Nedavni globalni poremećaj burzovnih indeksa, koji se uostalom periodično ponavlja, pa je vrlo vjerojatno da će neki "nedavni poremećaj“ postojati  i ako netko na ovaj tekst naiđe za koju godinu,  novi je povod za raspravu o njihovoj prirodi i funkciji u suvremenim financijama. Prema nizozemskoj politologinji  Marieke de Goede, prvenstvena funkcija burzovnih indeksa nije neutralna reprezentacija kretanja na financijskim tržištima.

Piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa "Banka magazine" i portala Banka.hr

I Uloga burzovnih indeksa

U knjizi o genealogiji financija, Virtue, Fortune and Faith (2005), ona dokazuje da burzovni indeksi ustvari kreiraju financijska tržišta, potiču ih i usmjeravaju njihov razvoj (poglavlje 4. The Dow Jones Average and the Birth of the Financial Market).

Više-manje svatko će se složiti da burzovni indeksi nisu potpuna reprezentacija tržišta, da su selekcija, pa već utoliko nisu neutralni. Tu je riječ o izostanku epistemološke neutralnosti, koja je važna no ovdje  nije konačna. Stvar je u tome da burzovni indeksi agregiranjem informacija predstavljaju financijsko tržište kao koherentnu cjelinu, čime pozicioniraju sudionike i efekte njihove aktivnosti (prodaje i kupnje). Indeksi im omogućuju da se uspoređuju u odnosu na "prosjek“ i druge sudionike, da svoje aktivnosti ne gledaju kao pojedinačne i izolirane, nego kao dio jedinstvene cjeline, a sebe kao pripadnike te cjeline. Indeksi sudionike ujedinjuju u tržište.

Za to se, nema sumnje,  može naći moralno opravdanje. Može se reći da je to dobro, bilo zato što podiže efikasnost tržišta ili zato što privlače nove sudionike, olakšavajući im ulazak na tržište ili zbog nečeg trećeg. No, o tome se i radi, da se ustanovi da ključna legitimacija indeksa, njihova svrha, nije da neutralno reprezentiraju događaje na tržištu, kao što se obično misli, nego je njihov skriveni cilj neko dobro (iako to može ispasti i loše). Zato su indeksi moralne kategorije, moralna konstrukcija.

Primjeri tu tvrdnju dodatno ilustriraju (jesu li jaki kao argument drugo je pitanje). Neki fondovi nude ulaganje u Dow Jones Average, dakle u indeks koji se predstavlja da izražava prosjek. Oni koji nude neku drugu selekciju, neki drugi "indeks“,  ili čak indeks, na primjer tehnoloških ili energetskih dionica, implicite (a nerijetko i eksplicite) obećavaju viši prinos u kratkom ili dugom roku. K tome, ni sam DJA nije neutralan, "u odnosu na prosjek“. Propadne li neka kompanija iz njegova sastava, zamjenjuje je druga, što znači da je u njega ugrađen imperativ rasta, i kad vrijednost dionica i uspješnost poslovanja kompanija stoji drukčije. Sličan problem s promjenom sastava  imaju i drugi ekonomski indeksi (vidi Ekonomija mjeri neopažljive fenomene), no u burzovne je indekse utkana  optimistična crta, a s njima i na tržišta koja kreiraju. U samoj konstrukciji nisu vrijednosno neutralni.

II  Legende o novcu

Na knjigu Marieke de Goede nailazio sam u popisima literature u drugim knjigama koje se bave novcem, uvijek s poštovanjem, ali nikad nisam vidio duže citate ili glavne teze. Izgleda da u recepciji postoji problem. Knjigu je, naime, vrijedno šire predstaviti. Sastoji se od šest poglavlja u kojima se, uz uvodno i zaključno, razmatraju (i) nastanak kredita i javnog duga, diskutira o (ii) razlici kockanja i spekulacija, analizira (iii) karakter indeksa, te odnos (iv) rizika i regulacije.

