Ako postoje institucije koje nedvojbeno obilježavaju gotovo sve inačice razvijenih tržišnih ekonomija, onda su to konkurencija na tržištima i tržište kapitala. Hrvatska nije razvijena tržišna ekonomija jer nema dovoljno konkurencije, a tržište kapitala nije razvijeno. Iako to nisu jedini, a možda ni najvažniji razlozi hrvatskog zaostajanja, to je činjenica koja se slabo razumije u Hrvatskoj. Stoga ju vrijedi detaljnije obrazložiti.

Piše: Velimir Šonje, hrvatski ekonomski analitičar, predavač na katedri za finansije Zagrebačke škole ekonomije i manadžmenta, te osnivač i direktor firme za poslovno savjetovanje "ArhivAnalitika"

Da bi kreatori politike uz potporu glasača ozbiljno "zagrizli" u smjeru neke politike – na primjer u smjeru poticanja konkurencije i razvoja tržišta kapitala, mora postojati pogodan društveni ambijent. Logika je jednostavna: Hrvatska nije jaka u kriketu jer ljudi ne vole taj sport i ne daju djeci da ga treniraju.

Hrvatska nije regionalna bankarska velesila iz sličnih razloga. Ali je solidna u rukometu i turizmu. Ljudi vole rukomet i turizam, a kriket i banke baš i ne. Prema tome, treba odgovoriti na pitanje što je to u našem intelektualnom i društvenom ambijentu što sprječava širu potporu politikama jačanja konkurencije i razvoja tržišta kapitala?

Dio intelektualnih i političkih blokada proizlazi iz uvjerenja da su jačanje konkurencije i razvoj tržišta kapitala suprotstavljeni plemenitim društvenim ciljevima kao što su solidarnost i država blagostanja. Tu tezu treba tumačiti u kontekstu naše tradicionalne sklonosti pretjeranim podjelama. Naime, različita ali razumna zalaganja u tradiciji političkoga centra interpretiraju se kao da pripadaju ekstremnoj ljevici ili desnici.

S jedne strane su oni koji se zalažu za javno obrazovanje i zdravstvo – njih se etiketira socijalistima ili komunistima – a s druge se strane nalaze oni koji se zalažu za jačanje konkurencije i razvoj tržišta kapitala – njih se etiketira kao neoliberale koji žele prognati državu iz gospodarstva i dokinuti javne usluge kroz ideologiju štednje i supresiju demokracije.

Obje su etikete potpune besmislice. Tvrditi da su jačanje konkurencije i razvoj tržišta kapitala potencijalno suprotstavljeni razvoju slobode i demokracije, te misliti da se novi razvoj može osmisliti samo u sprezi s radikalnim političkim alternativama tipa Orban (soft), Putin (hard) ili Tsipras (tek će se vidjeti što je), potpuni je promašaj. Jer može se dokazati da razvoj demokracije, tržišta kapitala i sveukupni ekonomski razvoj idu ruku pod ruku.

Problem mjerenja demokracije

Mjerenje razvoja demokracije osjetljiva je stvar. Svjetska banka objavljuje pokazatelje vladina upravljanja (engl. Governance Indicators) koji mjere šest dimenzija vladanja: (1) glas i odgovornost (engl. voice and accountability), (2) političku stabilnost i izostanak nasilja, (3) djelotvornost vlade (engl. government effectiveness), (4) kvalitetu regulacije, (5) vladavinu prava i (6) kontrolu korupcije. Sve to ima neke veze s razvojem demokracije. No, veze među ovim dimenzijama vladanja vrlo su složene.

Usporedba Hrvatske, Danske i Singapura pokazuje da i u osnovi neefikasna država poput Hrvatske može biti demokratičnija od vrlo efikasne države poput Singapura, iako je od nje korumpiranija. Na to ukazuje kriterij glasa i javne odgovornosti, koji mjeri sudjelovanje građana u odabiru vlasti, slobodu izražavanja, udruživanja i medija. Singapur po tim pitanjima stoji puno lošije od Hrvatske, jer nije demokracija, iako je po ostalim (tehničkim) aspektima vladanja daleko ispred nas.

Otud bi se moglo zaključiti da je za ekonomski rast i razvoj puno važnije ono u čemu je Singapur bolji od Hrvatske (npr. kvaliteta regulacije, učinkovita administracija), nego ono u čemu je Hrvatska bolja od Singapura (glas i javna odgovornost odnosno sudjelovanje građana u odabiru vlasti, sloboda izražavanja, udruživanja i medija).

