Nakon što je dugo godina rizik likvidnosti bio podcijenjen, u posljednje vrijeme sve više dobiva na važnosti nakon što se pokazao kao vrlo maligan rizik u vrijeme recesije i financijske krize.

Piše: Draženka Grebenar, stručnjak u Partner banci d.d. Zagreb, specijalizovana za usklađenost poslovanja i upravljanje rizicima (stavovi koje iznosi u tekstu nisu neophodno stavovi institucije u kojoj je zaposlena)

Kako su banke bile u središtu financijske krize, a njihove su bilance bile opterećene s jedne strane nelikvidnom imovinom (rastućim udjelom neprihodujućeg kreditnog portfelja sa teško utrživim nekretninama u zalogu), a s druge strane dospijevajućim obvezama (po kreditnim linijama i opadajućim primljenim depozitima), regulatorni su mehanizmi stavili veći naglasak na upravljanje rizikom likvidnosti.

Posljedica dodatne regulacije upravljanja rizikom likvidnosti, ali i zaoštravanje kreditnih uvjeta, prelijeva rizik likvidnosti sa banaka na poduzeća koja zbog navedenoga teže dolaze do potrebnih likvidnih sredstava, posebice onih dugoročnih, što može biti (i jest) pogubno za mnoga poduzeća koja ne upravljaju rizikom likvidnosti na adekvatan način. Na to upućuje i rastući broj poduzeća u stečaju i likvidaciji ili u predstečajnim nagodbama kao zadnje slamke spasa posrnulih gospodarskih subjekata.

Potrošačko društvo i način života, lako dostupni i „jeftini“ krediti, ponuda roba i usluga kakva je prije samo 30-tak godina bila nezamisliva, kada je glavni izvor „luksuza“ bio šoping izlet u Graz ili Trst, nosi sa sobom brojne hedonističke pogodnosti u kojima volimo uživati; otvaraju se mnogobrojne poslovne prilike i novi izvori zarade, ali istovremeno rastu i rizici održivosti ravnoteže prihodovne i rashodovne strane.

Otimanje od vlastite budućnosti

Svatko više-manje uspijeva održavati kućni budžet, ukoliko pazi da mu troškovi ne prelaze prihode, a tu je i štednja koja nam daje dodatnu sigurnost za nepredviđene troškove ili za ugodniju i lakšu budućnost. Nažalost, takva idilična slika danas je sve rjeđa i većina nas jedva „spaja kraj s krajem“. Krediti koje smo nekoć mogli s lakoćom otplaćivati, danas su nemoguća misija, dugogodišnja recesija uzela je svoj danak na prihodovnoj strani te nerijetko i prepolovila prihode domaćinstava, dok su troškovi svakim danom sve veći i raznovrsniji.

Telekomunikacijski troškovi npr. koji su nekoć bili zanemariva stavka u budžetu, danas su i do pet puta viši (pogotovo za pakete čiju strukturu ne razumije nitko osim možda prodajnih arhitekata koji su ih smislili), a uračunamo li u njih i multimedijske servise poput kabelskih TV kanala oni mogu biti i 10-tak puta viši od prosječnih telefonskih računa iz doba dial-up Interneta, Nokia 3310 mobitela i analogne televizije.

Drugi primjer je naravno trošak goriva gdje je porast cijene bio i više nego dvostruki. Da ne nabrajam rast cijene hrane, prijevoza, dječjih igračaka i opreme, rast tečaja stranih valuta koji imaju jednosmjerni efekt na cijene realnog dobra: rast tečaja inicira porast cijena, dok identičan pad tečaja ne generira adekvatan pad cijena.

Prostora za uštede i stiskanje je sve manje, a mnogi izlaz pronalaze u dodatnom zaduživanju otimajući tako od vlastite budućnosti da bi preživjeli sadašnjost.

Situacija u poduzetničkom sektoru nije nimalo drugačija, a preživljavaju samo oni koji su uspjeli uskladiti prihodovnu i rashodovnu stranu na način koji je održiv i u dugom roku i uz nepredvidljive događaje i kretanja koja mogu nastupiti. Gradska središta sve više „krase“ prazni i napušteni poslovni prostori gdje su nekoć poslovale male tvrtke i obrtnici.

Upravljanje rizikom likvidnosti

Jedini mogući izlaz je u kvalitetnom restrukturiranju koje radikalno mijenja odnose u bilanci i računu dobiti i gubitka. „Održivi razvoj“ je krilatica koja se često koristi u medijima, kao da postoji onaj i drugi: „neodrživi razvoj“, što po samoj svojoj definiciji neodrživosti isključuje razvoj iz konteksta.

Zakon o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi nalaže pravnim subjektima, tj. njihovim nadzornim i upravljačkim tijelima obvezu upravljanja rizikom likvidnosti i adekvatnošću kapitala. Što to podrazumijeva i kako se to radi?

Upravljanje likvidnošću svodi se na upravljanje vremenskim (ne)skladom prihoda i rashoda, potraživanja i obveza. Međutim, nije svaka izdana „faktura“, tj. izlazni račun ujedno i prihod, niti su isključivo predviđeni troškovi jedini troškovi s kojima treba planirati. Svakako u obzir treba uzeti i određenu mjeru nesigurnosti, vjerojatnost neplaćanja druge strane (kreditni rizik) te vjerojatnost nastajanja neplaniranih i nepredviđenih rashoda (troškova) kao posljedica operativnog ili tržišnog  rizika.

I prihodi i rashodi trebaju biti ponderirani sa mjerom nesigurnosti realizacije planiranog novčanog toka (za korektivni faktor).

Upravljanje rizikom likvidnosti svodi se na dva temeljne pitanja:

     – Može li kompanija dovoljno brzo prikupiti (naplatiti potraživanja, povećati prodaju …) gotov novac u skladu s dinamikom dospijevajućih obveza kako bi ih na vrijeme podmirila?

    – Koliko brzo može prodati svoju manje likvidnu imovinu uz plaćanje danka između cijene i vremena prodaje imovine?

Likvidnost imovine u bilanci poduzeća je različita, novac je naravno najlikvidnija imovina, ostala financijska imovina se također smatra relativno likvidnom imovinom (uz odgovarajuće korektivne faktore na njihovu prodajnu vrijednost s obzirom na utrživost: vrijeme potrebno da se imovina proda, troškove koji proizlaze iz takve transakcije te trenutnoj moći financijskog tržišta da apsorbira dotičnu imovinu), zalihe su srednje likvidna imovina, dok je materijalna imovina (nekretnine i zemljišta) najmanje likvidna imovina. (Banka.hr)