Knjige iz povijesti financija često su slijed primjera, slabo povezanih analizom, ili se primjerima koriste tek kao ilustracijama nekog shematskog prikaza povijesti. U teoriji diskursa takva se financijska povijest karakterizira kao legenda. "Legende se“, citira de Goede klasika teorije književnosti Ericha Auerbacha "prepoznaju po tome što napreduju previše glatko.“ U slučaju novca: prvo je bio barter, onda se jedno dobro izdvojilo kao najpogodnije, kao univerzalno sredstvo razmjene, potom dolaze plemeniti metali, onda kovanice čija je vrijednost zbroj vrijednosti metala i vrijednosti kovanja, zatim bankovne potvrde, papirni novac itd.

Zanemaruje se sve sekundarno u odnosu na glavni tok, sve  što smeta jasnom smjeru progresa, neriješena pitanja, slučajnosti i konfuzije u načinu svladavanju prepreka. Zoran Kurelić, profesor na Fakultetu političkih znanosti, ironizira da se povijest u takvom obliku prikazuje kao u turističkom vodiču: od slavodobitnog postizanja konačnog cilja put se rekonstruira do hrabrog početka koji je sve potaknuo i odredio, iz kojeg je sve proisteklo.

Knjiga Marieke de Goede je naprotiv detaljna studija "realne povijesti“. U istraživanju četiriju spomenutih tema uočava niz raznorodnih faktora. U poglavlju o emancipaciji kredita i javnog duga iz prljavog posla u legitimnu praksu presudnu pažnju poklanja utjecajnim intelektualcima (Daniel Defoe, Jonathan Swift). U poglavljima o indeksima te o regulaciji i rizicima posebno su važne teorijske dileme: kreću li se cijene prema nekom prirodnom zakonu, kako je ustanovio William Jevons, ili matematičkom, kako je zaključio Myron Scholes. De Goede zaključuje da ni Black-Scholes formula nije neko neutralno znanstveno otkriće, nego je u središtu poticanja rasta tržišta derivata (opcija), slično ulozi indeksa u kreiranju financijskih tržišta.

Poglavlje o kocki i spekulacijama fokusira se na institucije (sudove, burze, kladionice) te aktivnosti aktera,  poljoprivrednika i burzovnih trgovaca. De Goede razmatra dominantni svjetonazor, sustav vrijednosti, kulturu pojedine sredine i – napokon – slučajne, izvanjske događaje, kao što su kolonijalna osvajanja. Nije to ni povijest kao legenda, ni slijed ilustracija i primjera. Prema jasno ekspliciranom cilju, autorica nastoji istražiti "kako se financijski sektor iz povijesne zbrke izdvojio kao autonomno područje i stekao image znanstvene respektabilnosti, iako je prije samo dva stoljeća bio tretiran kao prijevara i kockanje koje zaslužuje prijezir“.

III Kocka i spekulacije, bucketshop debata

Diskusija  o razlikovanju kockanja i burzovnih spekulacija, živa i danas, u javnosti se osobito razbukta  u vrijeme kriza.  Sastavni  je dio trgovine vrijednosnicama od početka organiziranog trgovanja. De Goede inzistira, i s uvjerljivim razlozima, da nema „prirodne“ razlike između kocke i spekulacija.  U zaključku ide i predaleko. Tvrdi da nema razlike ni između financija i kocke. Predaleko ponajprije zato što su financije ipak široko područje koje uključuje raznorodne sastavnice, na primjer računovodstvo, zatim svakodnevno novčano poslovanje, kupnju i prodaju, a i burzovne spekulacije.

Premda je moguće dokazivati da sve to zbog ugrađene neizvjesnosti i arbitrarnosti ima zajedničke karakteristike s okladama, to je ipak pretjerivanje.  Iako se rasprave o razlikovanju kocke i spekulacija periodično ponavljaju u raznim krajevima svijeta i vrlo često završe na sudskom pravorijeku, karakteristična za temu je američka tzv. bucketshop debate, iz druge polovice devetnaestog stoljeća.

