U suvremenoj filozofiji ekonomike neobično nedostaje analiza pojma novca, objašnjenje kako različite ekonomske škole shvaćaju novac. Nema je u temeljnoj knjizi suvremene filozofije ekonomike The Inexact  and Separate Science of Economics Daniela M. Hausmana kao ni u najnovijoj  Philosophy of Economics, Juliana Reissa.

Piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa "Banka magazine" i portala Banka.hr

Analize pojma novca nema ni u nekoliko suvremenih antologija, na primjer u The Philosophy of Economics, ili Philosophy of Economics, ni u drugim sličnim izdanjima. To je svakako čudno, ali donekle objašnjivo.

Ni sama neoklasična ekonomika, koja danas dominira, kad opisuje kako funkcionira ekonomija ne pridaje novcu posebnu važnost. Koncept novca u neoklasičnoj ekonomici skriva se iza sintagme – neutralnost novca. Riječ je o ključnoj pretpostavci kvantitativne teorije novca da promjena u količini novca izaziva samo nominalne promjene cijena, plaća, tečaja, bez utjecaja na realne veličine, kako proizvodnje tako i zaposlenosti i potrošnje. (Podsjećam na razlikovanje ekonomije, ekonomske aktivnosti, i ekonomike, znanosti o ekonomiji.)

Knjiga sociologa Geoffreya Inghama The Nature of Money (Priroda novca) čije je elektronsko izdanje objavljeno 2013. godine (a prvo 2004.) kao da je pisana s prvenstvenim ciljem da opovrgne shvaćanje novca u neoklasičnoj (i klasičnoj) ekonomici. Da je to sve, zadatak bi bio jednostavan, a ni knjiga ne bi bila teško razumljiva. No ne bi bila ni originalna ni posebno zanimljiva. Autor međutim pokušava konstruirati svoju sociološku teoriju novca čije obrise možemo tek naslutiti. Sastavljena je od nekoliko ključnih pojmova koje Ingham varira u nebrojeno mnogo slučajeva, nastojeći ih ne uvijek jednako uspješno aplicirati na nekim povijesnim primjerima. Početno, dva su primjera ilustrativna.

Dva znakovita primjera

Prvi je primjer apstraktnog (imaginarnog) novca koji je svojom monetarnom reformom uveo Karlo Veliki. U nastojanju da standardizira novčano poslovanje na području svoje vlasti Karlo Veliki uveo je, po uzoru na rimski novac, funtu (libra) srebra, šiling (solidii) i peni (denarii). Te jedinice nisu  međutim bile  izrađene ni u kojoj kovanici nego su se različite postojeće kovanice mjerile prema tim apstraktnim veličinama. Taj novac dakle nije imao svoju materijalnu reprezentaciju, nije postojao kao kovanica (a kamoli papir). Tim primjerom Ingham pokušava pokazati odvajanje novca kao mjere vrijednosti od novca kao sredstva plaćanja te da je mjera vrijednosti ključna karakteristika novca.

Drugi je primjer razvoj tzv. bill of exchange unutar mreže trgovaca i bankara u gradovima rane renesanse, početno od XIII pa najintenzivnije u XVI stoljeću. Ti su papiri u početku imali neku robu kojom se trgovalo, no od nje su se emancipirali i bili izdavani a da se više nisu odnosili ni na kakvu konkretnu trgovinu, nego su prihvaćani naprosto na osnovi povjerenja u izdavatelja papira koje je on stjecao na osnovi članstva u mreži bankara kojoj je pripadao. Ingham tim primjerom ilustrira kako se odnosi u zajednici pretvaraju u dug, odnosno u depersonalizirani kreditni novac.

Na osnovi tih i drugih primjera Ingham ocrtava svoju specifičnu teoriju ali i povijest novca. Novac nastaje kao mjera vrijednosti duga pojedinca prema zajednici, koja je mjera nužno apstraktna. Dug  se prvo standardizira, zatim se razvija tržište, što inicira anonimizaciju novca (duga), koja je moguća upravo zato što je mjera vrijednosti apstraktna, opća. Posljednja je faza kapitalistički kreditni novac. Svoju teoriju Ingham nastoji ilustrirati primjerima japanske deflacije, argentinske krize, eura, te mogućnostima razvoja novca na internetu itd. Inghamovu teoriju međutim nije moguće predstaviti bez njegove kritike neoklasičnog shvaćanja novca, kojoj posvećuje veliki dio knjige.

