Pad cijena nafte globalnoj ekonomiji donosi neočekivan poticaj vrijedan 1,1 bilijun dolara. To je odlična vijest za Kinu, drugog najvećeg svjetskog uvoznika nafte, piše Dario Kuntić. No, Rusija je za punjenje proračuna računala na cijenu od 117 dolara po barelu, pa bi se mogla suočiti s neočekivanim gospodarskim problemima

Piše: Dario Kuntić, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, analitičar na području međunarodnih odnosa, bezbjednosti i diplomatije

Rast proizvodnje nafte, manja potražnja za fosilnim gorivima i usporeni globalni ekonomski rast rezultirali su padom cijene barela na najnižu razinu u posljednje dvije godine. Iako je još uvijek prerano predvidjeti hoće li se cijena nafte dugoročno zadržati ispod 90 dolara, činjenica je da pad njezine vrijednosti ima višestruke implikacije kako na proizvođače i potrošače tako i na cjelokupnu globalnu ekonomiju.

Zasićenje energetskog tržišta naftnom ponudom rezultat je stabilizacije i rasta proizvodnje u zemljama s razvijenom naftnom infrastrukturom. Sjedinjene Države su nastavile s visokom razinom proizvodnje nafte iz škriljca i u proteklih pet godina ostvarile rekordan rast od 65 posto. Rekordna domaća proizvodnja rezultirala je padom uvoza nafte od 2005. godine za više od 3,1 milijun barela dnevno.

Međunarodna energetska agencija predviđa da će proizvodnja nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama sa sadašnjih osam milijuna barela dnevno do 2019. godine porasti na 9,6 milijuna barela. Iako je proizvodnja nafte u Americi uglavnom rezervirana za domaće potrebe, dobra opskrbljenost američkog tržišta ide u prilog smanjenju naftnog uvoza, što drugim velikim potrošačima osigurava veću dostupnost stranoj nafti.

Proizvodnja raste

Tako je povećana proizvodnja nafte u Americi omogućila preusmjeravanje naftnog izvoza sa zapada Afrike prema potrošačima u Aziji. No potražnja za naftom u Aziji je i dalje usporena te je za očekivati da će u dogledno vrijeme takva i ostati. Unatoč povećanju potrošnje nafte u Kini, potražnja za naftom u razvijenim zemljama će se vrlo vjerojatno zadržati na istoj razini.

Ruski predsjendik Putin ima rezerve od 454 milijarde dolara, ali prognoze ministarstva financija su da bi niske cijene nafte mogle srušiti BDP Rusije za čak dva posto

Zasićenju energetskog tržišta doprinijelo je i održavanje stabilne proizvodnje u Kanadi. Štoviše, kanadska naftna industrija bi prema prognozama u sljedećih deset godina trebala udvostručiti proizvodnju nafte iz naftnog pijeska. Proizvodnja nafte bilježi rast i u Rusiji koja se primakla nadomak vrhuncu post-sovjetske proizvodnje, a očekuje se da će proizvodnja rasti i u Brazilu i Meksičkom zaljevu.

Cijene nafta su se također pokazale otporne na političke nestabilnosti u Libiji, Nigeriji i Iraku. Iako je većinu godine proizvodila samo 200.000 barela dnevno, Libija je od sredine lipnja podigla proizvodnju na 700.000 barela. Unatoč unutarnjim previranjima uzrokovanima terorističkim aktivnostima militantnih islamista, Nigerija je također povećala naftnu proizvodnju. Iračka se naftna industrija isto tako pokazala otpornom na nestabilnosti uzrokovane gerilskim i terorističkim napadima militantnih islamista okupljenih pod stijegom Islamske države, iako su njihovi napadi za cilj odredili i osvajanje naftnih polja.

Štoviše, očekuje se da će Irak povećati proizvodnju za dodatnih 200.000 barela. Iako se ne očekuje da će proizvodnja nafte u Iranu rasti, ona će se unatoč zapadnim sankcijama zbog razvoja njegovog nuklearnog programa zadržati na postojećoj razini. Sankcije nametnute Rusiji zbog pripajanja Krima i podrške separatistima u Ukrajini nisu utjecale na proizvodnju nafte, iako se ruski naftni sektor našao pod određenim pritiskom, što je neke energetske kompanije, poput Rosnefta, primoralo da od vlade zatraže financijsku pomoć iz državnog fonda.

