Kineske ambicije ne poznaju granice. Nakon što se pozicionirala kao regionalna velesila, Kina je počela realizirati svoj plan za dominaciju nad Euroazijom. Milijarde dolara vrijedan ekonomski i infrastrukturni projekt nazvan Novi put svile uključuje dva pravca spajanja Azije s Europom.

Piše: Dario Kuntić, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, analitičar na području međunarodnih odnosa, bezbjednosti i diplomatije

Prvi pravac nazvan Ekonomski pojas Puta svile ići će kopnom od Kineskog mora na Pacifiku do Sjevernog mora na Atlantiku. Dug je gotovo 13.000 kilometara, počet će u središnjoj Kini i preko bivših azijskih sovjetskih republika spustiti se prema Iranu, Iraku, Siriji i Turskoj. Od Istambula, put će premostiti Bospor i preko Bugarske, Rumunjske i Češke doći do Njemačke i Nizozemske.

Od Rotterdama će se spustiti južno prema Veneciji gdje će se povezati s drugim dijelom ovog projekta nazvanim Pomorskim putem 21. stoljeća. Pomorski pravac će od Kineskog mora ići kroz Malajski prolaz i preko Indijskog oceana spojiti se s Afrikom, a od luke Nairobi u Keniji put će kroz Crveno more ući u Mediteran i preko Atene se spojiti s Venecijom.

Pojas koji Kina namjerava uspostaviti obuhvatit će prostor na tri kontinenta i na kojemu živi 4,4 milijarde ljudi. Kopneni koridor uključuje izgradnju niza vrlo brzih željeznica, modernih cesta i autoputova, pravaca za energetsku distribuciju i mreže optičkih kablova, dok pomorski pravac uključuje razvoj morskih luka koje će biti čvrsto povezane s kopnenom infrastrukturom. Za sve gradove iz prstenupredviđa se ubrzan razvoj.

Peking je krajem 2014. osnovao 40 milijardi dolara vrijedan investicijski fond čiji je prioritet pružanje financijskih usluga diljem kopnenog i pomorskog pojasa, a otvoren je domaćim i stranim investitorima. Fond će biti svojevrsna produžena ruka Azijske infrastrukturne i investicijske banke koja je postavila temelje financiranja projekta. Temeljni kapital banke iznosi 100 milijardi dolara, s početnim kineskim učešćem od gotovo 50 posto.

Osim toga Kina planira u još tri banke ubrizgati više od 60 milijardi dolara: u Kinesku banku za razvoj 32 milijarde dolara, u Kinesku banku za izvoz i uvoz 30 milijardi, a vlada će dodatni kapital ubrizgati Kineskoj banci za poljoprivredni razvoj. Procjene koje je iznio Want China Times upućuju da bi ukupna vrijednost Ekonomskog pojasa Puta svile mogla iznositi astronomskih 21,1 bilijun dolara.

Sredstva su namijenjena investiranju u infrastrukturu, eksploataciju sirovina te financijsku i investicijsku suradnju u manje razvijenim domaćim pokrajinama, a Peking potiče kineske banke da zajmove odobre i zemljama koje će biti povezane s Putem svile.

Put svile ojačat će trgovinu u Euroaziji, a rasprostranjena trgovačka mreža će povećati broj regionalnih vlada koje na Kinu prije gledaju kao na pokrovitelja i dobročinitelja nego kao na prijetnju. Takva mreža također će omogućiti širenje uporabe kineske valute u međunarodnim regionalnim transakcijama. Put svile će u konačnici ojačati ulogu Kine u Šangajskoj organizaciji za suradnju, regionalnom ekonomskom i sigurnosnom paktu koji dobiva sve veći utjecaj u međunarodnom sustavu.

Politika koju promovira Peking Kini će pružiti dodatnu stratešku priliku da ojača svoj regionalni utjecaj i stvori ekonomske koristi za sebe i svoje susjede. Kina će se na taj način prikazati kao benevolentna sila koja povećava moć i utjecaj ne samo u svoju korist, nego u korist svojih partnera. Istovremeno će zemlje duž Puta svile učiniti ovisnima o njezinim investicijama i trgovini, čime će dodatno ojačati svoj globalni utjecaj. Uz jačanje domaće ekonomije, učvršćivanje trgovinskih veza i širenja utjecaja na tržišta u razvoju, Peking će iskoristiti novostečenu političku i ekonomsku snagu kako bi zaštitio svoje vanjskopolitičke ciljeve.