Time ću se baviti u drugom dijelu ovog prikaza. U trećem (najzakučastijem) pokušat ću razjasniti Inghamovu filozofiju novca, odnosno protumačiti glavne pojmove, i odnose među njima, a u četvrtom ću dijelu pokazati da ni ova teorija ne uspijeva izići nakraj s misterijem novca te pokušati objasniti zašto je neoklasična teorija – unatoč uvjerljivim kritikama – i dalje relevantna i aktualna.

Ekonomija bez novca, neutralnost novca

Knjiga je ispunjena citatima niza suvremenih i klasičnih ekonomista koji novac predstavljaju kao "veo koji zakriva" stvarna ekonomska zbivanja. Karakterističan je citat Samuelsona: "Čak i u najnaprednijim industrijskim ekonomijama, svuče li se i očisti s razmjene mutni (obscuring) veo novca, otkrit ćemo da se trgovina između pojedinaca i nacija svodi na barter.“ U ekonomiji kako je modelira neoklasična ekonomika nema mjesta za novac, novac je praktički višak.

Jedna digresija ovdje može biti zaninljiva: u dosljedno provedenom neoklasičnom ekonomskom modelu, koji prije svega modelira tržište, nema mjesta ni za vlasništvo, a i informacije, temelj kompeticije, tretiraju se vrlo specifično: pretpostavljaju se potpune informacije, što god to značilo. Pitanje kako neoklasični model objašnjava  ekonomska zbivanja bez novca i vlasništva ostavit ćemo za kasnije. No generalni odgovor je vrlo jednostavan – aproksimativno, svjesno aproksimativno.

Već se u prvom poglavlju nastoji pokazati da su različita shvaćanja novca u klasičnoj odnosno neoklasičnoj ekonomici međusobno sukladna. Neutralnost novca suštinski je povezana s novcem kao robom, odnosno novcem koji samo reprezentira neku robu, na primjer zlato. Sva su ta shvaćanja novca identična ili barem komplementarna, dio istog koncepta. U njega se uklapa kvantitativna teorija novca, tj. pretpostavka da cijene slijede (ovise o) promjene količine novca u optjecaju, kao i objašnjenje prema kojem je porijeklo novca u pojednostavljenju robne razmjene (bartera). Novac je – prema tom shvaćanju – prije svega "sredstvo razmjene“, a tek potom mjera vrijednosti i oblik štednje, a njegova je glavna funkcija "podmazivanje“ razmjene.

Kvantitativna teorija

Ingham opovrgava sve elemente te teorije, jedan po jedan. U tome, naravno, nije nimalo originalan, jer su ih već doveli u pitanje i kritizirali brojni teoretičari, mnogi među njima čak i pripadnici neoklasične škole. Kad je riječ o kvantitativnoj teoriji Ingham ističe poznatu činjenicu da je kvantitetu novca zapravo nemoguće ustanoviti (što prihvaća čak i Milton Friedman). Autor ne posvećuje posebnu pažnju dodatnom problemu kvantitativne teorije, koji drugi teoretičari detaljno razradjuju, da je sam mehanizam pretvaranja veće količine novca u više cijene sasvim neodređen i nejasan. Pretpostavljena veća količina novca često ne izazove više cijene, ako i izazove nije jasno kojim se putem to dogodilo, a nerijetko isti uzrok izazove efekte različitim putevima.

Tome uostalom možemo svjedočiti i danas, od Japana preko SAD-a do Europske Unije, gdje se "novac“ intenzivno kreira s neizvjesnim i različitim efektima. Ingham međutim na jednom mjestu ističe takodjer poznatu tezu da uzročnost ide obratnim smjerom, od cijene prema novcu, ali tu tezu eksplicite ne razrađuje, ne propituje pripada li i ona kvantitativnoj teoriji novca, samo na drugi način, te kojim mehanizmima više cijene – ako je tome tako – stvaraju veću količinu novca.

Novac prije bartera

Slično je i s teorijom o porijeklu novca iz bartera. Ingham pokazuje da ta teza zapravo ne može objasniti porijeklo novca. Već u barteru pojavljuje se mjera vrijednosti, što je jedna od osnovnih funkcija novca. Drugim riječima, prije nego što se – u teoriji – jedna roba emancipira kao najpogodnije, "univerzalno“ sredstvo razmjene, novac (kao mjera vrijednosti) već postoji. Postoji novac prije "novca“ (kao sredstva razmjene).

