Međunarodne investitore, posebno kineske, Afrika sve više zanima. Osim osiguravanja prirodnih resursa Kina svoj interes vidi u pionirskom osvajanju tržišta s više od milijardu stanovnika. Sedamdeset i pet posto svjetske populacije živi izvan SAD-a i Kine. To tržište s 5,4 milijarde ljudi predstavlja 74 posto svjetskih korisnika mobilnih telefona.
Piše: Mato Njavro, predavač na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžementa (ZŠEM) i član Uprave investicionog fonda "Platinum Invest", doktorirao finansije na Univerzitetu St. Galen
Tim dvjema rečenicama počinje promotivni video njemačke kompanije Rocket Internet, objavljen nedavno na internetu u promotivne svrhe prije inicijalne javne ponude, koja se očekuje na frankfurtskoj burzi do kraja ove godine. Rocket Internet izrastao je u jednu od najvećih online tvrtki izvan SAD-a i Kine primjenjujući vrlo jednostavnu poslovnu filozofiju: sustavno kopiranje ideja, odnosno online poslovnih modela koji su se pokazali uspješnima u SAD-u i njihova bespoštedna implementacija na tzv. tržištima u razvoju (od Brazila i Nigerije pa sve do Burme i Indonezije).
Prije nekoliko godina, kolega iz školskih dana dobio je ponudu da se priključi Rocket Internetu kao jedan od glavnih operativaca u razvoju nove tvrtke u Nigeriji. Cilj te nove tvrtke bio je stvoriti prvu nigerijsku online trgovinu, po uzoru na američki Amazon. Danas samo 16 posto afričke populacije (oko 167 milijuna ljudi) ima pristup internetu, uspoređujući s 19 posto u Indiji, 86 posto u SAD-u i 46 posto u Kini. Prema podacima konzultantske kuće McKinsey, do 2025. godine oko 50 posto ljudi koji žive u Africi imat će pristup internetu. Nakon početnog oklijevanja, kolega je odlučio prihvatiti izazov i otisnuo se u nepoznato. Prije samo 10 godina, pomisao da mlada osoba obrazovana na zapadu napusti sve i pođe razvijati startup u Africi bila je gotovo nezamisliva. Danas ovakvih primjera ima sve više.
Svi žele u Nigeriju
Na primjeru Nigerije može se vrlo dobro oslikati zašto je Afrika ponovo zanimljiva međunarodnim investitorima. Ta prirodnim resursima (pogotovo naftom) bogata afrička zemlja bilježila je u prošlom desetljeću u prosjeku sedampostotni rast BDP-a godišnje. Najveći, 20-milijunski grad Lagos ima drugu najveću i najlikvidniju burzu u Africi (nakon Johannesburga), a poznat je i kao centar nigerijske filmske industrije, Nollywood, koja godišnje proizvede više filmova nego Hollywood i zapošljava oko milijun ljudi.
Ta je zemlja posebno zanimljiva stranim investitorima zbog demografske slike i trendova. Trenutno u Nigeriji živi više od 170 milijuna ljudi, a Ujedinjeni narodi procjenjuju da će se ta brojka do 2050. godine povećati na 440 milijuna. Ti pozitivni trendovi nisu promakli ni velikim multinacionalnim kompanijama koje imaju svoje operacije u Africi. Američki Procter & Gamble nedavno je dovršio izgradnju svoje druge tvornice u Nigeriji. Tamo je i švicarski Nestlé, koji planira utrostručiti prihode u idućih 10 godina.
Nigerija se nedavno našla u interesu svjetske javnosti, nakon što je državna statistička agencija odlučila preispitati metodu koju koristi za izračunavanje BDP-a. Naknadno objavljene revidirane brojke, koje uključuju i doprinos industrija koje su posljednjih nekoliko godina brzo rasle, ali nisu na pravi način bile uključene u izračun BDP-a (kao bankarstvo, telekomunikacije i filmska industrija), pokazuju da je BDP Nigerije veći za nevjerojatnih 90 posto te sada iznosi 370 milijardi dolara. Praktički preko noći, Nigerija je postala najveća ekonomija afričkog kontinenta (veća od Južnoafričke Republike i Egipta).
Osim što je Afrika postala interesantna cijelom spektru investitora, od internetskih kompanija poput Rocket Interneta do velikih multinacionalnih kompanija poput P&G-a i Nestléa, taj kontinent postaje “šahovska ploča” za neke puno veće, geopolitičke igre.