Osnivanjem čikaške burze (Chicago Board of Trade) polovicom devetnaestog stoljeća u optjecaj su snažno ušli prije svega futures, financijske izvedenice kojima se obećavala kupnja ili prodaja robe (žita) u nekom budućem razdoblju, za koji mjesec, u sljedećoj sezoni itd. po određenoj cijeni. Poslije je Čikaška burza postala i mjesto najveće trgovine opcijama. Otprilike oko 1870. u okolici burze izrasli su tzv. bucketshops. Primali su male oklade na kretanje cijena na Burzi, puno manje od minimuma koje je zahtijevala Burza.

Dućani, naravno, nisu izvršavali naloge svojih klijenata nego su kao i u svakoj kladionici "zauzimali suprotnu poziciju“, tj. isplaćivali zgoditak onome tko pogodi. Same su kladionice ponekad svoje pozicije "hedgirale“ na Burzi. (To jest, ako se dogodi da njihovi klijenti uglavnom pogode kretanje pa im kladionice moraju isplatiti svotu s kojom gube, da to izbjegnu i one su se "kladile“ na tu svotu na Burzi, dakle da netko drugi plati gubitak oklade. "Hedgiranje“ je bila samo opcija, kladionice se uglavnom osiguravaju drugom matematikom, ali je važno da je i to postojalo.) Na taj su način financijsko tržište direktno povezale s kockanjem.

Radi očuvanja reputacije Chicago Board of Trade (CBoT) započeo je pravnu bitku, koja je trajala desetljećima. Cilj je vjerojatno bilo i eliminiranje konkurencije. U raspravi se pojavio niz ekonomskih i pravnih argumenata kojima se definirao karakter financijskih tržišta. Za početak, kladionice su uspjele, razmjerno lako, dobiti prvu bitku oko korištenja informacija s burze. Sud je presudio da su javne, da ih burza mora dati na uvid tražitelju, dakle i kladionicama.

IV Sporna pitanja

Druga su pitanja međutim bitno odredila koncept financijskog tržišta uopće. Prva optužba koju je CBoT potegnuo bila je da iza razmjene u kladionicama ne stoji "stvarna trgovina“(i). Kladionice su bile optužene da umjetno utječu na cijene, ali tu optužbu nisu izbjegle ni burzovne spekulacije (ii). Proizvođači, najčešće poljoprivrednici, optuživali su da spekulanti, dok se oni znoje, beru vrhnje (iii). Raspravljalo se o "prirodnoj cijeni“ (iv) te o ulogama burzovnih profesionalaca i amatera (v), koji su bili optuživani da glupošću i pohlepom uzrokuju sve zlo na burzi.

Naravno, kad bi se dogodio slom, profesionalci se nisu suzdržavali optuživati druge profesionalce za amaterizam, pohlepu i glupost. (Osnivač paradigmatskog hedge fonda LTCM Meriwether za slom je optužio druge koji su preuzeli njihovu biznis formulu.) Napokon, dosta toga se svelo na ljudske, socijalne i klasne karakteristike kladioničara i burzovnih trgovaca (vi). Rasprava o moralu opet je ispala posljednje argumentacijsko utočište. U nastavku ću prikazati neke argumente u tim diskusijama.

(i) Chicago Board of Trade optuživao je kladionice da njihovi „ulagači“ kotiraju cijenu a uopće ne namjeravaju kupiti ni prodati žito, nemaju ga u posjedu. Na sudu se međutim uglavnom zaključivalo da ni onaj tko na Burzi kotira neku cijenu žita u obliku futures,  niti ga ima ili niti misli imati u posjedu ne planira to žito zaista kupiti odnosno prodati. U tom pogledu, razlike između kladionica i trgovine futuresima nema.  Formalna veza između prometa robe i prometa futuresa jednaka je kao između oklada i prometa robe. Napokon, kao što je rečeno, ponekad su i kladioničari ulagali u stvarnu trgovinu žitom, no to je za raspravu nebitno.