Utoliko i pretpostavljeni sljedeći korak prema kojem se novac emancipira od robnog sadržaja (ali ne od robne prirode) i transformira u token money, znak koji predstavlja neku vrijednost (na primjer vrijednost zlata koje mu je "u podlozi“, ili vrijednost  robne proizvodnje), taj pretpostavljeni sljedeći korak ne predstavlja transformaciju robnog novca nego je samo oblik već postojećeg novca kao mjere vrijednosti. To uostalom potvrđuje i povijest: zapisi u glinenim pločicama kojima se u Mezopotamiji 3200 godina prije nove ere bilježi robna obaveza označavaju vrijednost duga.

Novac stvara tržište, a ne obratno

Nasuprot neoklasičnoj teoriji prema kojoj je novac univerzalno sredstvo razmjene, a čija su sljedeća funkcija mjera vrijednosti i oblik štednje, za Inghama je novac uvijek dug (a glavna je karakteristika da je mjera vrijednosti). Svaki je novac dug, iako svaki dug nije novac, piše Ingham. Novac je mjera vrijednosti duga i nastaje prije tržišta. Implicite, prema Inghamu, dug je logički prije novca, odnosno omogućuje pojavu novca kao mjere vrijednosti duga. Ključni je zaokret u odnosu na neoklasičnu ekonomiku da novac omogućuje tržište, prethodi mu, a ne obratno.

Iz uvida da je dug temelj za pojavu novca slijedi i Inghamov zaključak da je novac društveni (politički) proizvod, a da je ekonomski fenomen tek kad je već proizveden. Dug je naime društveni odnos. Konzekventno, sociologija i politologija prethode ekonomici: one imaju uvid u prirodu i nastanak ekonomskih pojmova, među kojima je novac jedan od najvažnijih. Slijedom Inghama, ne čudi što u ekonomici nema analize pojma novca. U suvremenoj filozofiji ekonomike – zaključujemo – nema ga zato što se ona koncentrirala na neoklasičnu ekonomiku. Toliko o kritici neoklasične ekonomike, što je u knjizi bio lakši i bolje obavljen zadatak. Preostaje vlastita teorija.

Povijest, sociologija  i filozofija novca

U Inghamovoj je teoriji ključno pitanje kako nastaje novac. Iz porijekla (aristotelijanski) slijede njegov karakter i razvoj. Tim su temama posvećena četvrto i peto poglavlje: Fundamentals of a Theory of Money (Temelji teorije novca) i The Historical Origins of Money and its Pre-capitalist Forms (Povijesni izvori novca i njegovi prekapitalistički oblici). Glavni je zaključak da se novac kao mjera vrijednosti duga prema zajednici pojavljuje ondje gdje još nema tržišta. "Visinu“ duga određuje vodeći autoritet, koji ne mora neizostavno biti državna vlast (ali uvijek nekako reprezentira zajednicu). U toj nijansi se Ingham razlikuje od "državne teorije novca“ (G. F. Knapp) i njemačke historijske škole, na koju se inače snažno oslanja i nastoji je reafirmirati.

Knjiga je inače naišla na vrlo pozitivne recenzije u znanstvenim časopisima. Unatoč nekim neslaganjima, predstavljena je kao vrlo značajna uglavnom zato što je interpretirana kao dio nastojanja da se oživi sociologiju novca, koja je zamrla nakon Simmela i Webera početkom dvadesetog stoljeća. Ingham kroz cijelu knjigu ističe Weberovu teoriju novca i činjenicu da su je Weberovi nastavljači zapostavili. Kad je riječ o Simmelu, iako disciplinarno svrstana u sociologiju, njegova (teško čitljiva) knjiga nosi naslov Filozofija novca. To izgleda nije slučajno. Sociologija novca nužno se služi nekim pojmovima koje valja analizirati i opisati. Ni Inghama nije moguće razumjeti a da se ne raspravi značenje pojmova kojima se služi. Uostalom, i njegova knjiga nosi filozofski naslov.