Slabiji ekonomski rast

Pad cijene nafte odraz je i slabijeg ekonomskog rasta. Slabiji ekonomski rast znači slabiju potražnju za energentima, što posljedično ruši cijenu nafte čija proizvodnja nadmašuje potražnju. Međunarodni monetarni fond je zaključio da će ovogodišnji ekonomski rast iznositi 3,3 posto, što je za 0,4 posto manje u odnosu na ranije objavljenu prognozu. Prognoza rasta za sljedeću godinu je nešto bolja i iznosi 3,8 posto, što je ipak pad u odnosu na prijašnja predviđanja od četiri posto.

Štoviše, MMF je pesimistično najavio da svjetska ekonomija neće nikada dostići stopu rasta kakva je bila prije financijske krize. Naime, neuspjeh zemalja da se brže oporave od najgore recesije koja je posljednjih desetljeća pogodila globalnu ekonomiju uvelike je povećao rizik od stagnacije ili slabe ekonomske aktivnosti. Iako su prognoze za Sjedinjene Države i veliku Britaniju nešto bolje, Japan i euro-zona i dalje su pod rizikom stagnacije, usporena ekonomija opterećuje Rusiju i Brazil, dok je rast u Kini pao na najnižu razinu u posljednjih pet godina.

EU pred uštedom od 100 milijardi USD

Troškovi uvoza energenata u 2013. godini Europsku uniju su stajali 500 milijardi dolara, od čega je na naftu utrošeno 75 posto. Ako se cijena nafte zadrži na oko 85 dolara po barelu, troškovi bi mogli pasti ispod 400 milijardi USD godišnje

Ipak, Citigroup smatra da će pad cijena nafte globalnoj ekonomiji zbog snižavanja troškova goriva i drugih proizvoda donijeti prijeko potreban poticaj od 1,1 bilijun dolara. Naime, očekuje se da će toliko značajna ušteda potrošačima i kompanijama omogućiti dodatna financijska sredstva koja će potaknuti potrošnju i rast. Pad cijena uglavnom potiče rast BDP-a na način da preusmjerava sredstva od proizvođača do potrošača koji su spremniji trošiti novac od bogatih naftnih proizvođača.

Pad cijene nafte trebao bi, prema prognozi, smanjiti i cijenu plina, ali i bakra, čelika i poljoprivrednih proizvoda. Korist bi trebali osjetiti potrošači, industrija i proizvodnja jer za sve njih jeftinija nafta predstavlja dobitak. Niske cijene nafte posebno će ići na ruku vozačima, ali i kućanstvima koja preko zimskih mjeseci imaju uvećane izdatke za grijanje. Značajne koristi trebao bi osjetiti i poljoprivredni sektor, pogotovo onaj u siromašnijim zemljama. Predah će dobiti i vlade na čelu država koje značajnije subvencioniraju potrošnju, što će im omogućiti da produktivnije troše financijska sredstva.

Velika korist Kini

Koristi bi prije svega morala imati Kina, druga po veličini uvoznica nafte na svijetu. Peking bi svoje izdatke za kupovinu nafte mogao smanjiti za tri posto, odnosno za 60 milijardi dolara. Vlada će moći krenuti u rezanje subvencija, ali i u rješavanje zagađenja postepenim ukidanjem korištenja goriva koja uvelike onečišćuju okoliš. Koristi bi svakako trebale imati i zemlje poput Indije, Indonezije, Egipta ili Maroka kojima će niže cijene olakšati opterećenje proračunskih sredstva.

Na kraju, pad cijena nafte srezat će izdatke zemalja članice Europske Unije. Troškovi uvoza energenata u 2013. godini Uniju su stajali 500 milijardi dolara, od čega je na naftu utrošeno 75 posto cjelokupnog iznosa. Ako se cijena nafte zadrži na oko 85 dolara po barelu, troškovi uvoza mogli bi pasti ispod 400 milijardi dolara godišnje. Ipak, analitičari upozoravaju da niske cijene energenata u Europi utječu na pad ionako niske inflacije. Dok niži izdaci za energente imaju pozitivni učinak na duže razdoblje, također unose zabrinutost zbog deflacije i potiču napetosti između Europske središnje banke i Njemačke.

No dok niske cijene nafte jednima idu u prilog, drugima takav scenarij ne odgovara. Pad cijena tako predstavlja lošu vijest za kanadsku ekonomiju. Capital Economics je naveo da u zemlji koja dnevno proizvodi 4,5 milijuna barela pad cijena nafte kakvome svjedočimo proizvođačima predstavlja godišnji gubitak prihoda od 2,5 milijardi dolara. Naftni pijesci puno su osjetljiviji na pad cijena nafte jer je njezina proizvodnja skuplja od proizvodnje iz konvencionalnih nalazišta poput onih u Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu ili Iraku.

