Ipak, izazov bi se mogao kriti u izostanku ratifikacije Sporazuma o transpacifičkom partnertsvu (TPP), s obzirom na politički kapital kojega je premijer Shinzo Abe uložio u njegovo pregovaranje.

Suradnja i natjecanje za regionalno vodstvo u novije vrijeme dodaju novi set varijabli povijesno delikatnom odnosu između Kine i Japana. Kina se tek prilagođava i uči kako koristiti svoj status novopečene sile dok Japan i ostale zemlje u regiji, uz SAD kao vanjskog dionika regionalne stabilnosti, pokušavaju pronaći način kako uklopiti rast Kine u postojeću financijsku i sigurnosnu strukturu.

Postoji mnogo razloga zbog kojih je iznimno važno da se obostrana interakcija uklopi u mirnu, konstruktivnu i održivu budućnost. Naposljetku, stabilnost i rast svjetske ekonomije uvelike ovisi o tome da Kina i Japan shvate da je područje Azijsko-pacifičke regije ‘dovoljno velika kuhinja za oba kuhara’. (Izvor: Banka.hr)