Ministarstvo financija objavilo je 2015. godine Registar neporeznih davanja. Premda se službeno zovu "neporezna davanja" u javnosti se već uvriježio termin "parafiskalni nameti". Popisan je ukupno 161 parafiskalni namet koji stvara ukupan teret od 8,3 milijardi kuna (prema podacima nadležnih tijela za 2014.). Dakle, parafiskalije godišnje naciji oduzmu oko 2,5 posto BDP-a. Toliko su porezni obveznici samo na konto ekstra poreza mogli sačuvati za sebe, ili barem dio tog iznosa. Od tog iznosa gospodarstvo i poduzetnici su opterećeni sa 5,4 milijarde kuna, a građani sa tri milijarde kuna.

Piše: Daniel Hinšt, predsjednik think tank Centra za javne politike i ekonomske analize iz Zagreba

Prema podacima Ministarstva financija, 40 najvećih parafiskalnih nameta (odnosno svaki četvrti) košta čak 8,1 milijardi kuna, od toga 5,1 milijardi samo za gospodarstvo. Drugim riječima, TOP 40 nameta čine čak 97 posto ukupnog parafiskalnog opterećenja, tj. 95 posto u ukupnog opterećenja poduzetnika i 99 posto ukupnog opterećenja građana.

TOP 25 parafiskalnih nameta stoji 7,9 milijardi kuna, od toga 4,9 milijardi samo za gospodarstvo. Drugim riječima, čine čak 93 posto ukupnog parafiskalnog opterećenja, a 91 posto ukupnog opterećenja poduzetnika. Najveće parafiskalne terete stvaraju resori poljoprivrede i prometa.

U okviru mehanizma Europskog semestra, jedna od preporuka Europske komisije u poglavlju 5. za reformu poslovnog okruženja bila je upravo parafiskalno rasterećenje. Provedbu mjere su horizontalno koordinirali Ministarstvo financija i Ministarstvo gospodarstva. Vladino međuresorno povjerenstvo dogovaralo je s nadležnim tijelima konkretne mjere za ukidanje i smanjenje pojedinih nameta.

Ambiciozniji plan parafiskalnog rasterećenja je jedan od reformskih imperativa nakon što je u razdoblju od 2012. do 2015. provedeno rasterećenje za 680 milijuna kuna. Pitanje je koliko je parafiskalnih nameta na kraju potrebno, a koji je to sve silan višak zbog kojeg je manje radnih mjesta i investicija?

Vlada je naime kroz Nacionalni program reformi 2015. definirala cilj za dodatna parafiskalna rasterećenja u iznosu od 0,1 posto BDP-a do kraja 2016. godine. Ipak, rasterećenje od oko 330 milijuna kuna nije dovoljno. Potrebno je definirati novi ambiciozniji cilj za 2016. da parafiskalno rasterećenje iznosi barem 0,5 posto BDP-a u 2016. i isto tako u 2017. godini.

Profesionalne komore i cijene stručnih ispita

Popisan je 161 namet. Ipak, metodološki u navedeni registar pripadaju i još dvije kategorije – obvezne članarine pri profesionalnim komorama te cijene stručnih ispita pri istima. Čini se da je to bio vrući krumpir. Naime, popisivanje su radila ministarstva, a očito su zaboravila da neka od njih u svojim nadležnostima imaju i profesionalne komore.

Europska komisija je ionako dala preporuku Hrvatskoj da smanji administrativno opterećenje pružatelja usluga. Komisija se pritom najviše fokusira na OECD-ove indikatore regulacije tržišta tzv. Product Market Regulation, prema kojima su profesionalne usluge visoko regulirane. Upravo su visoke obvezne članarine i visoke cijene stručnih ispita ono što najviše opterećuje slobodu pristupa tržištu profesionalnih i poslovnih usluga.

Prvi registar i kasnija dilema

Prva objava registra bila je 2007. kada je pobrojano 245 parafiskalnih nameta. Podaci i tog i prošlogodišnjeg registra nisu potpuno usporedivi budući su se u registru iz 2007. pobrojale neke, neke i sve upravne pristojbe. U tom smislu, registar je bio nepotpun. Već 2012. se dala naslutiti velika metodološka diskusija o tome što ulazi u registar.

Logika je, čini se, prevladala. Upravne pristojbe su proračunski prihodi središnje države te regionalne i lokalne uprave. S druge strane, parafiskalni nameti su prihodi javnih tijela koji ne idu u proračun. U tom smislu, nije sporno da je upravnih pristojbi previše i da su preplavile ionako izbirokratizirane sustave koji su nastali slobodnom proliferacijom administrativnih procedura (makar to koštalo i 20 kuna nesretnog biljega s obližnjeg kioska).