Bitan sadržaj demokracije

Međutim, podaci pokazuju da između bitnog sadržaja demokracije – slobode građana u odabiru vlasti, izražavanju, udruživanju i medijima – i razvoja tržišta kapitala, postoji veza. Ako se kontrolira utjecaj veličine glavnog grada (aproksimacija veličine tržišta – tehničke šanse za razvoj likvidnog tržišta kapitala), pokazuje se pozitivna veza između razvoja demokracije mjerenog snagom glasa i javne odgovornosti i razvoja tržišta kapitala.

Na jednostavnim grafičkim prikazima poput donjeg taj odnos nije jasno vidljiv. Duž osi x poredane su uglavnom manje zemlje s manjim glavnim gradovima i manjim šansama za razvoj likvidnog tržišta. No, čak i na tako jednostavnom analitičkom alatu jasno se vidi veći broj zemalja s razvijenim tržištima kapitala među zemljama na višem stupnju demokratskog razvitka (desni dio prikaza).

Štoviše, dublja ekonometrijska analiza razotkriva snažnu vezu između bitnog sadržaja demokracije – glasa i javne odgovornosti i ekonomskog razvoja i rasta, osobito kod zemalja koje – poput Hrvatske – nisu više siromašne i koje traže razvojni iskorak prema društvu najbogatijih.

Zašto liberalna demokracija?

Prikaze i ekonometrijske rezultate može se kritizirati s gledišta problema simultanosti ili varijabli koje su ispuštene iz analize čak i kada se koriste najmodernije tehnike analize. Zbog toga pravo pitanje glasi: koja priča (teorija?) može objasniti povezanost razvoja demokracije (tj. slobode građana kao njenog bitnog sadržaja), tržišta kapitala i ukupnog ekonomskog razvitka?       

 Ekonomski povjesničari Nathan Rosenberg i Luther Birdzell u knjizi Kako se Zapad obogatio, narav veze između razvoja kapitalizma i demokracije objasnili su decentralizacijom (difuzijom) moći. Decentralizacija investicijskih odluka putem tržišta kapitala znači da su rizik i odgovornost za pogrešne investicijske odluke individualni, svedeni na razinu slobodnih i autonomnih ulagača čiji se rezultati svakodnevno testiraju na tržištu.

Za razliku od takvog modela, veliki investicijski potezi središnje vlasti ne preispituju se na jednak način. Središnja vlast ima tendenciju umanjivanja moći aktera koji bi svojim ekonomskim potezima – namjerno ili slučajno – mogli pokazati da je vlast pogriješila. Dakle, odvajanje političke od ekonomske sfere u smislu sprječavanja da proizvoljne i kratkoročno kolebljive političke odluke utječu na gospodarstvo, nalazi se u srcu ekonomskog razvitka.

Decentralizacija odlučivanja, autonomija, pravo na ubiranje plodova uspjeha i odgovornost za neuspjeh, teško se mogu zamisliti u nerazvijenoj demokraciji. Vlast će u nerazvijenoj demokraciji u pravilu sebi uzeti prevelike ovlasti, jer ju ljudi neće moći dovoljno kontrolirati. Vlast u nerazvijenoj demokraciji stvarat će prijateljske poduzetnike i spašavati ih ili kažnjavati očekujući mnogo zauzvrat.

Takva vlast neće investirati samo u ono u čemu ju privatni sektor ne može zamijeniti (npr. javni vrtići, škole, energetska infrastruktura, javno zdravstvo, fundamentalna znanstvena istraživanja), već i u ono – ili u pravilu u ono – što ne zna dobro raditi, ali kroz što može širiti svoj utjecaj (npr. industrijski pogoni, banke, telekomi i IT tvrtke).

Štoviše, direktan upliv vlasti u tržišne procese u nerazvijenoj demokraciji izravno je suprotstavljen jednom od temeljnih javnih interesa – jačanju konkurencije na otvorenim tržištima. Upravo je jačanje tržišne konkurencije – politika koju u pravilu podupire velik broj građana – trn u oku vlasti u nerazvijenoj demokraciji. Jer, jačanje konkurencije ugrožava interes vlasti kada su njena poduzeća – u pravilu prenapučena političkim kadrovima – aktivna na tržištima.

Stoga razvoj demokracije, konkurencije i tržišta kapitala idu ruku pod ruku. Politike koje zanemaruju ta načela ne čine to slučajno.(Banka.hr)