Zahvaljujući najsnažnijoj ekonomiji u Europi, Njemačka je izgradila političku moć i utjecaj koji su joj omogućili da oblikuje europsku politiku, diktira uvjete prema kojima se krizom pogođene zemlje eurozone moraju ponašati, pa čak i ograničava suverenitet njihovih parlamenata

Piše: Dario Kuntić, doktorand na Fakultetu političkih nauka u Zagrebu, analitičar u području međunarodnih odnosa, bezbjednosti i diplomatije

Financijska i gospodarska kriza koja je nakon 2009. poharala Europu ograničila je moć klasičnih kontinentalnih sila koje su nepremne dočekale ekonomski udar. I dok su se zemlje poput Velike Britanije, Francuske, Italije i Španjolske suočile s padom bruto društvenog proizvoda i rastom nezaposlenosti te postale velike gubitnice podivljale recesije, Njemačka se pokazala izrazito otpornom na ekonomske turbulencije i uspješno prebrodila krizu koja je snažno pogodila kontinent. Štoviše, upravo je kriza Njemačkoj omogućila da se pozicionira kao najmoćnija i najznačajnija zemlja Europe.

Dva desetljeća nakon pada Berlinskog zida Njemačka je pobijedila izazove stagnirajuće ekonomije i visoke stope nezaposlenosti te se pozicionirala kao motor europskog rasta i sila s monopolom na uređivanje europskog poretka.

Neposredno nakon ujedinjenja Njemačka se nije isticala u vođenju europskih poslova i strpljivo je čekala svoj trenutak. On je došao uvođenjem eura koji je među zemljama koje su prihvatile zajedničku europsku valutu stvorio čvrstu monetarnu uniju. Euro je Njemačku čvrsto povezao s Europom, a sudbina zemalja eurozone postala je zajednička. Na krilima eura, snažnog gospodarskog rasta i stvaranja europske međuovisnosti, Berlin je preuzeo vodeću ulogu na kontinentu.

Zahvaljujući najsnažnijoj ekonomiji u Europi, Njemačka je izgradila političku moć i utjecaj koji su joj omogućili da oblikuje europsku politiku, diktira uvjete prema kojima se krizom pogođene zemlje eurozone moraju ponašati, pa čak i ograničava suverenitet njihovih parlamenata. Budući da je najveći europski kreditor, Berlin ima moć nad svojim dužnicima i određuje im pravila kako bi osigurao provođenje reformi i povrat financijskih sredstava.

Berlin se pozicionirao kao svojevrsna prijestolnica Europe, a neke od najznačajnijih odluka koje se tiču europske budućnosti donose se upravo u Njemačkoj. Nova uloga Berlina u kreiranju europskih poslova neke je analitičare nagnala da zaključe da je Njemačka postala europski hegemon. No za razliku od prošlih vremena u kojima je svoju moć temeljila na vojnoj sili, Njemačka se danas isključivo oslanja na ekonomsku moć pomoću koje nastoji upravljati europskim silnicama. Politički i ekonomski gledano, Njemačka danas predstavlja najmoćniju zemlju Europe.

Njemačka moć prvenstveno počiva na njezinoj ekonomskoj snazi. Njezin bruto društveni proizvod najveći je u Europi i četvrti po veličini u svijetu, iza američkog, kineskog i japanskog. Sa stanovništvom od 80 milijuna ljudi, njezin bruto društveni proizvod iznosi 3,6 bilijuna dolara, BDP po glavi stanovnika 44.700 dolara, nezaposlenost 5,3 posto, a inflacija 1,6 posto.

Otvorenost prema globalnim tržištima i investicije omogućili su Njemačkoj da postane jedna od najkonkurentnijih i najfleksibilnijih ekonomija u svijetu. Budući da Europa i svijet uvelike potražuju njemačke proizvode, njezin trgovinski suficit se proteklih godina značajno povećao i prošle je godine iznosio 238 milijardi dolara. Samo s Francuskom trgovinski višak iznosi 30 milijardi dolara. Niti jedna zemlja na svijetu nema trgovinski suficit kao Njemačka. Njemačka u proizvodnji euro zone sudjeluje s 27 posto.

Njezina visoko industrijalizirana ekonomija odlično je integrirana u europsko i svjetsko tržište te generira prihod po glavi stanovnika koji je jedan od najvećih u svijetu. S čvrstom proizvodnom bazom i globalno uspješnim malim i srednjim poduzetništvom, njemačko gospodarstvo postalo je svjetskim uzorom.