(ii) Sljedeće, ekonomsko pitanje, manje je formalno, a više sadržajno i utoliko  suštinski važnije. Riječ je o cijenama. Trgovanje financijskim izvedenicama i danas se brani tezom da ono ujednačuje cijene između sezona, kroz godinu, te da definiranjem buduće cijene omogućuje planiranje. Nasuprot tome, kladionice su optužene da utječu na buduće (automatski i tekuće) cijene. Proturječnost je očita. Na buduće cijene možda utječu i jedni i drugi. Nije jasno zašto futures ujednačavaju cijene, a oklade ne.

(iii) Uostalom, s razvojem burze izvedenica javili su se i proizvođači, uglavnom nezadovoljni poljoprivrednici. Prema njima, spekulatori na burzi uzimali su vrhnje koje njima pripada, drugi su se bogatili na njihovom radu. Očito signale o budućoj cijeni koji su dolazili s burze nisu previše cijenili. Po prirodi stvari ta je cijena, kao i svaka, bila kolebljiva. Ne može se utvrditi je li bila kolebljiva više ili manje od cijene koju bi roba (žito) imalo bez spekulacija. To je kontrafaktualno razmišljanje, dakle bez konačnog odgovora (što bi bilo kad bi bilo). Empirijsko je, i sasvim drugo pitanje od prethodnog, usporedba kolebljivosti postignute cijene robe i one koju su kotirali trgovci izvedenicama.

(iv) Ključno je da je glas proizvođača otvorio  diskusiju o tzv. "prirodnoj cijeni“. Prema jednoj tezi "prirodna“ bi cijena bila ona koja bi bila stvarno postignuta da nema tržišta izvedenicama (futures). Prema drugoj tezi, futures, kao što je već rečeno, premošćuju varljivost spot cijena, izvedenice dakle omogućuju uspostavu "prirodnih cijena“. Tu diskusiju nije moguće zaključiti. No, ona daje (ili ne daje) jednako pravo postojanja kladionicama kao i spekulantima na burzi da sudjeluju u formiranju cijena. Ako se eliminiraju kladionice jer utječu na formiranje cijena, onda legitimaciju nemaju ni financijska tržišta. A to je ovdje naša tema, a ne rasprava proizvođača i financijskih spekulanata.

(v) Sljedeći pokušaj razlikovanja spekulanata na oficijelnoj burzi i kladioničara išao je linijom razlikovanja profesionalaca i amatera. S Burze bi trebalo isključiti amatere, a oklade  u bucketshopovima zabraniti. Navodno, pohlepa i glupost gomile uzrok su sveg zla koje izbije na burzi, koju bi trebalo prepustiti „profesionalcima“. Nedostatci te teze su očiti.

Proizvođači i kupci robe koji također kotiraju cijenu, za  burzovne su spekulante amateri. Bez njih, kao i bez drugih amatera, gomile, malih investitora, financijska tržišta ustvari ne bi postojala. Osim toga, sve se gubitnike koji promaše cijenu može proglasiti "amaterima“.  Kao što rekoh, Meriwether je za "amaterizam“ optužio druge koji su preuzeli Black Scholes formulu. A ni pohlepa stvarno nije ograničena na gomilu; profesionalci na nju nisu imuni.  (Zato mislim da je Vuk s Wall Streeta genijalan film.)

V Viša i niža klasa

(vi) Napokon, diskusija se svela na moralne karakteristike onih koji su pogađali buduću cijenu na oficijelnom tržištu i onih u kladionicama. Ne treba dvojiti da se u javnosti, putem medija, nastojalo sudionike oficijelnih tržišta prikazati kao gospodu s pozitivnim moralnim karakteristikama, vrlinama (otud "virtue“ u naslovu knjige), a kladioničare kao gradski šljam. Čak je i odjeća bila argument, razvrat, "žene lakog morala“ itd. (De Goede je najčešće citirana kao feministica, koja je u ovim "moralnim“ raspravama nerijetko uočavala da se negativne karakteristike prikazuju u ženskom obliku. Mana je boginje sreće, Fortune što se ne da kontrolirati, zato je žena.)

