ZAGREB – Rafinerija u Sisku nije polovicom proteklog mjeseca zaustavljena samo privremeno, dok se ne sakupi nafta potrebna za normalan nastavak rada, kako su to iz Ine pokušali uvjeriti gnjevne radnike i hrvatsku javnost.
Upravo suprotno, dok sisačka postrojenja stoje, u Ini se u strogoj tajnosti analizira i priprema odvoženje domaće nafte na inozemne adrese. To proizlazi iz internog Inina dokumenta koji je Jutarnji list dobio na uvid, a u kojem se razmatra mogući način umrežavanja hrvatskih naftnih polja s rafinerijama u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Mađarskoj.
Kao što je poznato, sisačka je Rafinerija zadnjih godina prerađivala samo domaću naftu, koje godišnje ima oko 600 tisuća tona. Kako su raspoložive količine sirovine osjetno manje od kapaciteta Rafinerije, postrojenja su radila na mahove, u tzv. Swing modu, što znači da se prerada pokreće kad se u Sisku sakupi od 200 do 300 tisuća tona nafte, a potom privremeno gasi do nove runde. Unatoč takvom radu, sisačka je Rafinerija, dok prerađuje domaću naftu, poslovala pozitivno.
Ali Ina je uporno pokušava zatvoriti. Pokušala je to i prošle godine u nekoliko navrata, skrivajući podatke o njenoj rentabilnosti i tvrdeći da je gašenje Siska jedino ekonomski racionalno rješenje. Otpor je s hrvatske strane bio prejak, pa se namjera nije uspjela realizirati. Postrojenja su ipak zaustavljena 14. siječnja, navodno privremeno, tvrdilo se kao i više puta dosad. Na oprez, međutim, upućuje činjenica da Ina u ovogodišnjem planu nije navela preradu u Sisku. Isto tako nije planirala ni kune za investicije niti za održavanje rafinerije.
Energetski stručnjaci smatraju da se to može tumačiti samo na jedan način: rafinerija se praktično zatvara a da se formalna odluka o tome – zbog odnosa snaga – neće ni donijeti. Dobro upućeni izvori tvrde da je Ina već potkraj prošle godine hrvatsku naftu ponudila rafineriji u Bosanskom Brodu. U međuvremenu je taj plan odvoženja hrvatske nafte ne u Sisak, nego u rafinerije izvan Hrvatske pomno razrađen.
U analizi koju smo imali priliku vidjeti kao moguća odredišta navode se rafinerije u Rijeci, Bosanskom Brodu, Pančevu te MOL-ova rafinerija Sashalombata u Mađarskoj. Rijeka nije prihvatljiva jer nema instalacije za prihvat nafte autocisternama, dok rafinerije u Srbiji i Mađarskoj raspolažu potrebnim instalacijama i naftu odmah mogu početi primati.
U Ininu se dokumentu detaljno analiziraju mogući načini transporta (autocisterne, željeznica i naftovod), kao i troškovi cijele operacije. Razmatra se dostupnost cisterni na tržištu, potrebni broj vozača i vozila, frekventnost prometa (nekoliko tisuća cisterni godišnje), čak i mogući rizici, pa se tako navodi procjena o 12 prometnih udesa "s ozbiljnim posljedicama na okoliš".
Iz analize jasno proizlazi da je auto-transport najskuplji oblik prijevoza. Vidi se također da je trošak prebacivanja nafte do Rijeke najmanji (od 21 do 26 dolara po toni nafte), a u Mađarsku najveći (od 41 do 46 dolara po toni). Ali MOL-u bi se to svejedno debelo isplatilo. Mađari mogu plaćati enormne troškove prijevoza zato jer je hrvatska nafta za njih vrlo jeftina – koncesijska je naknada mizerna, samo deset posto od tržišne vrijednosti nafte, a troškovi istraživanja davno su amortizirani.
Važno je reći da plan koji smo vidjeli ima i precizne vremenske rokove. Do polovice siječnja trebalo je ugovoriti usluge cestovnog prijevoza minimalno za deset tisuća tona nafte mjesečno, a do početka ožujka staviti u funkciju željeznički utovar u Graberju, ugovoriti željezničke cisterne za prijevoz nafte i s Janafom ispregovarati prikapčanje na naftovod u Virju. Tako sadržaj dokumenta, koji je ne samo javnosti, nego i članovima Inine Uprave dosad bio potpuno nepoznat, otkriva da su planovi za transfer hrvatske nafte, najvjerojatnije u Mađarsku, ne samo skovani, nego su se već počeli i realizirati.
O svemu tome hrvatska strana uopće nije obaviještena. Ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, kao voditelj Vladina tima za pregovore s MOL-om, tražio je nedavno od Ine odgovore na niz nejasnoća oko sudbine sisačke Rafinerije. Među ostalim je tražio očitovanje i o navodnim planovima da se hrvatska nafta ubuduće konvojima autocisterni, otprilike 70 cisterni svaki dan, dostavlja u Mađarsku, Srbiju ili BiH. Ujedno je upozorio da su takve ideje o prodaji domaće nafte drugim zemljama za hrvatsku Vladu neprihvatljive jer "na taj način Ina svoje poslovne procese prepušta drugim kompanijama u okruženju". Vrdoljakovo pismo Ini ostalo je bez odgovora.
Sada je na potezu hrvatska Vlada. Premijer Zoran Milanović prošloga je mjeseca u Saboru najavio odlučnije postupanje oko Ine, precizno detektirajući MOL-ovu taktiku: "Jasno je da je u MOL-ovu interesu obustaviti svaku proizvodnju u Hrvatskoj i preko Ininih crpki prodavati derivate iz svojih rafinerija u Mađarskoj i Slovačkoj", rekao je, i dodao da će se "Vlada takvim planovima suprotstaviti, pa da vidimo tko je jači!" (Jutarnji list)
