Kina je počela istezati svoje gospodarske i vojne mišiće tijekom posljednjih godina. U Južnom kineskom moru izgradila je niz kvazi-vojnih baza na sićušnim otocima Spratly te rasporedila ratne brodove u cilju njihove obrane.
Piše: Mark Roe, profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta Harvard, stručnjak za zakonsku regulativu koja se tiče hartija od vrijednosti i finansijskih tržišta
U međuvremenu, ona sponzorira novu Azijsku infrastrukturnu investicijsku banku (AIIB) – međunarodnu instituciju koja prijeti suparništvom Svjetskoj banci u Aziji – i uvjerila je zemlje poput Velike Britanije, Njemačke i Francuske da se pridruže unatoč glasnim prigovorima Sjedinjenih Američkih Država.
Nije teško poistovjetiti kinesko mahanje mačevima s njenim gospodarskim i diplomatskim inicijativama poput AIIB, što su, čini se, učinili neki američki dužnosnici. Ali, dok kineski uspon zaista zaslužuje malo opreza, nema smisla opirati se nekoj zemlji pri svakom koraku; ponekad je mudro sve ostaviti na miru da ne bi stvari još više pošle po zlu.
Dok su kinesko gospodarsko i vojno djelovanje međusobno povezani, te veze stvaraju prostor gospodarskim aktivnostima za ublažavanje vojnog djelovanja. Doista, fleksibilnija američka politika pokušala bi suprotstaviti ova dva aspekta kineske politike.
Pogrešna američka taktika
Međutim, Sjedinjene Američke Države pokušale su omesti gospodarski i diplomatski uspon Kine. Godine 2010. davno prije no što je uspostavljena AIIB, Međunarodni monetarni fond odlučio je dati Kini i ostalim brzo rastućim zemljama više financijske odgovornosti i veći udio u donošenju važnih odluka.
Kvota Međunarodnog monetarnog fonda – uspostavljena dok je ta država imala znatno manje gospodarstvo – omogućila joj je samo 4% glasova i financijske odgovornosti; ali Kina sad ima četiri puta veću važnost za globalno gospodarstvo.
Predložene reforme Međunarodnog monetarnog fonda, kojima je namjena razmotriti novi udio Kine i ostalih gospodarstava u nastajanju u globalnom gospodarstvu, bile su strukturirane na način koji bi bio omogućio Kini više utjecaja, ali bi također bio zahtijevao od nje doprinos veće količine novca za razvojne projekte diljem svijeta.
Sjedinjene Američke Države i dalje bi imale odlučujući udio glasova. Ali, iako su reforme prihvaćene s iznenađujućom podrškom, čak i od strane diplomata Sjedinjenih Američkih Država, one ostaju neprovedene, jer ih još mora odobriti američki Kongres. Od tada se veličina kineskog gospodarstva gotovo udvostručila – uslijed čega su dogovorene reforme bespredmetne.
Ako je kongresna nesporazumljivost bila namijenjena sprečavanju Kine od dobivanja gospodarskog utjecaja, izgleda da je ta ideja podbacila. Vjerojatno je da je to pitanje potaknulo osnivanje AIIB-a kao protureakciju. Veličina kineskog gospodarstva – i njena diplomatska težina koja proizlazi iz toga – je nepobitna činjenica.
Strategija sputavanja dobro je funkcionirala u slučaju Amerike i njenih saveznika tijekom Hladnog rata, ali ona se ne može primijeniti danas bez fleksibilnosti i strateški zdravog razuma. Kritičari američke politike ističu da bi, čak i da su Sjedinjene Američke Države osujetile nastojanja za osnivanjem AIIB, Kina i dalje bila važna sila u Aziji, pa čak i diljem svijeta, na bilo koji način.
Ističe se da usmjeravanje utjecaja kroz novoosnovane međunarodne organizacije ima veće šanse da ublaži sirovu pomamu za moći. Štoviše, od američkih europskih saveznika očekivalo se pridruživanje AIIB-u unatoč suprotstavljanju Amerike, makar samo da se daju ponude u svojstvu insidera po pitanju ugovora vezano uz projekte te banke. Velika sila se ne suprotstavlja svojim saveznicima kad je jasno da će joj se oni opirati.
Pitanje stoga nije hoće li se Kina moći držati slabom i pod kontrolom, nego kroz koje kanale će ona vršiti svoj utjecaj kao nova utjecajna država. Gospodarski putevi – poput AIIB – su jedna mogućnost. Ali vojno sučeljavanje je druga. Kineski vođe, od Deng Xiaopinga do Hu Jintaoa, išli su putem "mirnog uspona"; za razliku od toga, čini se da trenutna generacija vođa ne vidi više potrebu da ostane tako mirna.
Širenje u regiji
Spremnost kineske Narodne oslobodilačke vojske za izazov brodova ostalih zemalja u Južnom kineskom moru, uključujući kruzer američke mornarice 2013. pokazuje da se opcija vojnog sučeljavanja ne može isključiti. Iako Kini trenutno nedostaju mornarički resursi za sučeljavanje sa Sjedinjenim Američkim Državama na Tihom oceanu, možda to neće zauvijek biti tako. U međuvremenu, saveznicima Sjedinjenih Američkih Država nedostaje vojnih strategija da natjeraju kinesku vojsku da obori pogled bez američke pomoći.
Nesumnjivo, osnivanje AIIB-a i sponzorstvo razvojnih projekata diljem regije osnažit će gospodarsku i političku moć Kine, što bi posljedično moglo proširiti njen vojni utjecaj. Novcem se još uvijek kupuje moć i do novih infrastrukturnih projekata vjerojatno će se doći pod određenim uvjetima.
Ali Amerika bi znatno korisnije potrošila svoju energiju i resurse kroz obuzdavanje kineskih vojnih aspiracija nego pokušavajući odvratiti Kinu od daljnjeg angažmana Kine u ekonomskoj sferi na globalnoj razini.
Financijske veze i mir
Naravno gospodarski angažman ne pruža nikakva jamstva vezano uz mirne odnose. Da su trgovina i financijske veze uvijek sprečavale rat, dvadeseto stoljeće bilo bi znatno manje krvavo i Rusija bi se puno adekvatnije ponašala danas. Ali financijske veze zaista povećavaju šanse za mir.
Stoga, dokle god Kina usmjerava svoju moć prema gospodarskom razvoju usredotočenom na infrastrukturu, bilo bi joj se suludo suprotstavljati. Što su veće gospodarske veze Kine s ostatkom svijeta, ona će imati više za izgubiti uslijed prekida međunarodnih odnosa.
Bolje je da kinesko gospodarsko vodstvo bude uvjereno da je gospodarski angažman optimalan način za zaštitu moći u inozemstvu, dok on istovremeno poboljšava životni standard u samoj zemlji, nego da njeni vođe zaključe – što se izgleda dogodilo u Rusiji – da je vojno sučeljavanje najbolji put prema međunarodnom ugledu. (Project Syndicate/Poslovni.hr)