Slovenci su mnoge procedure oslobodili bilo kakvih naknada. Zašto ne bi i Hrvatska? Činjenica je da upravne pristojbe nisu parafiskalni nameti. Zato nam treba registar upravnih pristojbi jer one, kao i parafiskalni nameti, gutaju zdravo tkivo društva, malo po malo, malo tu, malo tamo i tako naizmjence. Pozitivna je vijest što se uvodi mogućnost elektroničke naplate pristojbi i ispod iznosa od 100 kuna.

Prema definiciji Ministarstva financija, "parafiskalni nameti su sva propisana obvezna neporezna davanja koja plaćaju poduzeća središnjim tijelima državne uprave, jedinicama lokalne i područne (regionalne) samouprave ili drugim tijelima s javnim ovlastima, ako pri tome: platitelj ne dobiva za uzvrat neku uslugu, dobro ili pravo; rezultirajuća usluga, dobro ili pravo objektivno je manje vrijednosti u odnosu na plaćeni iznos; stvarni trošak za tijelo koje pruža uslugu, dobro ili pravo je manje od naplaćenog iznosa za isto. Parafiskalni nameti predstavljaju teret u smislu novčanog iznosa i vremena koje je potrebno uložiti za udovoljavanje administrativnim zahtjevima.

Koliko je dovoljno?

Postavlja se temeljno pitanje – da li je to bilo dovoljno? Neovisno o političkoj orijentaciji, velika većina će se složiti da nije, da se moglo i više te da je razlog nedovoljnom smanjenju uvijek isti – birokratski i interesni otpori u pojedinim institucijama.

Činjenica jest da su nekim javnim tijelima parafiskalni nameti većinski ili jedini oblik prihoda te da je za njihovo smanjivanje ili ukidanje nužno provesti prethodne reforme ili možda ukidanje tih tijela. Stoga je potrebno razmišljati o prepuštanju određenih javnih tijela tržištu i deregulaciji tj. dobrovoljnim odlukama kupaca njihovih usluga.

U tom smislu, smanjenje i ukidanje parafiskalnih nameta predstavlja oslobađanje gospodarstva i građana od visokih poreza koje plaćaju skupoj državnoj administraciji. Parafiskalni nameti su dakle isto porezi – ekstra porezi (koji se tako samo službeno ne zovu).

U tržišnom gospodarstvu uloga je država stvaranje okvira za slobodno tržišno natjecanje i tržišne slobode. Barem je tao definirano u članku 49. Ustava RH koji se, međutim, masovno krši. U nekim njezinim dijelovima skupa država mora reformama smanjiti terete koje je sama postavila, smanjiti štetu za vlasnička prava koju je sama prouzročila ubiranjem niza ekstra poreza od poreznih obveznika.

U tom cilju treba provesti javna savjetovanja kako bi se obveznike svih tih parafiskalija pitalo imaju li veću korist od usluge koju dobivaju u odnosu na trošak naplate i financiranja? Država mora štititi javni interes i kvalitetu, ali postavlja se pitanje koliko je svaka od popisanih naknada zaista razmjerna svojoj svrsi. U konačnici, tržišni sudionici su najbolji faktori ocjenjivanja kvalitete, danas postoje dobrovoljne norme i standardi kvalitete, kao i drugi oblici samoregulacije koji lako mogu zamijeniti silinu propisa i regulative koji guše poduzetničku slobodu i tako čine veću štetu nego korist.

Gdje rezati?

Neki pružaju otpore jer misle da se već ionako previše rezalo. Neki bi pak htjeli ukinuti sve. Znači li ta druga varijanta da ostajemo bez javne radiotelevizije? Kako ćemo upravljati sustavom vodne infrastrukture? Veliki su to troškovi da bi se eventualno financirali iz ionako deficitarnog proračuna.

Zato neke parafiskalne namete ipak treba zadržati, uz eventualna smanjenja slijedom racionalizacije troškova – npr. čak se četiri naknade u području vodnog sustava (za korištenje voda, za uređenje voda, za zaštitu voda i vodni doprinos) mogu objediniti i njihov iznos smanjiti za 10 do 20 posto. Bitno je istaknuti kako su Hrvatske vode ujedno i izvanproračunski korisnik, što znači da prikupljaju i fiskalna sredstva iz konsolidiranog državnog proračuna.

Nadalje, naknada za poticanje proizvodnje električne energije iz obnovljivih izvora energije koja se prikuplja na računu Hrvatskog operatera tržišta energije (HROTE), u 2014. je stajala, prema podacima iz Registra, milijardu kuna.