Ponovo, kad je sve što je trebalo biti "egzaktno“ propalo, diskusija koja se vodila i na sudovima i u javnosti, svela se na raspravu o moralu. Zanimljiv je, međutim, još jedan moment te "dijalektike“ niže i više klase. "Lloyds of London“, piše de Goede, "najpoznatiji suvremeni osiguravatelj započeo je kao kafeterija gdje su se… sastajali mornari i brodovlasnici koji su sklapali ugovore da financijski podrže jedni druge ako se brod nekog od potpisnika izgubi ili ošteti. Lloyds je prodavao zaštitu od poplave, oluje, požara. Naravno, ne postoji konceptualna razlika između tih ugovora i drugih oklada o neizvjesnim ishodima.

Na primjer, u Lloydu i sličnim uredima moglo se kupiti osiguranje protiv laži i gubitka na lutriji. Bilo je više-manje moguće kladiti se na ishode bitaka, dužinu života poznatih osoba, koja će biti sljedeća priležnica Louisa XV, ishode suđenja. U Lloydu … je 1771. pala oklada o pravom spolu francuskog diplomata Charlesa de Beaumonta, u visini od oko 60 tisuća funti.“ Iako je diplomat odbio otkriti svoj spol, sud je 1777. odredio da Lloyd mora isplatiti okladu onome tko se kladio da je diplomat zapravo žena, premda je sud "izrazio rezervu prema takvoj okladi“. Lloyds je dakle započeo neoficijelno, na rubu morala, u nižoj klasi, ali kad je stvar postala lukrativna moralnim se normama, formom, odijevanjem, odvajalo one koji imaju pravo na bavljenje biznisom od onih koji nemaju.

VI Mjera vrijednosti

Novac je mjera vrijednosti. Dakako, novac nije nikakva bazična vrijednost na način na koji je u fizici prametar osnovna mjera za dužinu. Takvo što u ekonomiji ne postoji. Sve su vrijednosti u ekonomiji relativne. Pitanje određivanja vrijednosti jedno je od osnovnih sadržaja knjige, iako se pojavljuje sporadično, na primjer u raspravi o "prirodnoj cijeni“ ili u činjenici da je oklada o spolu francuskog diplomata procijenjena na 60 tisuća funti. Kako baš na 60 tisuća funti, po čemu? Je li postojao neki benchmark, ili je važno bilo tko se kladio? De Goede tu temu nije jasno i cjelovito artikulirala i analizirala, premda knjigu započinje s primjerom u kojem je "vrijednost novca“ ključno pitanje.

Bank of England izvela je 1987.. pred sud američkog umjetnika Jamesa Stephena Georgea Boggsa zbog toga što od nje nije dobio dozvolu, a ipak je priredio izložbu "novčanica“ koje su gotovo vjerne kopije onima koje izdaje BoE. Neke od tih novčanica Boggs je izrađivao u kafićima i restoranima, pred očima drugih gostiju i osoblja, i nudio da njima plati svoje račune. Cilj njegove aktivnosti, kako je tumači de Goede,  nije bilo pokazati koliko vjerno može rukom "krivotvoriti“ novčanicu nego ispitati koliko će drugi vrednovati njegov rad.

Iako su neki odbili, začudilo ga je, prije svega, da su njegove novčanice uglavnom prihvaćane kao sredstvo plaćanja. On je preferirao "nominalnu vrijednost“, uz uzvraćanje ostatka, no nerijetko bi mu nudili razmjenu jedan za jedan, novčanicu za kolikigod ceh, a na kraju bilo je i ponuda da se novčanica otkupi višestruko skuplje od njezine nominale. Različiti su kupci u različitim situacijama istu stvar vrednovali različito. Diskusija zašto je tome tako nema smisla bez konteksta u koji Boggsa stavlja de Goede.