Unatoč tome, kanadski naftni sektor za razliku od zemalja koje su tek nedavno počele razvijati prvotno neprofitabilna naftna nalazišta i dalje posluje u plusu, iako s manjom dobiti. Cijene nafte morale bi pasti na puno nižu razinu da bi naftne kompanije u Kanadi počele poslovati s minusom ili obustavile proizvodnju.

Niže cijene nafte također predstavljaju izazov Rusiji, zemlji koja je svoj povratak na svjetsku scenu nakon raspada Sovjetskog Saveza uvelike utemeljila na naftnim prihodima. Ruski proračun za 2014. baziran je na cijenama nafte od 117 dolara po barelu, dok je budžet za sljedeću godinu vezan uz cijenu barela od 100 dolara. Iako Moskva ima rezerve od 454 milijarde dolara, prognoze ruskog ministarstva financija da bi niske cijene nafte mogle srušiti ruski BDP za dva posto Kremlju ne idu u prilog.

Pad cijena nafte i posljedično manji proračunski prihodi ograničit će mogućnost ruske vlade da podrži ruske kompanije koje trpe posljedice zbog zapadnih sankcija. Ambiciozan program modernizacije ruske vojske također će se naći pod pritiskom. Iako se Rusija trenutno može nositi s niskim cijenama nafte, ako cijena nafte dugoročno ostane niska, nakon dvije godine situacija će postati puno teža, što u konačnici može rezultirati unutarnjim i vanjskim nestabilnostima.

Naime, predsjednik Vladimir Putin bi u potrazi za legitimitetom mogao ponovo za igrati na nacionalističku kartu i posegnuti za agresivnom vanjskom politikom. Zapad se ipak nada da bi Putin pritisnut sankcijama i niskim cijenama nafte mogao zauzeti pomirljiviji stav i prepustiti se diplomaciji.

Iran u problemima jer financira tuđe ratove

Trenutna situacija na tržištu energentima posebno bi mogla pogoditi Venezuelu koja je na temelju anti-američke revolucije proklamirane za vrijeme bivšeg predsjednika Huga Chaveza političkim klijentima prodavala naftu ispod tržišnih cijena. Iako je vlada proračun vezala uz cijenu barela od 60 dolara, analitičari smatraju da je Venezueli potrebna cijena od čak 120 dolara kako bi mogla financirati izdatke.

Venezuela se i prije pada cijena nafte mučila s otplatom dugova. Sada se zalihe strane valute još brže tope, inflacija neumoljivo raste, a građani se bore s nedostatkom osnovnih proizvoda. Niske cijene nafte tako će značajno otežati financiranje njezina izvoza i vjerojatno prisiliti vladu da prepusti udjele u svojim kompanijama, proda dio zlatnih rezervi iz središnje banke, a stranim tvrtkama ponudi privlačne ugovore za iskorištavanje naftnih izvora.

Problemi u Južnoj Americi

Iako je vlada u Venezueli proračun vezala uz cijenu barela od svega 60 dolara, analitičari smatraju da je toj državi potrebna cijena od čak 120 dolara kako bi mogla financirati izdatke

Na udaru se svakako našao i Iran koji se već dugo vremena nalazi pod sankcijama zbog svog nuklearnog programa. Osim što mu sankcije otežavaju izvoz nafte i umanjuju profit, troškovi financiranja klijenata u Siriji i Iraku dodatno opterećuju irački proračun. Iranu je za financiranje budžeta potrebna cijena barela od 140 dolara, što znači da sadašnje cijene nafte predstavljaju sve teži uteg za održavanje neracionalnih izdataka.

Iako je Iran pod predsjednikom Hassanom Rouhanijem u određenom dijelu vratio makroekonomsku stabilnost, niske cijene nafte otežat će provođenje plana podizanja životnog standarda. To bi pak moglo dodatno ojačati ionako utjecajne konzervativne snage u zemlji.

Neki analitičari čak smatraju da Saudijska Arabija zajedno s Amerikom koristi niske cijene nafte kako bi izvršila što veće pritisak na regionalnog rivala. U svakom slučaju, činjenica je da se Iran sve teže bori s niskom cijenom nafte, što zapadne zemlje smatraju dodatnim pritiskom koji bi Teheran trebao prisiliti na konstruktivni dijalog.

