Zašto je trenutno EU pravilo o fiskalnoj disciplini samo mali korak u stabiliziranju javnih financija država članica i koji opseg tržišnih reformi je potrebno poduzeti, prikazuje Daniel Hinšt. Ističe kako je održivo rješenje za financijsku budućnost EU moguće uz odlučno snižavanje javne potrošnje i poreza država članica

Piše: Daniel Hinšt, magistar specijalist evropskih studija i predsjednik Centra za javne politike i ekonomske analize (CEA) iz Zagreba

Europska unija ima pravilo za sprječavanje prekomjernih proračunskih deficita i dugova država članica. Kako to funkcionira?

Prije odgovora na ovo pitanje, pogledajmo pravilo, koje je isto i kriterij za dobivanje pristupa Euro zoni. Pravilo obvezuje da godišnji deficit javnih financija (na razini opće države) države članice ne smije prijeći 3 posto BDP-a, odnosno da iznos javnog duga ne smije prijeći 60 posto BDP-a. Dakle, pravilo 3-60.

Ali zašto 3-60? Zašto ne 1.5-30? Estonija uravnotežuje svoj proračun i ima javni dug od oko samo 10 posto BDP-a.

Sada o rezultatima. Prema podacima Eurostata za 2013., prosječni javni dug država članica EU bio je 87 posto BDP. Toliko o pravilu. S vedrije strane, Estonija, Latvija, Litva, Luksemburg, i Švedska se primjerice pridržavaju pravila 3-60.

Udar na resurse privatnog sektora

Većina država članica EU ima udjele javnog duga u BDP-u koji krše pravilo pa se suočavaju sa “procedurom prekomjernog deficita”. To obično zahtijeva rezove u javnoj potrošnji. Nažalost, političari mogu umjesto toga povećavati poreze kako bi smanjivali deficit. To samo pogoršava stvari jer smanjuje resurse privatnom sektoru. Žalosno je što EU nema pravilo za ograničavanje javne potrošnje i poreza.

Naravno, čak i ako države članice poštuju pravilo o deficitu, one i dalje mogu povećavati svoj javni dug (ako je deficit i manji od 3 posto, javni dug svejedno kumulativno raste).

Kao što možemo vidjeti, pravilo 3-60 nije put koji bi omogućio prosperitetnu gospodarsku budućnost EU.

Trebalo li uopće takvo pravilo? Bez EU nadzora mnoge države članice ne bi poduzele čak niti male korake kako bi smanjivale svoj deficit i javni dug. Ionako, ovo pravilo samo po sebi neće spasiti trenutne i buduće porezne obveznike od dužničke krize. U najboljem slučaju, ako će se pravilo poštivati, samo će doprinijeti da kriza bude manje opasna.

Bolja alternativa za države članice bila bi u traženju fiskalne odgovornosti bez EU kontrole. Gdje su donosioci odluka dovoljno hrabri za predlaganje velikih reformi za suprotstavljanje moćnim rentijerskim interesnim skupinama, koje potiču povećavanje javne potrošnje?

Obećanja kao lak put do moći

Socijalisti otvoreno zagovaraju veliku javnu potrošnju i zaduženja, opravdavajući takve politike socijalnim blagostanjem, održivim razvojem i ostalim zavodljivim idejama. Žalosna je stvar kako čak i oni koji se ne nazivaju socijalistima zagovaraju i provede iste politike. To je zato što obećavanje beneficija financiranih poreznim novcem donosi laki put do moći. Demokratske većine su sretne kada mogu glasati za neodgovorne politike koje su u suprotnosti sa zahtjevima održivog razvoja.

To znači da trebamo preispitivati neograničenu demokraciju. Zar zaista želimo da nas i buduće generacije parlamentarne većine odvedu u ropstvo? Za razliku od neograničene demokracije, ideja liberalne demokracije ne dopušta donosiocima odluka da zlorabe demokraciju. Ideja liberalne demokracije stoji na strani individualne slobode i ograničene uloge države. Daleko od toga da se radi samo o apstrakciji (kao što mnogi kažu), liberalizam zagovara praktične načine vraćanja političke moći civilnom društvu.

Slobodno tržišne reforme zahtijevaju smanjivanje proračunskih programa za socijalno blagostanje, denacionalizaciju mirovinskih i zdravstvenih usluga, zamjenu masovnih birokratskih viškova u korist ograničene veličine javne uprave te uklanjanje dubioznih javnih investicija i različitih oblika subvencija. Te stvari trenutno produciraju visoke poreze i rastuća državna zaduženja.

Toleriranje poreznih prisila

Smanjivanje prekomjerne javne potrošnje je jedino održivi način smanjivanja i uklanjanja duga države te sniženja poreza koji sputavaju slobodu potrebnu za gospodarski rast i prosperitet. U prošlosti, ljudi su bili ljuti na 3 postotni porez. Danas, mnogi ljudi, premda su nezadovoljni, tolerirat će mnoge više razine porezne prisile.

Trebamo biti oprezni pred kejnezijanskim donosiocima odluka koji govore kako BDP pada kada pada i javna potrošnja (varljivo uključena u računanje BDP-a). Istina je da javna potrošnja oduzima oskudne resurse poduzetnicima koji, vođeni tržišnim cijenama, investiraju kako bi zadovoljavali želje potrošača.

Od mnogih političara ne možemo očekivati reforme prema slobodnom društvu. Zato postoje zagovornici slobodnog tržišta.

U međuvremenu, uvijek je dobro utjecati da javne politike idu u smjeru liberalizacijskih reformi. Nadajmo se da će se novi sastav Europskog parlamenta usredotočiti na temeljnu vrijednost EU: jedinstveno tržište, na kojem robe, usluge, kapital i ljudi slobodno cirkuliraju, sukladno jasnim pravilima slobode i natjecanja. (Banka.hr)