Nova metodologija obračuna javnog duga otkrila je koliko su ga nositelji ekonomske politike podcjenjivali, piše Ante Žigman. Kaže da Hrvatska mora pronaći novi smjer ekonomske politike, ali on će ovisiti o ishodu pokušaja Italije i Francuske da se izbore za više fleksibilnosti u primjeni fiskalnih pravila unutar Europske monetarne unije
Piše: Ante Žigman, savjetnik u Kabinetu guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) (njegovi stavovi u ovom tekstu ne predstavljaju neophodno i stavove institucije u kojoj je zaposlen)
Objava podataka o javnom dugu prema ESA 2010 nije bila veliko iznenađenje, ali se unatoč nepovoljnim brojevima nije uspjela probiti kroz šumu vijesti vezanih za sasvim druge aktivnosti u hrvatskom društvu. Uglavnom, hrvatski javni dug je krajem prošle godine prema metodologiji koja obuhvaća sve relevantne institucije koje se smatraju državom (od državnog proračuna, preko HAC-a do HRT-a) dosegao 75,7% krajem 2013. U tom iznosu duga sadržan je i dio duga za 2014. jer je krajem 2013. obavljeno predfinanciranje za 2014., ali utoliko su brojke aktualnije.
Sada je konačno na neko vrijeme javni dug obuhvatio sve što se u dugu treba nalaziti iako postoji još potencijalnih obveza koje bi u budućnosti mogle postati javni dug, kao što su izdane garancije kojih ima oko 54 milijarde kuna ili oko 16% BDP-a. Treba istaknuti da je promjenom institucionalnog obuhvata javni dug povećan za 9 postotnih bodova što je najveće povećanje javnog duga među EU zemljama zbog uvođenja nove metodologije.
Odgađanje kupuje mir i povećava dug
Ovakva razina javnog duga otkriva i činjenicu da se niz godina javni dug podcjenjivao i time otvarao prostor nositeljima ekonomske politike za donošenje odluka kojima se odgađaju strukturne reforme, jer se činilo da "ima vremena". Saznanje da se javni dug Hrvatske danas nalazi na razini od oko 80% BDP-a, trebalo bi utjecati na promjenu načina vođenja ekonomske i fiskalne politike jer nema važnijeg problema. Puno i često se govori o strukturnim reformama koje nije jednostavno provesti, ali svako njihovo odgađanje (i prijašnje, i sadašnje, i buduće) reflektira u sve višoj razini javnog duga. Svako povećanje javnog duga kupuje sadašnji mir, na štetu budućih generacija.
Kao što sam već pisao na ovim stranicama, javni dug je počeo rapidno rasti nakon odluke Vlade krajem 2008. da neće provoditi proračunske štednje već da će deficit financirati uz pomoć američkog i domaćeg tržišta. Onda je početkom 2012. sadašnja Vlada također odustala od mjera proračunske štednje koje bi stabilizirale proračun i usporile rast javnog duga.
Tako dolazimo do činjenice da su zadnje ozbiljne strukturne mjere štednje napravljene u aranžmanu s MMF-om u razdoblju 2004. do 2006. što je bilo napravljeno u jednim drugačijim ekonomskim okolnostima, ali je deficit mogao biti veći i time i javni dug. Tada se javni dug smanjivao u udjelu u BDP-u (Slika: Javni dug) i do 2007. pao na najnižu razinu (34,4% BDP-a) u posljednjih 12 godina. Moglo bi se zaključiti da je doista trebalo ranije pozvati MMF jer je činjenica da nosioci ekonomske politike ne mogu sami provesti strukturne reforme i mjere štednje kako bi se stabilizirale javne financije, a slika pod naslovom 'Javni dug' to potvrđuje.
Loše upravljanje javnim dugom
Puno se raspravlja o monetizaciji autocesta i tome koliko škola ili vrtića se može izgraditi s novcem od autocesta, a malotko se pita koliko nas košta povećanje rashoda za kamate koje se svake godine (ne jednokratno kao kod monetizacije) iz proračuna izdvajaju za financiranje javnog duga.
Hrvatska je 2007. na kamate izdvajala 5 milijardi kuna godišnje, a 2014. će se izdvojiti 12 milijardi kuna ili oko 3,6% BDP-a. Samo šest članica Europske unije izdvaja više za kamate iz BDP-a od Hrvatske (Slika: Rashodi za kamate 2014.), a 12 ih ima veći javni dug od Hrvatske, što nas dovodi do zaključka da smo se nepovoljnije zaduživali u odnosu na druge zemlje članice Europske unije, te da nismo najbolje upravljali s javnim dugom.
Situacija traži promjenu smjera ekonomske politike i to svi znaju, ali u kojem smjeru ići u ovom trenutku nakon godina odgađanja strukturnih reformi. Svjedoci smo da Italija i Francuska traže unutar Europske monetarne unije više fleksibilnosti u primjeni fiskalnih pravila, ali nailaze na čvrst otpor članica (prvenstveno Njemačke) koje se drže fiskalnih pravila. Naime, Francuska i Italija zaboravljaju da je dosljedna provedba Pakta o stabilnosti i rastu glavno uporište stabilnosti i povjerenja u Eurozonu.
Gdje je novac iz EU fondova?
Taj proces ima utjecaja i na naše zaduženje jer je niska cijena duga posljedica upravo povjerenja u stabilnost eurozone, a i makroekonomske stabilnosti u Hrvatskoj. O potrebi održavanja stabilnosti ne bi trebalo više diskutirati, ali je očito to potrebno stalno ponavljati što pokazuje primjer Grčke kod koje je zbog najave izlaska iz programa Troike (ECB, EK i MMF) do kraja godine došlo do rasta prinosa (9%) na grčke obveznice.
U javnosti se vrlo malo govori i stalno zaboravlja na EU fondove. Hrvatska revno uplaćuje svaki mjesec dužni iznos u EU proračun, a ne vidim da se presijeca puno crvenih/plavih vrpci uz ploče na kojima piše da je projekt financiran iz fondova EU. Nadalje, neopravdano je da Hrvatska još nije povukla ni euro iz fonda od 6 milijardi eura na razini EU za borbu protiv nezaposlenosti mladih.
Prošla su vremena velikih državnih projekata, na redu je puno malih i zahtjevnih projekata koji se moraju provesti po strogim EU procedurama. Uz sve navedeno za uspjeh fiskalne konsolidacije potrebno je imati i ekonomski rast, ali onaj kojeg kreira poslovna zajednica jer oni su ti koji stvaraju radna mjesta i potiču inovacije, pa ako želimo ekonomski rast u Hrvatskoj prvenstveno treba mobilizirati privatni kapital. (Banka.hr)