Naknada za korištenje općekorisnih funkcija šuma je također posljedica iracionalnosti sustava: Hrvatske šume imaju sasvim dovoljne proračunske prihode, dio šumskog prostora može se privatizirati i time pružiti priliku za vlasnička prava, kao primjerice u Njemačkoj. Šume jesu javno dobro, što zahtijeva i javno financiranje. Ipak, treba smanjivati takav trošak na prihvatljiviju razinu.

Potrebno je sagledati ukidanje ili barem smanjenje sljedećih velikih parafiskalnih nameta obzirom da se financiranje eventualnih potreba može nadoknaditi racionalnijim korištenjem proračunskih (fiskalnih) prihoda:

    Naknada gospodarenja električnom i elektroničkom opremom,

    Spomenička renta,

    Naknada za korištenje cestovnog zemljišta,

    Zdravstveni pregledi na kliconoštvo osoba koje trebaju biti pod zdravstvenim nadzorom,

    Naknada za nadzore koji obavlja Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA),

    Naknada za upravljanje radio frekvencijskim spektrom,

    Naknada za pravo uporabe radio frekvencijskog spektra,

    Naknada za ambalažu i ambalažni otpad,

    Naknada koju REGOS naplaćuje od obveznih mirovinskih društava za vođenje jedinstvenog računovodstva osobnih računa njihovih članova.

Smatram da se naknada nositeljima privatnih autorskih i srodnih prava temeljem prava javnog priopćavanja, reproduciranja i stavljanja na raspolaganje javnosti autorskih djela i predmeta zaštite srodnih prava također treba ukinuti.

Postoji i obvezna članarina u turističkim zajednicama temeljem koje se prikupi više od od 200 milijuna kuna. Mrežu turističkih zajednica potrebno je racionalizirati temeljem pet do sedam regionalnih cjelina i financirati iz proračuna nadležnog ministarstva. Turističke zajednice potrebno je privatizirati jer turističku promociju i menadžment najbolje mogu ponuditi privatni pružatelji koji će sami odabrati žele li biti članovi.

Potrebno je obvezne komorske članarine nastaviti smanjivati a sustav usmjeravati prema dobrovoljnom financiranju kako bi se s povjerenjem još više ojačao. Dakako, potrebno je ukidati i sve ostale namete koji su izvan popisa ekstremno velikih opterećenja (TOP 25). I takvi nameti predstavljaju osiromašenje financijskih prava poreznih obveznika. Među tim nametima ističu se:

Naknada za godišnju objavu financijskih izvještaja koju poduzetnici plaćaju FINA-i u iznosu od 160 do 350 kuna, ovisno je li poduzetnik obveznik revizije i u kojem obliku je dokumentacija predana.

Naknada za nadzore koje obavlja Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga (HANFA) i koja je u 2014. od pružatelja financijskih usluga zaradila 52 milijuna kuna. Nije jasno zašto bi pružatelji usluga morali financirati one koji ih nadziru.

Pokretanje žalbenog postupka u javnoj nabavi podnositelj žalbe mora financirati iznosom od 10.000 do 100.000 kuna, ovisno o procijenjenoj vrijednosti nabave. Pravo na žalbu u postupku javne nabave je bitan čimbenik transparentnosti, ali s druge strane nije jasno čemu je razmjeran toliko visoki trošak.

Naknada u postupku pojedinačno pregledanog vozila / traktora naplaćuje se pravnim osobama prilikom uvoza u iznosu od 240 do tisuću kuna, ovisno o kategoriji vozila. Čak 85 posto prihoda od te naknade temeljem dobivenih javnih ovlasti dobivaju "poduzetnici" (Centar za vozila Hrvatske i Hrvatski autoklub), a da nije jasno o kakvim se to poduzetnicima radi. Koje je pravo države da javne ovlasti daje povlaštenim "poduzetnicima"?

U području graditeljstva postoji nekoliko naknada za izdavanje ovlaštenja. Zašto bi se izdavanje ovlaštenja još dodatno naplaćivalo?

U području kulture postoji "postotni iznos od ukupnog godišnjeg prihoda ostvarenog obavljanjem audiovizualnih djelatnosti". Taj iznos od 0,1 do dva posto ukupnog godišnjeg bruto prihoda tereti HRT i druge pružatelje audiovizualnih medijskih usluga, ukupno 33,5 milijuna kuna u 2014. Objašnjava se kako je namjena razvitak audiovizualnih djelatnosti i promicanje audiovizualnog stvaralaštva. Zašto bi država uopće poticala audiovizualne usluge? Zar to nije posao tržišta?