Logički odnos među pojmovima

Ponovimo, logičkom analizom pretpostavke da novac nastaje iz bartera Ingham uočava da već u barteru postoji novac kao mjera vrijednosti. Iz toga slijede dva zaključka: novac nastaje prije bartera (prije razmjene, prije tržišta) i drugi – važniji – suština novca je da je on mjera vrijednosti. Ovdje postoji problem u zaključivanju. Ingham opovrgava barter-teoriju o nastanku novca, ali iz nje izvodi zaključak o prirodi novca. No, taj (možda rješiv) problem ostavimo po strani. Bitno je da Inghamova knjiga ima svoj pojmovni (metafizički) temelj.

Logički su stvari posložene ovako: vrijednost (hijerarhija vrijednosti) – dug (obaveza) – novac. Pojam vrijednosti i način na koji (u zajednici) nastaju skala i sustav vrijednosti najvažnija su pitanja cijele knjige. Jednom kad je u zajednici uspostavljen sustav vrijednosti, onda je novac njegova materijalizacija u situacijama razmjene. Sustav, odnosno hijerarhija vrijednosti, uspostavlja se – kod Inghama – u obliku duga. Kao što je već rečeno, svaki je novac dug, ali nije svaki dug novac. Novac vuče svoje porijeklo iz duga, a dug se ne može razumjeti bez vrijednosti, sustava vrijednosti.

Antropologija i etimologija

Kako odnos među glavnim pojmovima (vrijednost, dug, novac) izgleda u stvarnosti. Ingham se oslanja na povijest, etimologiju i antropologiju. Ističe da je "u svim indoeuropskim jezicima riječ dug sinonim s onima koje označavaju grijeh ili krivnju.“ Koncept vrijednosti – prema Inghamu – ima porijeklo u razlogu zbog kojeg je vrijedno pojedincu žrtvovati se za zajednicu (kojigod to razlog bio). Pojam vrijednosti se uspostavlja tako što najprije označava "vrijednost društva za pojedinca“.

Dug je jedan od  načina na koji se sustav vrijednosti ispoljava. Pojedinac se dakle emancipira od zajednice tako što joj plaća svoj dug. Koliko? Ako plaća novcem (a to je ovdje bitno, da više ne plaća žrtvom), vrijednost novca, vrijednost koju plaća, određena je u hijerarhiji vrijednosti koju uspostavlja zajednica. Dug je primarno dug prema zajednici. Vrijednost duga pojedinca prema pojedincu određuje zajednica.

Da nije tako, dug ne bi bilo moguće utjerati, osim individualnim sukobima. Bez zajednice, odnosno „treće strane“ koja u sukobima presuđuje, bez sustava vrijednosti, ne bi bilo moguće razlikovati kad je individualni sukob otimačina, a kad plaćanje duga.

Vrijednost novca

Ovdje ima smisla kratka sinteza: Početak je odnos pojedinca i zajednice prema kojoj on plaća dug da bi se afirmirao kao pojedinac. Visinu (vrijednost tog duga) određuju principi koji uređuju zajednicu, mogu to biti religijski ili neki drugi principi. Dug se može platiti žrtvom. Ili novcem. Ingham uvodi razliku između novca kao sredstva plaćanja i novca kao sredstva razmjene.

Svakodnevna vrijednost novca (duga) kojim se plaća određena je na osnovi apstraktne hijerarhije vrijednosti u zajednici. Čim u društvu postoji sustav vrijednosti (koji može biti religiozno uspostavljen ili svjetovno, ideološki itd.) ono je hijerarhijski organizirano. Vrijednosna ljestvica i mogućnost hijerarhije mogu postojati čak i ako su u nekom trenutku svi jednaki. Kad je sustav vrijednosti određen religijom, novac, kao mjera vrijednosti, posrednik je između "svete krivnje“ i profanog plaćanja. Tako nastaje vrijednost novca.

Kako (nastaje vrijednost novca)? Tako. Ingham nije jasan. Teško je zaključiti  oslanja li se više na  empiriju (antropologiju, povijest, etimologiju) ili  na neku teoriju zajednice. Kroz cijelu knjigu u niz je navrata citirao Webera da je "novac oružje u bitki za ekonomsku egzistenciju“, da novac nastaje u borbi za moć. Kako? Tako. Inghama se mora interpretirati, što najčešće nije lako. No, vrijednost novca praktički je nerješiva zagonetka i za neoklasičnu teoriju (o čemu – da ne moram ovdje dokazivati – vrlo uvjerljivo svjedoči natuknica Money u The New Palgrave Dictionary of Economics koju je napisao James Tobin).