Kineski interesi
Tijekom prvog službenog putovanja kineskog predsjednika Xi Jinping, inauguriran u ožujku 2013. godine, posjetio Rusiju i tri afričke države: Tanzaniju, Republiku Kongo i Južnoafričku Republiku. Izbor odredišta prvog službenog putovanja novog predsjednika obično nosi određenu simboliku pa je tako bilo i ovaj put. Dok je cilj puta u Rusiju bio utvrditi dobrosusjedske odnose dviju zemalja, što je vitalni interes Kine u trenutku kada ima otvorene granične sporove s Vijetnamom, Japanom i Filipinima, cilj afričke kampanje bio je, među ostalim, etablirati Kinu kao glavnog pokrovitelja zemalja u razvoju.
Također, prva su putovanja predsjednika Jinpinga u prvi plan istaknula jedan od prioriteta kineske međunarodne politike u nadolazećim godinama – osiguravanje pristupa energiji, rudama i mineralima nužnim za održavanje moćnog kineskog ekonomskog stroja. Kina je nedavno pretekla SAD kao najveći svjetski uvoznik nafte, a na putu je da postane i najveći svjetski potrošač nafte. Prema američkom think tanku Brookings Institute, kinesko je vodstvo uvjereno da njihova zemlja, koja nema značajnije strateške naftne rezerve, mora smanjiti ovisnost o tržišno diktiranim cijenama nafte. U tom svjetlu treba razmotriti i kineske investicije u Africi.
Specifičan kineski pristup u razvoju odnosa s tzv. zemljama u razvoju najbolje se može oslikati na primjeru Afrike. U dokumentu “Politika Narodne Republike prema Africi”, koji je kineska vlada objavila 2006., ističu se pojmovi kojima se definira odnos prema afričkom kontinentu: politička jednakost, uzajamno povjerenje, kulturna razmjena i win-win ekonomska suradnja. Iz tog je dokumenta razvidno da Kina znatno povećava svoju pomoć Africi, što u obliku jeftinih kreditnih linija koje dolaze bez ikakvih uvjeta (za razliku od međunarodnih financijskih institucija poput Svjetske banke, koje financijsku pomoć Africi uvjetuju uvođenjem antikorupcijskih mjera i općim poboljšanjem mjera upravljanja), što u obliku bespovratnih sredstava.
Oprost dugova i utrka za resursima
Važan dio kineske pomoći Africi odnosi se na instrument oprosta duga u sklopu kojega Kina pretvara kredite u bespovratna sredstva. Od 2000. godine, Kina je poduzela mjere za oprost duga 31 afričke države te je 2002. godine oprostila 1,2 milijarde dolara duga, a 2003. dodatnih 750 milijuna dolara.
Još otkako je kineski vođa Mao Zedong, početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, uspostavio kineski program pomoći netom osamostaljenim državama afričkog kontinenta – djelomično i da bi parirao SAD-u i SSSR-u koji su u to vrijeme imali svoje programe pomoći Africi – četiri su glavna faktora koja mogu objasniti motivaciju kineske ekspanzije u Africi. Tijekom godina, mijenjao se poredak tih faktora na ljestvici prioriteta, ali oni do danas ostaju aktualni.
Prvi, i iz današnje perspektive najvažniji faktor koji objašnjava kineski interes u Africi je potreba za osiguravanjem prirodnih resursa. Sve do dolaska Denga Xiaopinga na vlast u Kini, što predstavlja prekretnicu u razvoju moderne Kine i obilježava početak prelaska iz dominantno agrarnog društva u današnje (post)industrijsko, kineski interes u Africi nije u prvom planu bio motiviran željom za osiguravanjem prirodnih resursa. Tek se otvaranjem Kine prema svijetu i kasnijim ekonomskim reformama počinju stvarati preduvjeti za izlazak oko 600 milijuna ljudi iz siromaštva i za stvaranje kineske srednje klase, čije postojanje danas uvelike definira modernu kinesku politiku i potrebu za osiguravanjem prirodnih resursa.
Promjena strukture ulaganja
Struktura kineskog ulaganja u Afriku mijenjala se s godinama. U samim počecima kineskog programa pomoći Africi dominirali su projekti poput tzv. stadionske diplomacije, u sklopu kojega je Kina sagradila i financirala izgradnju stadiona u mnogim afričkim zemljama (Angola, Burkina Faso, Zambija i Sijera Leone), no s vremenom je Kina sve veći dio pomoći Africi preusmjeravala u velike infrastrukturne projekte (ceste, željeznice, luke), za koje je procijenjeno da će biti od veće koristi, kako lokalnom stanovništvu, tako i kineskim kompanijama koje rade u Africi.