Standardno je pitanje "predstavlja“ li novčanica neku vrijednost ili je vrijednost sama po sebi. Danas, u svakodnevnom prometu to se pitanje ne postavlja, no de Goede podsjeća na žučnu "greenbucks“ debatu iz sredine 19. stoljeća u Sjedinjenim Državama kad je američka Vlada svoje račune počela plaćati papirnim novčanicama na kojima su bile naslikani zlatne i srebrne kovanice. U novinama su objavljivane karikature papirnih "potvrda“ na kojima je pisalo "mlijeko za bebe“. Iako i prave zlatne i srebrene kovanice i same tek reprezentiraju neku vrijednost. Toj temi, međutim, treba pristupiti sistematičnije nego anegdotalno, dakle drugom (nadam se skorom) prilikom.

Drugi kontekst u koji de Goede stavlja Boggsa ovom je prilikom važniji. Riječ je o analizi slučaja kanadske rudarske kompanije Bre-X, koja je privukla goleme investicije nakon što je objavila da je otkrila zlato u indonezijskim prašumama. Pokazalo se to netočnim, ali poanta je priče da investicije uvijek zahtijevaju pripovijesti o otkrićima, mogućnostima i laskanjima da se privuče novac.

To je način na koji financije funkcioniraju, zaključuje de Goede. Uvijek je riječ o nekoj drami, predstavi, triku,  u konačnici – o umjetnosti, kao kod Boggsa. Tako funkcioniraju i investicije u start up i tehnološke kompanije. Dodatno, sama definicija kapitala stvar je dogovora (i međunarodnih sporazuma), a procjena vrijednosti kapitala je arbitrarna (navodi de Goede slučaj Enrona). Ako je tome tako, kako su financije stekle reputaciju racionalne znanstvene egzaktnosti?

VII Uvođenje reda

Na to pitanje, koje je označila ključnim, autorica pokušava odgovoriti u četvrtom i petom poglavlju. Nepravilnost kretanja cijena, osnovne kategorije u ekonomiji, mučila je i velikog devetnaestostoljetnog ekonomista Williama Jevonsa. Bilo je nužno u tome prepoznati neki red, ne možda  samo zato da se ekonomika uvrsti u ozbiljne znanosti, nego da se pronikne o čemu je tu riječ. Početak je bila konstrukcija Dow Jonesa, koji je omogućio vizualizaciju kretanja cijena.

Na toj osnovi Jevons je, potkraj života, u seriji članaka u časopisu Nature, objavio otkriće o kozmološkim zakonima kretanja cijena, prema kojima one ovise o "promjenjivoj snazi i vrsti sunčevih zraka“. Zaključio je da se radi o "misterioznom ali pravilnom ritmu“, prema kojem krize nastupaju svakih 10.4 godine. Bilo je prihvaćeno da je Jevons svojim otkrićem predvidio krizu iz 1907. godine. Taj otprilike desetogodišnji period, pola uspon, druga polovica slabljenje, postao je gotovo općeprihvaćen.

Uvođenje reda de Goede tumači sociološki, kao normalizaciju, koja je gotovo antropološka pretpostavka funkcioniranja društva. Pitanje je, ipak, je li pravi odgovor na to „znanstveni red“. Čuvena Black Scholes formula također ima svoje porijeklo u prirodnim znanostima, naime u radu francuskog fizičara Louisa Bacheliera, koji je u svojoj doktorskoj disertaciji iz 1900. zaključio da se kretanje cijena iz neke početne točke može predvidjeti kao i difuzija dima "slijedom normalne distribucije“ u nekoj sobi. Myron Scholes se 1960. izravno poziva na Bacheliera. U 20. stoljeću cijeli je niz sličnih prirodoznanstvenih pokušaja razumijevanja kretanja cijena. Vrlo su poznati i suprotne teorije i eksperimenti, kojima se pokušava dokazati da se cijene kreću sasvim slučajno.