Povoljan geografski položaj također prestavlja važan faktor njezine moći. Smještena u središtu Europe, Njemačka povezuje zapad s istokom i spaja Skandinaviju s Mediteranom te služi kao čvorište preko kojega se odvija kretanje ljudi i proizvoda. Njezine snažne veze sa susjedima omogućavaju joj ulogu medijatora između različitih političkih, društvenih i ekonomskih stavova koji prevladavaju u europskim zemljama.

Njemačka moć duboko je ukomponirana u Europsku uniju. Unija predstavlja mehanizam preko kojega Njemačka surađuje s ostalim članicama zajednice i okvir unutar kojega se njezina moć može slobodno razvijati bez straha ostalih europskih zemalja da će Njemačka iskoristiti svoju snagu kako bi oživjela imperijalne ambicije i ponovo agresivno zagospodarila kontinentom.

Projekt Europske unije s Njemačkom kao jednom od njezinih utemeljitelja i glavnih nositelja umirio je London i Pariz da bi se političke ambicije Berlina još jednom mogle oteti kontroli. Činjenica da je Europska unija utemeljena na zajedničkim vrijednostima i normama te da su zemlje članice osuđene na suradnju prilikom rješavanja zajedničkih problema omogućila je da diplomacija odnese prednost nad silom i da europska zajednica počne djelovati na principu obostranog povjerenja.

Za razliku od ranijih vremena, kada je europska politika predstavljala bojno polje na kojemu su se skukobljavali suprotstavljeni interesi velikih sila, projekt europske integracije zauzdao je stara rivalstva i Njemačku iz centra geopolitičkih previranja pretvorio u centar geopolitičke stabilnosti kontinenta. Budući da je njemačka moć danas ograničena partnerskim odnosom s ostatkom europske zajednice, njezina snaga izgubila je prijašnji prijeteći karakter.

Ipak, pozicioniranje Njemačke kao vodeće gospodarske i financijske sile u nekim je članicama, poput Grčke ili Francuske, uzrokovalo bojazan da bi Berlin svoju nekadašnju politiku sile mogao danas nadomjestiti ekonomskom hegemonijom. Činjenica je da se s rastom njemačke moći rodila bojazan da je Njemačka postala presnažna za Europu. Njemačka više ne izvozi samo svoje proizvode nego i svoja pravila.

No čini se da Berlin s nametanjem svojih pravila koja iritiraju neke njezine eurpske partnere nema problema. Tako je njemačka kancelarka i najmoćnija političarka svijeta Angela Merkel bez ustručavanja izjavila kako je Njemačka u Europi kao Amerika u svijetu: "nevoljena vodeća sila". Njemačka je zaključila da Europa ovisi o njoj i da je njezna zadaća spasiti euro i svijet sačuvati od katastrofe za globalnu ekonomiju.

Članstvo u Europskoj uniji Njemačkoj je dalo prostora da igra veću ulogu u oblikovanju europske i svjetske politike. Nastupajući s pozicije moćne europske članice, Njemačka je u prilici da igra značajnu ulogu u kreiranju europske politike i pozicioniranju Europe na globalnoj sceni. Mudrim korištenjem svoje moći, Njemačka može ujediniti interese europskih partnera i pridobiti ih da rade u njezinom interesu. Vodeća uloga Njemačke u rješavanju grčke krize i njezinom čvrstom inzistiranju na uvođenju strogih mjera jasno demonstrira snažnu ulogu Berlina u upravljanju krizama i vođenju europskih politika.

Ipak, njezina politička moć ni izbliza ne odražava njezinu ekonomsku moć. Činjenica da unatoč tome što je bogatija od Velike Britanije ili Francuske nije stalna članica Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda možda najbolje pokazuje da Njemačka svoju ekonomsku moć nije uspjela pretvoriti u globalni politički utjecaj. Svjesna nemogućnosti promjene postojećeg ustroja međunarodnog sustava, Njemačka je učvrstila svoju odlučnost da se prvenstveno pozicionira kao ekonomska sila, što je vidljivo iz njezine uloge u Europskoj uniji i grupi najrazvijenijih ekonomija svijeta.

Zahvaljujući svojoj gospodarskoj i financijskoj moći, Njemačka je stekla političku moć i snažan utjecaj na europske poslove. Iz njezine ekonomske moći proizlazi i svojevrsna arogancija prilikom nametanja vlastitih pravila zemljama ovisnima o njemačkoj i europskoj pomoći. Njemačka svojoj ekonomskoj moći također može zahvaliti što je značajan globalni gospodarski igrač koji svoju ulogu uvelike ostvaruje kroz članstvo u grupi osam najrazvijenijih zemalja svijeta – G8 (Nakon suspenzije Rusije zbog aneksije Krima grupa trenutno broji sedam članova).

