Potrošači plaćaju sve višu cijenu proizvoda kojeg ima u obilju, a proizvođači, suočeni s preniskom cijenom, propadaju. Poremećaj se dogodio uvođenjem ogromne količine energije iz obnovljivih izvora na tržište, ali u netržišnim okolnostima

Piše: Marko Biočina, pomoćnik glavnog urednika Jutarnjeg lista. Kao novinar se specijalizirao za teme iz sektora energetike.

Na ovom mjestu u prošlosti smo se u više navrata bavili velikim problemima koji postoje na europskom tržištu električne energije, no nakon nedavno objavljene analize i zaključaka Alphonsea Alphanderyja, nekadašnjeg francuskog ministra ekonomije i aktualnog europskog savjetnika velike japanske investicijske banke Nomura, korisno se ponovno vratiti toj temi.

Alphandery je u svojem radu pokušao analizirati domete zajedničke europske politike na području tržišta energije, a zaključci do kojih je došao – u najmanju su ruku prilično uznemirujući. Kao prvo, ako je jedan od ciljeva zajedničke europske politike stvaranje jedinstvenog tržišta – a zajedničko tržište je sam temelj Europske unije – onda je evidentno da su ti napori bili prilično neuspješni.

U 2013., tako, prosječna veleprodajna cijena električne energije u Njemačkoj je iznosila 38 eura po megavatsatu, a u Italiji čak 63 eura. Uz razliku od osamdesetak posto u cijeni istog proizvoda u dvije države slične veličine i potrošnje, gotovo se sa sigurnošću može zaključiti da jedinstveno europsko tržište električne energije zapravo ne postoji.

No, čak i da prihvatimo činjenicu da se radi o konglomeratu jedinstvenih, nacionalnih tržišta, valja se zapitati kakva su to tržišta. Odnosno, funkcioniraju li ona prema tržišnim načelima. Osnovno takvo načelo je zakon ponude i potražnje, gdje je porast cijene nekog proizvoda vezan za njegovu dostupnu količinu na tržištu.

Kad potražnja neke robe raste u odnosu na ponudu, cijena raste, a kad je obrnuto, ona pada. Pogledajmo situaciju na nekim europskim tržištima električne energije. Još 2008. godine prosječna veleprodajna cijena električne energije u Njemačkoj bila je 66 eura, a maloprodajna oko 217 eura po megavatsatu. Pet godina kasnije veleprodajna cijena pala je na 37 eura, a maloprodajna porasla na 292 eura.

Ukratko, u istom razdoblju veleprodajna cijena struje pala je za 44 posto, a maloprodajna porasla za 34 posto. Kako je to moguće? Konvencionalna tržišna logika nalaže da pad veleprodajnih cijena konzekventno vodi i padu maloprodajnih cijena. Ipak, u slučaju tržišta električne energije, poremećaj se dogodio uvođenjem ogromne količine energije iz obnovljivih izvora na tržište, ali u netržišnim okolnostima.

Ta energija financirana je subvencijama prikupljenim kroz posebne naknade, izravno naplaćene potrošačima i transferirane vlasnicima "zelenih" elektrana, koji su tim prihodom pokrili veći dio svog troška proizvodnje, pa onda samu energiju po ekstremno niskoj cijeni pustili na tržište. To je srušilo velikoprodajne cijene, a te cijene neisplativima su učinile proizvodnju velikog broja konvencionalnih elektrana, kojima je to jedini izvor prihoda.

Velike europske energetske tvrtke potom su zatvarale neisplative elektrane, a onda zbog tih zatvaranja bile prisiljene i na goleme otpise vrijednosti imovine. Francuski GDF Suez zbog zatvaranja neisplativih plinskih elektrana samo je 2013. s osnove takvih otpisa izgubio 15 milijardi eura. A to onda opet rezultira rastom internog troška proizvodnje, novim gubicima i tako u krug.

Stvorili smo uistinu čudno tržište. Potrošači plaćaju sve višu cijenu proizvoda kojeg ima u obilju, a proizvođači, suočeni s preniskom cijenom, propadaju. Profitna razlika – i to sve veća – akumulira se u uskom krugu proizvođača energije iz obnovljivih izvora, ekstremno heterogene skupine ulagača među kojima je većina onih financijskih, bez stvarnog interesa i vizije za dugoročno funkcioniranje energetskog sektora, čiji će kapital u tom sektoru biti alociran tek onoliko dugo koliko će im visoki prinosi biti garantirani bogatim javnim subvencijama.

Tržište je to koje, ruku na srce, nema budućnosti. Umjesto da rezultira nižim cijenama, većom efikasnošću i višim stupnjem sigurnosti, dovelo nas je do nekontrolabilnog rasta cijena za krajnje potrošače, koncentracije profita u rukama uskog kruga ulagača i opće nesigurnosti. Te se činjenice neće moći ignorirati unedogled. (Izvor: Forbes.hr)