Ljepota pisanja kolumni za domaće novinsko tržište leži upravo u slobodi da događaje opišete upravo onakvim kakvi jesu bez diplomatskog uvijanja kojem morate da pribjegavate kada radite nešto "službeno''.
Takođe, trenutna uskoća i plitkoća domaće javnosti vas sasvim neosnovano čini "pametnim" iako u kolumnama uglavnom nema ništa novo, već se radi o pretakanju već viđenog u stručnim krugovima u formu dostupnu široj grupi ljudi. O ovome sam mislio 2008. kada sam pratio neslaganja USA – Njemačka, odnosno Obame – Merkelove u pristupu rješenju krize (za koju se mnogi i ne slažu je li uopšte bila svjetska kada je njom bila pogođena uglavnom evroatlantska ekonomija sa satelitima kakvi smo i sami).
Tada sam propustio priliku da nešto kažem pa sam odlučio da ovaj put smognem više hrabrosti i javnosti Republike Srpske i BiH pokušam da malo pojasnim šta se to danas događa na evropskoj (finansijskoj) sceni, odnosno kako to da su odjednom Irska, Španija i posljedni Portugal (i još davno Mađarska) odlučili da se odreknu daljih aranžmana sa MMF-om i ESM-om (evropskim stabilizacionim mehanizmom) iako se doskoro o njima diskutovalo kao o teškim bolesnicima kojima spasa nema i koji će sa sobom ubiti i sam evro?
Znači, šta se desilo?
Ukratko, početkom ove sadašnje krize većina analitičara se slagala da je uzrok problema slobodno finansijsko tržište koje je u trci za profitom proizvelo rizike koji su potkopali temelje zdrave ekonomije. Iako se ja u startu nisam slagao sa ovakvom dijagnozom, recimo da su ljekari sproveli tretman kakav su zamislili.
Problem je tržište – tako su govorili.
Problem su riješili – tržišta nema!
To zvuči kao ona šala: pare nisu problem – para nema. Međutim, uz nekoliko ograda, upravo je tako bilo. Naravno, ovu tvrdnju kako u EU tržišta nema treba shvatiti malo slobodnije, pogotova kada gledate sa Balkana kod koga tržišta nikada nije ni bilo, odnosno imali smo i imamo ugovornu ekonomiju samo u donekle promijenjenim političkim okolnostima.
U Evropi, naravno, postoje proizvođači i potrošači, snažno antimonopolsko zakonodavstvo tako da se čini očitim da tržišta ima. Međutim, kada posmatranje podignete na jedan viši makroekonomski nivo – tržište je u proteklih sedam godina u najmanju ruku anestezirano.
Ovo je najlakše objasniti kroz plan spasavanja Grčke, koji je jedini doveden tu negdje do kraja.
Tako danas, nakon, sedam godina spasavanja, Grčka duguje više nego što je dugovala 2008. godine, a BDP joj je skresan za četvrtinu, samo što je promijenila "gazdu". Naime, na početku krize Grčka je mahom dugovala privatnim povjeriocima (mahom njemačkim bankama), dok danas duguje MMF-u i EU.
Ukratko, problem Grčke sa tržištem je riješen tako što je tržište istjerano iz ove priče, a u igru su uvedeni igrači koji se rizika ne boje, jer za njih pravila ne važe.
Cijena koju je Grčka platila za promjenu krvne slike javnog duga bile su mjere štednje koje su ih, kažu, trebalo da nauče da ne smiju trošiti više nego što zarađuju, ali koje su jednako koliko Grcima bile namijenjene i javnostima zemalja koje su obezbijedile sredstva za "spasavanje" Grčke (posebno njemačkoj javnosti, koja voli rad, red i disciplinu).
Međutim, iz današnje perspektive se čini da je Grčku bilo moguće spasiti i bez ovako temeljnog "prevaspitavanja", ali bi to onda bilo nemoguće objasniti poreskim obveznicima razvijenih zemalja evropskog sjevera.
Ovako su se Grci odrekli para koje nemaju, a Nijemci i drugi para koje imaju te su zajednički anestezirali tržište kako bi obezbijedili da kriza ostane samo u Grčkoj odnosno da se ne proširi po cijeloj EU, posebnone po njenom srcu – EMU.
E sada, upravo je u tome i caka, zašto su Portugal i družina odlučili da "izadaju", odnosno odustanu od daljeg učešća u ovom planu spasavanja. Zašto se podvrgavati odricanju samo kako bi spasio druge od prelijevanja krize? Posebno, ako nanovo otkriveno finansijsko tržište više nije toliko nervozno (prodali obveznice za 750 miliona evra), da bi troškovi kamata bili veći od troškova mjera štednje. Spasavanje drugih je dobro, ali spasavanje sebe je još bolje. Čak je i Grčka najavila da bi krajem godine mogla napustiti mjere štednje i početi se finansirati uz nova zaduživanja na finansijskom tržištu.
E sad, pravo je pitanje je li tržište još pod narkozom, posebno što ga već sedam godina kljukaju antibioticima u obliku "mekane" monetarne politike, ili su mjere štednje bile prestroge. Ako je ovo drugo u pitanju, uskoro ćemo vidjeti snažan privredni rast u EU. Ako je ono prvo, Portugal i družina će se brzo opet naći u istom sosu i opet će krenuti anesteziranje tržišta. (Nezavisne novine: Piše dr Marko Đogo, član Udruženja ekonomista RS – SWOT)
