Prvi put od izbijanja financijske krize 2008. Europa provodi sveoubuhvatne "stres testove", provjere otpornosti banaka na buduće krize, a kako je jedan od ciljeva da se prekinu veze između vlada i banaka, rezultati provjera nestrpljivo se očekuju jer bi mogli izazvati ili otpor ili promjene u bankama sa čvrstima vezama u politici

Europska središnja banka (ECB) predvodit će najnoviji u nizu pokušaja da se razotkriju problemi koji bi mogli ugroziti opstanak neke banke u nekoj budućoj krizi. Za razliku od prethodna tri pokušaja, koja su se pokazala manje uspješnima zbog nevoljkosti nacionalnih vlasti da iznesu u javnost slabosti svojih banaka, ECB-u je sada posebno važno da probleme razotkrije prije nego što u studenome preuzme dužnost supervizora bankarskog sustava.

"Zadnji put taj je postupak proveden na nacionalnoj razini s istim starim supervizorima. Sada imamo sasvim novi par očiju i ECB ima sve razloge da bude strog budući da nije odgovoran za dosadašnje neuspjehe banaka, ali će biti odgovoran za buduće", kaže Nicolas Veron, stručnjak za bankarstvo pri Institutu Bruegel.

Porezni obveznici platili 1.600 milijardi eura za spas banaka

Samo u razdoblju od 2008. do 2010. europski porezni obveznici izdvojili su 1.600 milijardi eura za jamstva i pomoć bankama. Kako bi zajamčili da se takvo što više neće ponoviti, čelnici EU-a dogovorili su uspostavu bankovne unije tako da ulagači, a ne građani, snose odgovornost ako banke zapadnu u nevolje.

Obzirom da se radi o jednom od najznačajnijih koraka prema dugoročnom cilju EU-a da se prekinu veze između vlada i banaka, rezultati ECB-ovih provjera pratit će se s velikom pozornošću.

"Ako ne bude bilo posebnih ustupaka za banke s utjecajnim političkim sponzorima, to će, po meni, biti test. Ako se ništa ne promjeni po pitanju banaka u vlasništvu države nakon rezultata sveobuhvatne provjere, mnogi će biti iznenađeni i razočarani", kaže Veron.

Te će provjere vjerojatno primorati neke banke da namaknu dodatni kapital kako bi dokazale da su u stanju nositi se s novom krizom bez pomoći novca poreznih obveznika.

Ono što je važno, pravila EU-a o državnoj pomoći postrožena su od posljednje provjere u bankama u 2011. To znači da će svaka banka, koja će tražiti pomoć države kako bi nadoknadila manjkove koje će pokazati ECB-ova provjera, morati restrukturirati poslovanje, a račun ispostaviti dioničarima i kreditorima, ako Europska komisija presudi da takva injekcija predstavlja državnu pomoć.

EK obično od banaka koje primaju državnu pomoć traži da provedu radikalno restrukturiranje, da smanje bilance i izdvoje neke aktivnosti kako bi se izbjegli poremećaji u tržišnom natjecanju s bankama koje stoje dobro. Sva takva pomoć mora biti prijavljena povjereniku EU-a za zaštitu tržišne utakmice, koji naravno postavlja vrlo stroge uvjete za davanje odobrenja.

Moguć sukob Berlina i Bruxellesa

A banaka koje bi se mogle naći u problemima ima širom Europe, od Španjolske, preko Njemačke, Francuske i Austrije, do Italije.

Banke povezane s politikom našle su se u samom središtu europske financijske krize, od Hypo Alpe-Adrije, austrijskog zajmodavca koji se bio snažno širio na Balkanu uz podršku pokojnog političara krajnje desnice Joerga Haidera, pa do španjolskih štednih banaka.

U rejting agenciji Fitch mišljenja su, pak, da bi austrijska Volksbanken, koju je vlada u tri navrata spašavala od 2008., možda mogla trebati daljnju državnu pomoć jer će vjerojatno pasti na ECB-ovoj provjeri.

Pozorno će se pratiti i situacija u Njemačkoj. Ako ijedna od njemačkih regionalnih banaka u vlasništvu države bude trebala pomoć svojih vlasnika, moglo bi to dovesti vladu u Berlinu u sukob s Bruxellesom.

Takva financiranja predstavljala bi državnu pomoć, no ne bi nužno bila nezakonita. Propisi EU-a dopuštaju da vlade priskoče u pomoć ako je ona povezana s restrukturiranjem i ako se državni vlasnik ponaša kako racionalni ulagač.

U njihovom koalicijskom sporazumu, stranke u njemačkoj vladi smatraju da bi se pomoć državnih vlasnika nakon ECB-ove provjere u bankama trebala jednako tretirati kao i ona od privatnih vlasnika.

"To je političko obećanje u koje vjerujem", kaže Liane Buchholz, izvršna direktorica u udruženju državnih banaka VOEB.

Talijanske banke koje su u vlasništvu svojih klijenata i zaposlenika mogle bi se također naći pod pritiskom da promijene vlasnički model ako se otkriju veliki kapitalni manjkovi koji bi zahtijevali od njih da namaknu novac od ulagača.

Iako neke od njih imaju dionice u burzovnim kotacijama, u njima svi dioničari imaju jednaka glasačka prava neovisno o veličini njihova udjela. Pravilo "jedan ulagač – jedan glas" nije ih priječilo da povećaju kapital za 4,3 milijarde eura od početka ove godine, no ulagači bi mogli tražiti da im glasovi imaju veću težinu u drugom krugu izdanja prava na kupnju dionica.

"Ne bih isključio mogućnost da bi se neke od tih banaka, posebno ako se pokažu vrlo slabima u provjeri kvalitete imovine i na provjerama otpornosti, mogle naći pod određenim pritiskom da promijene standardni upravljački model", kaže Andrea Resti, profesor na katedri za financije na Sveučilištu Bocconi.

Hoće li se ECB othrvati političkom pritisku?

Teško je reći hoće li nacionalne vlade moći utjecati na od strane ECB-a utvrđen iznos manjka kapitala, ili na tretman svakog državnog novca koji bi bio iskorišten da se popune te "rupe".

ECB daje zajmodavcima šest do devet mjeseci da popune provjerom otkrivene kapitalne manjkove; od njih se očekuje da će prodati dionice, smanjiti dividende te prodati imovinu i obveznice kako bi došli do novca potrebnog za njihovo popunjavanje.

Banke u eurozoni u kojima ECB provodi provjeru povećale su kapitalne rezerve za 103,5 milijardi eura od lanjskog lipnja, polovinu toga iznosa pribavile su prodajom dionica na burzama.

Bankama čije dionice nisu u burzovnoj kotaciji, njih približno polovina od 130-ak u kojima se provjere provode, ograničeni su pak kapaciteti za prikupljanje dodatnog kapitala.

Hoće li se naći pred slomom? Kako će reagirati ECB, a kako nacionalne vlasti? Odgovori na ta pitanja očekuju se vrlo skoro. (Agencije)