Zatim su tu i nameti za financiranje Hrvatske poljoprivredne agencije (HPA) – evidencija osnovnog stada, "registracija gospodarstava" (pretpostavljamo poljoprivrednog), prihodi od ispitivanja kakvoće sirovog mlijeka, naknada za evidenciju osnovnog stada (od jedne do 20 kuna), naknada za razne potvrde i identifikacijske dokumente (od čega je HPA lani zaradila 549.000 kuna), naknada za troškove ispisa rezultata i slanje poštom (809.000 kuna zarade).

Ako je razlog ovih nameta da se iz njih financira Hrvatska poljoprivredna agencija, onda je to dobar razlog da iniciramo ukidanje ukidanje te agencije jer ionako postoji Ministarstvo poljoprivrede, a poljoprivreda se treba orijentirati prema tržištu (kao što je to bilo primjerice prije sto godina).

Postoji i nekoliko nameta koji služe za financiranje Hrvatskog centra za poljoprivredu, hranu i selo. Primjerice, postoji naknada za "Izdavanje rješenja za promet vina mošta, vina i drugih proizvoda od grožđa i vina te voćnih vina kao i vinskoga i voćnog octa".

U 2014.  od vinara je temeljem te naknade naplaćeno gotovo 5,2 milijuna kuna i tako smanjena njihova ekonomska sloboda. Čemu uopće Zakon o vinu i pripadajući pravilnik koji to regulira? Zar hrvatski vinari ne bi moglo pružiti tradicionalnu kvalitetu bez da im se nameće vinski zakon i pravilnik?

Naknada za usklađivanje novih i izmijenjenih voznih redova (koja se plaća za međužupanijske i međunarodne linije, odnosno za županijske linije, i to Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) u iznosu od 3,7 milijuna kuna).

Naknada za ovlaštenje pravnih osoba za ispunjavanje propisanih uvjeta za proizvodnju predmeta opće uporabe koja stoji tisuću kuna, naknada za izdavanje biljnih putovnica 250 kuna, a tu je i naknada za utvrđivanje uvjeta za stjecanje statusa službenog laboratorija od 3.000 kuna.

U području prometa, javljaju se naknade za stjecanje Svjedodžbe o osposobljenosti za zanimanje brodar unutarnje plovidbe, Naknade za pregled i baždarenje čamaca za javne namjene i čamaca za gospodarske namjene za prijevoz putnika i stvari, Naknada za nadzor nad gradnjom čamaca, Naknada za izdavanje dozvola za međužupanijsku liniju, Naknada za izdavanje dozvola za županijsku liniju itd.

U području zdravstva javljaju se primjerice troškovi davanja raznih ovlaštenja, provedbe kontrola, pa troškovi registracije dodataka prehrani, naknada za zdravstvene preglede na kliconoštvo osoba koje trebaju biti pod zdravstvenim nadzorom, Izdavanje mišljenja o prihvatljivosti kliničkog ispitivanja; Izdavanje rješenja o upisu u Očevidnik medicinskih proizvoda; Naknada za pružanje usluga vezanih uz proizvodnju i nadzor, promet lijekovima, godišnje pristojbe, edukacije, hrvatsku farmakopeju i farmakovigilanciju; Naknada za davanje odobrenja za provođenje postupaka medicinske oplodnje i dr. Naplaćuje se i Tečaj za stjecanje osnovnih znanja za rad s opasnim kemikalijama; edukacija o higijeni osoblja koje rade u neposrednom kontaktu s hranom; polaganje stručnog ispita iz područja zaštite od buke i iz područja akustička mjerenja, itd.

U području turizma (osim već spomenute članarine turističkim zajednicama) javlja se naknada za troškove provođenja kategorizacije smještajnih objekata u hotelima, kampovima i marinama. Jasno je da proces kategorizacije predstavlja trošak i pitanje je zašto se takav proces uopće provodi?

Na kraju, spominje se i kako javna tijela od svakog osmog parafiskalnog nameta nisu imala prihode. Zašto onda oni postoje? Možda za buduće zarade? Zar nije ipak politički interes da nameta bude manje, premda se rasterećenje njihovim ukidanjem ne bi postiglo? Neki nameti pojedinačno koštaju od nekoliko kuna (npr. evidencijske naljepnice za označavanje održavanja vatrogasnih aparata) pa također nije jasno zašto administrirati nešto što se sigurno može vrlo lako financirati iz fiskalnih izvora.

Zaključno

Registar parafiskalnih nameta je objavljen i jasno se vidi koliko što košta porezne obveznike. Pitanje je samo što se želi napraviti. Birokratsku logiku koja brine o tome koliko tko gubi može se zamijeniti reformskim mentalitetom i logikom poreznog obveznika koji bi bio u dobitku tj. dobio bi povrat svojeg novca koji sad prisilno uplaćuje za mnogo toga. (Izvor: Banka.hr)