Već je rečeno da Black Scholes formulu de Goede prije tumači kao konstitutivnu za tržište derivata nego kao otkriće neke pravilnosti na financijskim tržištima. I to s jakim argumentima, s obzirom na sudbinu LTCM-a i krizu koju je svojom propašću izazvao te na činjenicu da je služenje formulom predstavljalo ulaznicu za pristup svijetu trgovine derivatima, a što je Meriwather, jedan od osnivača LTCM-a prepoznao kao uzrok kraha.

Nobelovac Merton, kreator formule, pretpostavlja neprestanu transformaciju likvidnosti, sekuritizaciju svega, od monetizacije "oluje u Patagoniji, do pitanja pobjednika Svjetskog prvenstva“, kreacija, disperzija i osiguranje od novih rizika. Taj pristup potpuno podsjeća na prije opisane kladionice, ali takva disperzija rizika, poput širenja dima koji u sobi ulazi u sve pore, otvara mogućnost ranjivosti sustava na sve i potpuno neočekivane neizvjesnosti: vrednovanje novih rizika jednako je nepredvidljivo kao i vrednovanje Boggsove novčanice ili tehnoloških dionica i start up firmi.

VIII Kritika i teorija

Do ovog trenutka analiza je jasna, razložna i uvjerljiva. De Goede zapravo samo objašnjava kako je financijski svijet društvena konstrukcija i to čini studiozno i detaljno. Sljedeća razina knjige je kritička. De Goede nisko vrednuje izloženost neizvjesnosti u suvremenom svijetu, nejednakost, gomilanje financijskog kapitala i dug.

U završnom poglavlju knjige daje kratku povijest društvenog tretmana dužnika, od dužničkog ropstva, zatim – nakon njegova ukidanja – zatvorske kazne za dužnike, potom pojavu dužničkih azila i napokon tendenciju prema dominaciji imovinske kazne za dužnike. Svaki od tih pristupa prema dugu posljedica je (ili uzrok), političkog karaktera pojedine zajednice (i povijesnog razdoblja. De Goede se, rečeno frazom, "zauzima za repolitizaciju financija“, skidanje vela s njihove proklamirane racionalnosti i znanstvene egzaktnosti.

Čitatelj čije je obrazovanje prvenstveno financijsko teško će se probijati kroz teorijski okvir knjige (no ne smije odustati!) Nije to čudno. De Goede se oslanja na Foucaulta i njegov krug. Knjiga citira niz tipičnih Foucaultovih i foucaultovskih apodiktičnih i intuitivnih konstatacija, pisanih u pompoznom stilu kojim se s visine eliminiraju pitanja o potencijalnim slabim točkama i nejasnoćama, a koje se gdjegdje upotpunjuju ilustracijama, kao da je riječ o argumentima. Teorijski okvir kojim se autorica služi nije izrečen elegantno i disciplinirano pa može odvratiti nedovoljno upornog čitatelja i uskratiti ga od otkrića koja je de Goede utkala u tkivo teksta.

Šteta je što nije konzultirala, uopće naime ne spominje, analitički dosljednije i discipliniranije teoretičare, poput američkog filozofa Johna Searlea, koji svijet financija, putem razlikovanja konstitutivnih i regulatornih pravila, prikazuje kao društvenu konstrukciju. U njegovoj knjizi  The Construction of Social Reality (Konstrukcija socijalne stvarnosti), upravo je novac glavni primjer razlikovanja socijalne od prirodne realnosti. Searle, uostalom, kao i Foucault, osobitu pažnju posvećuje činjenici da konstrukcija socijalne realnosti znači i raspodjelu moći, hijerarhiju. (Nadam se da ću u nekom od sljedećih tekstova prikazati kako Searle, dakle analitička filozofija, ali i neke druge filozofske tradicije, interpretiraju karakter i suštinu novca.)

Konačan je zaključak da financijski instrumenti nisu moralno neutralni, novac nije puki facilitator razmjene, financije nisu autonomna sfera sa neovisnim zakonitostima, nego su stvorene u vrijednosnoj diskusiji, na pravnim i moralnim temeljima (slijedom često citiranog zaključka njemačkog pravnika Jellineka da je pravo minimum morala). (Izvor: Banka.hr)