Ne kapital – rad, nego kreditor – dužnik

Drugi dio knjige niz je "studija slučaja“, kao što su rast inflacije i njezino suzbijanje u drugoj polovici 20. stoljeća, japanska dugovna deflacija, argetinska „monetarna dezintegracija“, jedinstvena europska valuta (euro) te Internet kao "novo monetarno područje“. Na žalost, ni primjeri ne pomažu puno boljem razumijevanju Inghamove teorije novca kao "socijalniog sustava“.

U slučaju Argentine i Japana Ingham navodi uglavnom poznate činjenice koje nastoji tumačiti na svoj način. Tako je izdavanje državnih obveznica s nultom kamatom u Japanu primjer "novog političkog sporazuma (settlement) između države i njezinih kreditora i nove normativne strukture“. Kratkoročni državni vrijednosni papiri s nultom kamatom nedavno su izdani i u Sjedinjenim Državama: je li taj „settlement“ isti kao onaj u Japanu, ili različit?

Najviše što od Inghama možemo saznati je da je to „rezultat novog političkog sporazuma između države i njezinih kreditora i nove normativne strukture“, što nije puno. Kad kamata bude dva posto, opet će to biti „rezultat novog političkog sporazuma između države i njezinih kreditora i nova normativne strukture“.

Knjiga je puna sličnih općenitih zaključaka. Mogu vrijediti u svakom primjeru, što znači da ne govore puno.  Prema Inghamu, vrijednost novca određuje se u „odmjeravanju“ kreditora i zajmoprimca. Dapače, temeljni kapitalistički odnos nije odnos rada i kapitala (on nije ni marksist), nego upravo odnos kreditora i dužnika. Kako su u japanskom slučaju kreditori i dužnici „odmjeravali snage“, koja su pravila te weberovske „bitke za ekonomsku egzistenciju“ Ingham ne precizira.

Nije jasno ni ima li "u odmjeravanju snaga“ neku ulogu konkurencija (tržište), iako se se ta mogućnost ne isključuje. Moguće je da vrijednost novca uvijek ovisi o "odmjeravanju snaga“ pojedinih društvenih grupa, no zacijelo je važno u kojim se okolnostima i po kojim pravilima to odmjeravanje odvija. Kod Inghama se o tome puno ne govori pa ni o tome kako se mijenjaju okolnosti i pravila u kojima nastaje novac.

Misterij novca i neoklasična ekonomika

Ni Ingham dakle ne upijeva razjasniti misterij novca, s kojim svoju knjigu počinje (Money's Puzzles and Paradoxes). Bezuvjetno mu možemo povjerovati da je novac "socijalna tehnologija“, s naglaskom na "socijalna“. Prihvatimo li da iz toga slijedi zaključak prema kojem je vrijednost novca u vezi s vrijednosnom hijerarhijom u društvu još uvijek nije jasno kako se iz vrijednosne hijerarhije u društvu izvodi vrijednost novca.

Nedostaju jasni mehanizmi pretvaranja društvene hijerarhije u novčani iskaz vrijednosti i iskaz vrijednosti novca, čak ni kad je novac predstavljen primarno kao dug (što također nije sporno), a temeljni ekonomski odnos kao odnos kreditora i dužnika.

Inghamova je knjiga u tom pogledu samo niz slutnji, natuknica, uputa za razumijevanje stvari. Sigurno je da na hijerarhiju vrijednosti u društvu utječu religija i dominantna ideologija. Ingham nerijetko ističe da i teorija ima "performativni karakter“. Često citira Keynesa i Schumpetera ali i teoretičare izvan glavnog toka, kao što su Alvaro Cencini, zagovornik vrlo zanimljive "quantum economics“ te Wraya i Smithina, zagovornike  sve popularnije tzv. Modern Money Theory.

Ingham međutim propušta naglasiti i analizirati neupitni performativni karakter neoklasične ekonomike, dominantne suvremene paradigme. Iako su svjesne ograničenja kvantitativne teorije novca, sve centralne banke i dalje se ponašaju kao da ta teorija vrijedi i na taj način, više ili manje uspješno, sudjeluju u kreiranju vrijednosti novca. Iako je dakle teorijski upitna, iako njezini modeli samo približno odražavaju stvarnost, neoklasična ekonomika je aktivno kreira. Ne uvijek za račun kreditora niti uvijek za račun dužnika, i ne uvijek uspješno. (Izvor: Banka.hr)