Ako joj se poklope sve karte, Kina bi se iz regionalne velesile uistinu mogla pozicionirati kao euroazijski hegemon.

Razvoj projekta počeo je u Pakistanu gdje Kina financira razvoj strateške luke Gwadar u Arapskom moru. Luka će biti početna točka dugo odgađanog plinovoda između Irana i Pakistana koji će voditi do Kine. Također će doći do razvoja zračne luke, izgradnje željeznice i modernizacije autoputa. Dio je to financiranja niza infrastrukturnih projekata koje je kineska vlada obećala zemljama partnerima u projektu. Peking je razvoju luke u Šri Lanki namijenio 1,4 milijarde dolara, a izgradnji infrastrukture i energetske mreže u Kazahstanu, Uzbekistanu i Kirgistanu blizu 50 milijardi dolara. Afganistanu je Kina obećala 327 milijuna dolara pomoći, od čega će dio novca biti usmjeren izgradnji željezničke i prometne mreže, spremnika za vodu i elektrocentrala.

Planovi za Europu

Peking se također usredotočio i na razvoj projekata u Europi, ponajprije na njezin istočni dio. Kina je zainteresirana za investiranje u infrastrukturu, telekomunikacije, energetiku i druge specijalizirane sektore. Istočna Europa za Kinu ima posebnu ulogu jer Peking smatra kako će mu ulazak u tu regiju otvoriti vrata prema zapadnim zemljama. Prošlogodišnji posjet kineskog predsjednika Xi Jinpinga Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji bio je usmjeren upravo na ispitivanje terena za usklađivanje europskih politika s projektom Puta svile, ali i razbijanje nepovjerenja prema kineskim poslovnim aktivnostima.

Kineske investicije u istočnu Europu ubrzano rastu. Samo u godinu dana, u 2013., su se udvostručile i dosegle 18 milijardi dolara. Trgovina između Kine i istočnoeuropskih zemalja trenutno iznosi niskih 49 milijardi dolara (tolika je samo s Italijom), ali je u posljednjem desetljeću porasla deseterostruko. Očekuje se da bi uskoro mogla premašiti 100 milijardi dolara.  Tu je Kina u prednosti jer se istočnoeuropske zemlje ne mogu nositi s njezinim izvozom, ali uz pomoć investicija mogu postići značajnije pomake u proizvodnji i plasiranju poljoprivrednih i industrijskih proizvoda na kinesko tržište.

Prekogranična internetska trgovina također je u porastu, a istočnoeuropski proizvodi poput vina, piva, čokolade i kozmetike vrlo su popularni među Kinezima. Turistički sektor također predstavlja izvrsnu priliku za bilateralnu suradnju jer Kinezi putuju sve više. Prošle ih je godine 130 milijuna posjetilo strane zemlje. Iako su u najvećoj mjeri posjećivali Japan, Južnu Koreju, jugoistočnu Aziju i zapadnu Europu, države istočne Europe se nadaju da bi priključenjem Putu sile mogli privući dobar dio kineskih turista.

Mađarska – prva europska zemlja u Putu svile

Koristi od Puta svile prva je prepoznala Mađarska koja je u lipnju s Kinom potpisala memorandum o razumijevanju i tako postala prva europska zemlja koja se službeno pridružila projektu. Kineska kompanija Air China već je uvela izravne letove iz Pekinga za Budimpeštu, a mađarska vlada se nada da će očekivani dolazak 40.000 kineskih turista godišnje rezultirati rastom BDP-a za čak jedan posto.

Poljska smatra da će nove rute koje povezuju europsko i azijsko tržište olakšati trgovinu i Aziju otvoriti europskim proizvodima. Rusija i Bjelorusija su također izrazile želju za suradnju s Kinom na projektu. Minsk se nada da će privući kineske investicije za razvoj infrastrukture, dok Moskva obećanje Pekinga da će Put svile povezati s Euroazijskom ekonomskom unijom smatra temeljem za učvršćivanjem međusobnih ekonomskih i strateških veza kao protutežu Zapadu.