Proizvodnja u SAD-u umanjuje značaj Saudijaca

Rast naftne proizvodnje, prvenstveno uzlet iskorištavanja nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama, također umanjuje utjecaj Organizacije zemalja izvoznica nafte na određivanje cijene nafte na tržištu. Goldman Sachs navodi da će OPEC, koji proizvodi 40 posto svjetske nafte, zbog povećanja proizvodnje u Sjedinjenim Državama izgubiti utjecaj kao proizvođač koji je zbog rezervnih proizvodnih kapaciteta u mogućnosti povećati ili smanjiti proizvodnju nafte bez većih troškova kako bi utjecao na formiranje njezine cijene.

Naime, Sjedinjene Države su povećale svoje rezervne kapacitete na pet milijuna barela dnevno i tako značajno premašile saudijske kapacitete od 1,5 milijuna barela, što znači da Amerika ako je prijeko potrebno u mjesec dana može proizvesti tri puta više nafte od Saudijske Arabije. Sjedinjene Države su time prvenstveno umanjile utjecaj Saudijske Arabije kao glavnog OPEC-ovog igrača.

Saudijska Arabija, najveći svjetski izvoznik nafte, više nije u mogućnost rušiti cijenu barela na nižu razinu od troškova proizvodnje nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama

Isto tako, Goldman Sachs navodi da Saudijska Arabija, kao najveći svjetski izvoznik nafte, više nije u mogućnost rušiti cijenu barela na nižu razinu od troškova proizvodnje nafte iz škriljca u Sjedinjenim Državama jer bi svako smanjenje proizvodnje u saudijskom kraljevstvu rezultiralo daljnjim širenjem proizvodnje u Americi. Osim toga, značajnije smanjenje proizvodnje nafte u Saudijskoj Arabiji kraljevskom bi dvoru donijelo manji profit i smanjilo udio saudijske nafte na energetskom tržištu.

U naftnim krugovima počela je čak kružiti i teorija prema kojoj Saudijska Arabija namjerno održava cijene niskima kako bi uvjerila Sjedinjene Države da im se ne isplati razvijati vlastite izvore. U svakom slučaju, Saudijska Arabija si za razliku od Iraka, Rusije ili Venezuele može dopustiti niže cijene. Njezin je proračun baziran na cijeni barela od 89 dolara. Iako su joj se proračunski izdaci povećali, strane rezerve su se povećale još više. Saudijska Arabija može financirati proračunski deficit desetljećima na način da sama sebi posuđuje novac čak i ako cijene nafte budu niže od sadašnjih.

Troškovi proizvodnje najmanji u OPEC-u

Glavni tajnik OPEC-a Abdullah al-Badri je na konferenciji u Londonu dao naslutiti da je organizacija zadovoljna s postojećim cijenama i da u sljedećoj godini neće značajnije mijenjati razinu proizvodnje. „Ako cijena ostane na 85 dolara, imat ćemo mnoge investicije i velike količine nafte na tržištu. Oko 65 posto proizvođača imaju visoke troškove, ne OPEC“, rekao je al-Badri.  Prema izjavama glavnog tajnika, čini se da će kartel nastojati održati cijene na postojećoj razini, uvjeren da će takav scenarij više naškoditi proizvodnji nafte u Sjedinjenim Državama i Kanadi nego u članicama OPEC-a.

No budući da su ostale članice kartela ovisnije o cijeni nafte nego što je to Saudijska Arabija, moglo bi doći do pritiska iz Irana ili Iraka kako bi krenulo u korigiranje cijena. Stoga ostaje vidjeti hoće li kraljevina podleći mogućem pritisku proizvođača ovisnijih o višoj cijeni nafte i u konačnici pristati na smanjenje proizvodnje kako bi se cijena nafte održala iznad 80 dolara po barelu. Činjenica je da će OPEC i dalje ostati utjecajan igrač na svjetskom energetskom tržištu, ali sa smanjenom mogućnošću diktiranja cijena.

Iako cijena nafte bilježi pad, rizik od poremećaja njezine isporuke i dalje je velik. Ukrajinska kriza još uvijek traje, a sigurnosna situacija na Bliskom istoku svakim danom izgleda sve teža. S obzirom na važnost Rusije u energetskoj opskrbi Europe i ovisnost svijeta o bliskoistočnoj nafti, eskalacija geopolitičkih previranja u osjetljivim regijama svijeta lako bi mogla preokrenuti postojeće trendove na energetskom tržištu. Sve dok nafta predstavlja glavnu pogonsku energiju suvremenog svijeta, sigurnost njezine opskrbe i njezina vrijednost ostat će podložni geopolitičkim utjecajima. (Poslovni dnevnik)