Hrvatski nacionalni dohodak je u drugom tomjesječju ove godine pao za 0,8 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. BDP dakle pada već jedanaest kvartala uzastopno. Državni zavod za statistiku tvrdi da su glavni uzročnici pada BDP-a opadanje domaće potrošnje, slabe investicije i pad aktivnosti u građevinskom sektoru.
Piše: Damir Novotny, ekonomski analitičar iz Hrvatske
Ekonometričari će izračunati da će nacionalni dohodak nastaviti padati do konca ove godine, a vrlo vjerojatno i u slijedećim godinama, ukoliko se nešto veliko ne dogodi. Iako vlada više nije sklona komentirati kvartalne promjene BDP-a, kao jednog od najvažnijih statističkih pokazatalja ekonomskih kretanja, premijer Milanović je sa sastanka u Bruxellesu izravno potvrdio da njegova administracija nema namjeru pokretati radikalnije promjene u ekonomskoj politici.
Uzgredno optužuje opoziciju koja je u vrijeme svoje odgovornosti za ekonomsku politiku omogućila nerealni rast potrošnje financirane iz ”tuđe akumulacije”. Valjda je pri tome mislio na zaduživanja u inozemstvu, val kojega je zapravo pokrenula vlada Ivice Račana i nastavile vlade Ive Sanadera financirajući prije svega javne investicije iz inozemne štednje. Opozicija s druge strane nema nikakvog drugog odgovora na nastavak slabljenja nacionalne ekonomije od zahtjeva za privremenim izborima, kao da bi promjena ljudi u Banskim dvorima mogla nešto promijeniti. Karamarko misli da samo novi ljudi i nova politička opcija u ekonomskoj vlasti mogu preokrenuti trendove, dok je Milanović uvjeren kako se radi o ”opsjenarstvu”.
Mogu li se ekonomski trendovi promijeniti ili je očekivanje značajnog poboljšanja stanja u hrvatskom gpsodarstvu u narednim godinama doista ravno iluziji?
Zaustavljanje negativnog trenda i pokretanje novog ciklusa rasta, kakav možemo vidjeti u velikoj većini zemalja-članica EU, je naravno moguće. Glavna pretpostavka je postizanje političkog konsenzusa oko dovršavanja tranzicije i potpuno prihvaćanja modela ekonomskog rasta koji dominiraju u EU.
Točna je tvrdnja premijera Milanovića da je ekonomski rast u prošlom desetljeću bio temeljen na rastu domaće potrošnje za koji nije bilo domaće štednje. Liberalizacija financijskog sektora je otvorila kanale za uvoz inozemne štednje i financijskog kapitala, što nije bilo u tom vremenu neuobičajeno a ponajmanje štetno. Upravo suprotno. Vidimo da primjerice zemlje poput Srbije, Makedonije i BiH, prema kojima se međunarodna financijska tržišta niti približno nisu otvorila koliko prema hrvatskom tržištu, danas vrlo teško uspostavljaju ekonomske strukture koje bi mogle donijeti održivi rast u budućnosti.
Hrvatska se nije prezadužila, kao što to tvrde neki domaći ekonomisti i kao što je to učinila Grčka. Izgrađena je solidna infrastruktura, stvoren je snažan financijski sektor, a privatni sektor je naučio tržišne lekcije.
Temeljna je međutim pogreška ekonomske politike toga razdoblja, oko koje je postojao prešutni konsenzus vladajuće politike i opozicije, usmjeravanje kapitala, uvezene štednje, prema turističkom sektoru i turistički razvijenim regijama. Gradile su se vrlo skupe prometnice prema turističkim područjima, što je vladajuća politika objašnjavala potrebom davanja novog impulsa razvoju turističke ponude i rastu turističke potrošnje.
Razvojna banka i komercijalne banke su rado financirale izgradnju privatnih smještajnih kapaciteta uzduž obale, računajući na rast vrijednosti nekretnina nakon ulaska u EU. Vlada je implicitno poreznim politikama, jer nisu se uvodili porezi na nekretnine koji bi zasigurno ohladili euforiju ulaganja, poticala ulaganja u nekretninski sektor.
Danas možemo vidjeti brojne nedostatke ovakve politike: neprodani stanovi, slabo iskorištene privatne nekretnine, apartmani, na obali, i nedovoljno iskorištene autoceste koje ne mogu otplaćivati kredite. Više od 150 milijardi kuna domaće i uvezene štednje je završilo u ulaganjima u nekretninskom sektoru, koja nisu ostvarila značajniji učinak na rast turističke potrošnje niti su nacionalnu ekonomiju učinile vitalnom. Kao i u Grčkoj i Cipru, orijentacija na nekretnine i turistički sektor se pokazuje potpuno pogrešnom, a fiskalna intervencija u vidu javnih investicija i subvencije kamatnih troškova ulaganja u turizmu, nije stvorila konkuretna poduzeća u uslužnom sektoru kao što su to političari očekivali.
Novi ciklus ekonomskog rasta može se osigurati ponovno fiskalnom intervencijom. Nova intervencija mora nacionalnu i uvoznu štednju, ovaj put ne kroz kredite već prije svega u obliku direktnih stranih ulaganja, usmjeravati prema ulaganjima u sektoru malih i srednjih poduzeća koja mogu biti konkurentna na međunarodnom tržištu. Češka industrija kristalnog stakla je, primjerice, uspješno modernizirana i danas predstavlja vrlo snažan sektor tamošnje privrede. Hrvatska industrija stakla, unatoč zalihama vrhunske sirovine za ovu proizvodnju, je potpuno devastirana.
Poljska industrija odjeće i obuće, prije početka devedesetih se nije mogla uspoređivati s hrvatskom. Ovih dana veliki poljski proizvođač odjeće, koji je dvijetisućitih prikupio kapital na Varšavskoj burzi, širi svoje poslovanje na hrvatsko tržište. Istovremeno hrvatski Varteks, najstariji i nekada najpoznatiji proizvođač tkanina i odjeće u istočnoj Europi, ugušen nekretninskim špekulacijama i vlasnicima bez vizija, proživljava svoje sudbonosne dane.
Hrvatska vlada mora fiskalnim intervencijama i poreznim poticajima snažno poticati ulaganja u prerađivačkoj industriji i industrijama budućnosti, bez kojih neće biti oporavka domaćeg gospodarstva. Za takvu intervenciju je potreban novac, koji se može naći jedino uštedama u javnoj potrošnji kao i velikim privatizacijskim projektima. Za ovakav zaokret je potreban novi nacionalni politički dogovor. Velika politička koalicija oko glavnih razvojnih pitanja je jedino rješenje kojim se može izbjeći potpuni kolaps nacionalne ekonomije. (Aktual/Business.hr)