Prošle je godine kineski premijer Li Keqiang na summitu u Beogradu potpisao sporazum sa 16 zemalja istočne Europe namijenjen produbljivanju ekonomskih veza. Kina, Mađarska i Srbija su zasebno potpisale sporazum o gotovo dvije milijarde dolara vrijednoj modernizaciji željezničke pruge između Beograda i Budimpešte koja će se kasnije produžiti do Skopja i Atene. I ta je pruga sastavni dio Puta svile. Most preko Dunava u Beogradu je također u većini financiran kineskim novcem, dok Crna Gora s kineskim kompanijama i zajmovima gradi svoj prvi autoput.

A što s Hrvatskom

Hrvatski premijer Zoran Milanović zbog političkih razloga nije došao u Beograd, što je među poslovnim krugovima protumačeno kao propuštanje prilike za produbljivanje veza između Zagreba i Pekinga. Hrvatska ne pokazuje dovoljno inicijative u privlačenju kineskih investitora iako je zainteresirana za slične projekte, poput modernizacije zračne luke na Krku i u Osijeku te proširenja kapaciteta termoelektrane u Osijeku.

Odraz je to oprezne i suzdržane politike dijela zapadnoeuropskih zemalja koje se vode američkom skepsom prema širenju kineskog utjecaja u Europi. Bivši europski povjerenik za trgovinu Karel de Gucht čak smatra da Kina nastoji europske države okrenuti jedne protiv drugih.

Za razliku od Zapada, regionalni partneri Kine, posebice oni manji, u potpunosti su otvoreni prema kineskoj inicijativi. Njezine planove drže ozbiljnim i odgovornim prema susjedima, a njihove su vlade svjesne da je novac ondje gdje je Kina. Za te zemlje Kina predstavlja jedini izvor međunarodne pomoći.

Utjecaj SAD-a

Veći igrači ne gledaju blagonaklono na velikodušna financijska sredstva koja svojim manjim susjedima nudi Kina. Izravni kineski rival Indija se tako sve više počeo okretati Nepalu, Butanu i Šri Lanki, nastojeći ih uhvatiti u svoju sferu interesa. New Delhi se pod utjecajem Sjedinjenih Država povukao iz projekta izgradnje plinovoda koji je trebao ići od Irana preko Pakistana i Indije do Kine.

Amerika ima svoju viziju Puta svile koji bi se oslanjao na investicijske projekte, energetske trase i regionalne trgovinske blokove pod njezinim pokroviteljstvom,  a uključivao bi sve vodeće zemlje srednje Azije. Uzevši u obzir nekoliko milijardi dolara koje je Amerika investirala u infrastrukturu, ipak teško da će se moći nositi s Kinom koja u regiju ulaže na desetke milijardi. Washington bi se stoga mogao okrenuti novoj taktici i priključiti se složenom kineskom projektu kojemu bi američka tehnologija, resursi i iskustvo pomogli u smanjenju rizika i uklanjanju političkih prepreka. Time bi Amerika Kini postala partner i zadržala svoj utjecaj u Euroaziji.

Ostvarenje ovog ambicioznog projekta neće ići glatko, trajat će godinama i stajati tisuće milijardi dolara. Zbog svoje važnosti za svjetsku ekonomiju projekt će se suočavati s geopolitičkim preprekama i opstrukcijama. Američki predsjednik Barack Obama već je ranije rekao da „ako mi nećemo određivati pravila, određivat će ih Kina“, što jasno ocrtava nepovjerenje Washingtona spram Pekinga.

Sigurnosna situacija također nije povoljna. Militantne skupine koje djeluju u kineskom Xinjiangu i pakistanskom Balochistanu, talibani Afganistanu te Islamska država u Iraku i Siriji predstavljaju stalnu prijetnju. Tu su i stalno prisutni regionalni animoziteti i sumnjičavost u pravnu zaštitu investicija.

Ne smiju se smetnuti s uma ni interesi ambiciozne Rusije koja je tradicionalno nepovjerljiva prema Americi, ali i Kini. U svakom slučaju, projekt koji bi mogao redefinirati geopolitičku i geoekonomsku kartu svijeta dugo će ostati izvor geopolitičkih napetosti između velikih sila koje će se natjecati za dominaciju nad Euroazijom. (Izvor: Banka.hr)