Članstvo u toj utjecajnoj skupini Njemačkoj osigurava prestiž, status, utjecaj i određenu neovisnost u donošenju odluka. Njemačka grupu vodećih industrijskih zemalja svijeta ne smatra samo važnim forumom za raspravu i donošenje odluka već i mehanizmom za ostvarivanje vlastitih ekonomskih interesa.

Iako gospodarska moć rađa vojnu moć i politički utjecaj, Njemačka je ipak izbjegavala pozicionirati se kao vojna i strateška sila. Breme nacističke prošlosti i ratnih razaranja još uvijek predstavljaju težak uteg u njezinu vođenju vanjske politike. Berlin je prigrlivši pacifističku vanjsku politiku dao prednost diplomaciji nad silom.

Iako je Njemačka posegnula za aktivnijom vanjskom politikom i diplomatski se angažirala u pokušaju okončanja rata u Ukrajini, stacionirala dio svojih trupa u baltičkim zemljama i poslala oružje kurdskim borcima koji pružaju otpor takozvanoj Islamskoj državi u Iraku i Siriji, glavna odrednica njezine vanjske politike ogleda se u rješavanju europske financijske krize.

Činjenica da je Berlin prije više od desetljeća odlučio sudjelovati u NATO-ovoj operaciji u Afganistanu nije bila odraz intervencionizma ili probuđenog militarizma, nego solidarnosti s dugogodišnjim saveznikom preko Atlantika koji predstavlja glavnog jamca njezine sigurnosti. Štoviše, njezin angažman u Afganistanu samo je produbio njemačku sklonost pacifizmu.

Berlin je tako 2011. odbacio mogućnost sudjelovanja u vojnoj kampanji protiv Gadafijevog režima u Libiji i odbacio politiku koju su zagovarale Sjedinjene Države, Velika Britanija i Francuska. Njemačka je također odbacila zauzeti čvršći stav prema režimu Bašara al-Asada u Siriji, bojeći se da bi je taj smijer mogao odvesti prema uporabi sile. Ideja da njemačke vojne snage budu raspoređene u stranim zemljama njemačkoj javnosti i dalje nije prihvatljiva.

Duboko ukorijenjeni stavovi da je posezanje za silom gotovo uvijek pogrešno predstavljaju ograničavajući faktor njemačkog vođenja vanjske politike i mogućnosti da Berlin preuzme veću odgovornost u kreiranju globalnih politika. Dok za tradicionalne sile poput Sjedinjenih Država ili Velike Britanije uporaba sile i dalje predstavlja legitimni vanjskopolitički instrument, vojni intervencionizam za Njemačku nije prikladno sredstvo za ostvarenje vanjskopolitičkih ciljeva.

Iako predstavlja svjetsku ekonomsku silu, glavni oslonac zajedničke europske valute i motor europske ekonomije, Njemačka i dalje ostaje nevoljka agresivnije se postaviti na svjetskoj pozornici. Za razliku od Washingtona i Londona, Berlin se ne smatra zaštitnikom svjetskog poretka ili misionarem koji će na globalnoj razini širiti zapadne vrijednosti. Štoviše, Njemačka je svoju sigurnost za vrijeme hladnog rata stavila u ruke zapadnih saveznika i tom se politikom vodi i danas. Budući da Berlin barem u dogledno vrijeme ne namjerava postati samostalniji u vojnim pitanjima, Atlantski savez i dalje ostaje osnova njemačke sigurnosne i obrambene politike.

Ovisnost Njemačke o saveznicima i suzdržanost u preuzimanju istaknutije uloge u upravljanju svjetskim poslovima Berlinu uvelike ograničava mogućnost vođenja aktivnije i odlučnije vanjske politike. S obzirom na moć kojom raspolaže, Njemačka bi mogla postati ključan čimbenik europske vanjske politike koja bez njezina aktivnijeg angažmana ostaje nedorečena.

Činjenica je da bez snažnijeg i odlučnijeg pozicioniranja Njemačke u svijetu ni Europska unija neće postati moćniji igrač u globalnoj areni. No Berlin je za sada posvećen Europi i nema globalne ambicije. Njemačka je svjesna da je ekonomski moćna, ali da njezina ukupna moć ima ograničenja, što znači da sama ne može gospodariti svjetskim silnicama i ostvarivati vanjskopolitičke interese. Čini se da je bivši američki državni tajnik Henry Kissinger bio u pravu kada je rekao da je "Njemačka prevelika za Europu, a premala za svijet". (Izvor: Banka.hr)