Državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država James F. Byrnes 6. rujna 1946. godine otputovao je u Stuttgart da održi svoj čuveni “Govor nade”. Byrnesovo obraćanje obilježilo je američku promjenu stajališta prema Njemačkoj i pružilo je paloj naciji priliku da zamisli oporavak, rast i povratak u normalu. Sedam desetljeća kasnije, mojoj zemlji Grčkoj, potrebna je takva prilika.
Piše: Janis Varufakis, ministar finansija Grčke
Do Byrnesovog “Govora nade” Saveznici su bili predani cilju pretvaranja Njemačke u zemlju prvenstveno poljoprivrednog i pastoralnog karaktera. To je bila izričita nakana Morgenthauovog plana, kojeg je osmislio tajnik riznice Sjedinjenih Američkih Država Henry Morgenthau Jr. te kojeg su dvije godine potom, u rujnu 1944. supotpisale Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija.
Doduše, kad su Sjedinjene Američke Države, Sovjetski Savez i Velika Britanija potpisali Potsdamski sporazum u kolovozu 1945., složili su se oko “smanjenja i uništenja civilne teške industrije s ratnim potencijalom” i oko “restrukturiranja njemačkog gospodarstva prema poljoprivredi i lakoj industriji”. Do 1946. godine saveznici su sveli Njemačku proizvodnju čelika na 75% njenih predratnih razina. Proizvodnja automobila strmoglavila se na oko 10% predratne proizvodnje. Do kraja tog desetljeća uništeno je 706 industrijskih postrojenja.
Moralistički prigovori
Byrnesov govor najavio je stanovništvu Njemačke preokret tog poriva prema deindustrijalizaciji u cilju kažnjavanja. Naravno, Njemačka duguje svoj posljeratni oporavak i blagostanje svojim ljudima i njihovom napornom radu, inovacijama i predanosti ujedinjenoj, demokratskoj Europi. Ali Nijemci ne bi bili mogli inscenirati svoj veličanstveni poslijeratni preporod bez podrške koju je pružio “Govor nade”.
Prethodno Byrnesovom govoru i još neko vrijeme nakon njega američki saveznici nisu bili skloni vraćanju nade poraženim Nijemcima. Ali kad je administracija predsjednika Harryja Trumana odlučila rehabilitirati Njemačku nije više bilo povratka. Njen preporod je bio u tijeku, olakšao ga je Marshallov plan, otpis dugova iz 1953. kojega su sponzorirale Sjedinjene Američke Države i kroz infuziju migracijske radne snage iz Italije, Jugoslavije i Grčke.
Europa se ne bi bila mogla ujediniti u miru i demokraciji bez takve promjene smjera. Netko je morao odbaciti moralističke prigovore i baciti nepristran pogled na zemlju uhvaćenu u splet okolnosti koje su samo mogle iznova dovesti do razdora i rascjepkanosti diljem kontinenta. Sjedinjene Američke Države, koje su izašle iz rata kao jedina zemlja vjerovnik, učinile su upravo to.
Danas je moja zemlja uhvaćena u takav splet okolnosti i neophodna joj je nada. Sve vrvi od moralističkih prigovora vezano uz pomoć Grčkoj, koji oduzimaju njenim građanima priliku za postizanjem vlastitog preporoda. Još strožije mjere štednje traže se od gospodarstva koje je već na koljenima, uslijed najsnažnije doze mjera stroge štednje koje je jedna zemlja ikad morala pretrpjeti u mirnodopskim uvjetima. Nema ponude za oprost duga. Nema plana za poticanje ulaganja. I zasigurno još nema ni “Govora nade” za ovaj posrnuli narod.
Rizik od neplaćanja
Obilježje je drevnih društava, poput onih u Njemačkoj i u Grčkoj, da suvremene nevolje otkrivaju stare strahove i potpiruju stare razmirice. Stoga moramo biti oprezni. Tinejdžerima se nikad ne bi smjelo reći da radi nekog “razmetnog grijeha” zaslužuju odgoj u siromašnim školama i pod bremenom masovne nezaposlenosti, bilo to u slučaju Njemačke u kasnim 1940-ima ili u Grčkoj danas.
Dok nižem ove retke, grčka vlada upravo predstavlja Europskoj uniji niz prijedloga za korjenite reforme, upravljanje dugom te ulagački plan za poticanje gospodarstva. Grčka je zaista spremna i voljna ući u sporazum s Europom koji bi uklonio deformacije koje su uzrokovale činjenicu da ona bude prva domino kockica koja će se srušiti 2010.
Ali ako Grčka želi uspješno provesti te reforme, njenim građanima neophodan je jedan sastojak koji trenutno nedostaje: Nada. “Govor nade” za Grčku ostavio bi velik trag u ovom trenutku – ne samo na nama, nego također na našim vjerovnicima, jer bi naš preporod poništio rizik od neplaćanja državnog duga.
Manjkava europska rješenja
Što bi takva izjava trebala sadržavati? Kako je Byrnesov govor bio škrt vezano uz pojedinosti ali bogat simbolikom, “Govor nade za Grčku” ne treba biti tehnički. On bi samo trebao označiti promjenu smjera, raskid s posljednjih pet godina koje je obilježilo dodavanje novih zajmova na već ionako neodrživ dug, što je bilo uvjetovano dodatnim dozama kaznenih mjera stroge štednje.
Tko bi trebao držati taj govor? Po mom mišljenju, to bi trebala biti njemačka kancelarka Angela Merkel, obraćajući se javnosti u Ateni ili Solunu ili u bilo kojem drugom grčkom gradu po vlastitom izboru. Mogla bi iskoristiti priliku za naglašavanje novog pristupa europskim integracijama, koji započinje u zemlji koja je najviše propatila, kao žrtva manjkavog europskog monetarnog rješenja i pogrešaka vlastitog društva.
Nada je bila sila koja je poticala na dobro u poslijeratnoj Europi, pa stoga može biti sila za poticanje pozitivnih preobrazbi i u ovom trenutku. Govor koji bi održao njemački vođa u grčkom gradu mogao bi znatno pomoći da se to i postigne. (Project Syndicate/Poslovni.hr)