Kina je danas najvažniji afrički trgovinski partner s više od 198 milijardi dolara međusobne trgovinske razmjene u 2012. godini. Od toga, 85 milijardi dolara otpada na kineski izvoz u Afriku, dok se preostalih 113 milijardi odnosi na kineski uvoz afričke robe. Interesantno je pogledati strukturu kinesko-afričke razmjene. Kao što se može pretpostaviti, više od 80 posto robe koju Kina uvozi iz Afrike odnosi se na naftu i razne energente te sirovine. S druge strane, kineski izvoz u Afriku dosta je raznovrstan: oko 30 posto izvoza čine strojevi i industrijski uređaji, a oko 10 posto tekstil.
Iako je kineski interes u Africi najlakše objasniti željom za osiguravanjem prirodnih resursa, detaljni pregled strukture kineskih direktnih stranih investicija u Africi pokazuje nešto drukčiju sliku. Na investicije u sektoru eksploatacije prirodnih resursa otpada oko 30 posto kineskih direktnih stranih investicija, a od toga se oko 20 posto odnosi na sektor financija, oko 17 posto na sektor građevine i oko 15 posto na sektor proizvodnje.
Nova tržišta
Drugi važan faktor koji objašnjava kineski interes u Africi je pristup novim tržištima za kineske kompanije. Za Kinu je Afrika tržište s više od milijardu ljudi, s osobnim primanjima koja se povećavaju i sa srednjom klasom u nastajanju. Prema nekim istraživanjima, afrički bi BDP do 2020. godine trebao porasti za bilijun dolara, do razine 2,6 bilijuna. Afrika, kao kontinent neiskorištenih kapaciteta, može kineskim tvrtkama otvoriti mogućnost eksploatacije strateškog termina first mover advantage. Istodobno, kontinent koji je ostatak svijeta relativno zanemario, s još nerazvijenim tržištima i slabijom konkurencijom, može kineskim tvrtkama poslužiti kao odličan poligon za pripremu i vježbanje prije nego što se uhvate u koštac s puno razvijenijim tržištima u SAD-u i Europskoj uniji.
Geopolitički razlozi
Iduća dva čimbenika koja objašnjavaju kinesku zainteresiranost za Afriku geopolitičke su prirode. Afričke zemlje zajedno imaju više od četvrtine glasova u Ujedinjenim narodima te je Kini stalo do toga da njeguje dobre odnose s tim zemljama, koje bi onda u ključnim trenucima dale potporu Kini pri donošenju važnih odluka u UN-u.
Naposljetku, kineski se angažman u Africi može promatrati kroz prizmu otvorenog pitanja s Tajvanom, s obzirom na to da još nekoliko afričkih država njeguje formalne diplomatske odnose s tom zemljom, a poznato je da Kina ne priznaje samostalnost Tajvana.
Kineske investicije u Africi predstavljaju samo manji dio globalne kineske ekspanzije. Godine trgovinskog suficita s ostatkom svijeta, podcijenjena valuta i umjetno niska cijena kapitala samo su neki od faktora koji su stvorili pretpostavke za ovakvu rapidnu ekspanziju. Na kraju 2012. godine, kineske međunarodne pričuve iznosile su 3,3 bilijuna dolara (45 posto kineskog BDP-a), što kineskoj vladi i kompanijama omogućava mnogo sredstava za financiranje međunarodnih akvizicija, bile one financijski instrumenti (Kina je najveći strani investitor u američke državne obveznice, ukupno drži osam posto američkog duga) ili drugi tipovi imovine (naftna polja u Venezueli, luke u Grčkoj, rudnici bakra u Čileu, automobilska kompanija u Švedskoj itd.).
Indijska ulaganja
No, Kina nije jedina članica kluba BRIC (Brazil, Rusija i Indija, uz Kinu) koja sustavno pojačava prisutnost na afričkom kontinentu. I Indija već godinama ulaže u Afriku, no njezin je pristup znatno drukčiji od kineskog. Dok u kineskom pristupu dominantnu ulogu ima država kroz svoje kompanije, u indijskom slučaju inicijativu nosi privatni sektor.
Kakve će posljedice za Afriku imati povećan interes globalnih investitora, što privatnih, što javnih, tek ćemo vidjeti. Iako neki kritičari kineske investicije u Africi gledaju kroz prizmu neokolonijalizma, teško je zanemariti značajne pozitivne posljedice tih investicija, kao što su bolja infrastruktura i nova radna mjesta. (Banka.hr)
