U našoj javnosti, nažalost, postoji pogrešna percepcija kako su reforme kao tiket. Ako pogodite pravu kombinaciju dobijete sve i odmah. Ako ne pogodite, ne dobijete ništa.

Piše: Dr Marko Đogo, prodekan za nastavu Ekonomskog fakulteta u Palama i predsjednik Sekcije za bankarstvo u Udruženju ekonomista RS – SWOT

Korijen ovog fenomena je isti kao i kod klađenja u sportskim kladionicama – očaj. Što smo očajniji sve smo spremniji da povjerujemo kako je za jednu marku moguće dobiti 100, 200, 500, 1000, 10.000, ma 100.000 KM!

Samo da ubodemo, izgrebemo, zaokružimo.

Nažalost, stvari ne stoje tako. Ne postoje milijarde na našim granicama (a ni granica više nemamo) koje čekaju da ih nekim reformama pustimo pa da uđu i da se kupamo u parama i napunimo hronično poluprazne budžete, fondove i džepove.

Istina je da se reforme sprovode godinama, a da rezultati stižu decenijama. Strpljenje, spremnost na žrtvu su sastavni dio reformi. Ako ih nemate, ograničen je domet reformi, a bez temeljnih reformi u zapuštenom društvu nema ni značajnijeg poboljšanja.

Sve ovo o reformama i žrtvama je toliko puta već rečeno. Međutim, kako vrijeme odmiče umjesto da zvuči mudro počinje da zvuči ružno i da izaziva otpore. Jer pričati nekome kako treba da bude siromašan kako bi sutra svi živjeli bolje je vrlo diskutabilno ako to bolje nikako ne stiže. Ili se čak živi sve gore.

Da bi postojala spremnost za žrtvu, efekti reformi moraju da budu mjerljivi, a period samopožrtvovanja ograničen. I jedno i drugo je moguće ako postoji povjerenje javnosti u vlast. Preduslov tog povjerenja je poštenje. Ako javnost vjeruje kako vlasti rade svoj posao pošteno, odgovorno, marljivo, biće spremna da podnese žrtvu. Ako javnost vjeruje kako se vlast bogati dok siromašnima prodaju priču o neophodnim reformama dobiće Sirizu. Doći ćete na korak do povratka u komunizam.

A kako uvjeriti javnost da vlast obavlja svoj posao pošteno je ono što se spominje u naslovu – primjer Slovačke. Naime, vjerovati kako će vlast obavljati svoj posao pošteno ako na vlast dođu pošteni ljudi je blizu gluposti. Nije da kućni odgoj nema nikakav uticaj. Međutim, vlast opija. Vlast kvari. Posebno kada je apsolutna i vremenski neograničena.

Ljudi su skloni da imovini daju vlasnika. Posebno kada ga nema. Ukratko, apsolutno poštenih ljudi nema. Nema ih ni u Slovačkoj, ni Njemačkoj, ni SAD, niti bilo gdje. Ono što vlast tjera da radi svoj posao pošteno je sistem baziran na ozakonjenoj transparentnosti koja tjera činovnike na odgovornost. Slovaci su to riješili setom od tri zakona.

Zakona kojima je uspostavljena baza podataka o svim preduzećima koja posluju u Slovačkoj, zakonom prema kojem nijedan ugovor o javnim nabavkama nije punovažan dok se ne objavi na posebnoj internet stranici i zakonom kojim je propisano da se svi zakoni u proceduri donošenja moraju objaviti na posebnoj stranici, sa naznakom ko je šta predložio do konačnog donošenja. Kako ovo funkcioniše.

U idealnom slučaju trebalo bi da uđete u registar svih aktivnih i ugašenih firmi u Slovačkoj, ukucate neko ime i registar vam izlista u koliko upravnih, nadzornih, revizorskih i sličnih odbora javnih i privatnih preduzeća se nečije ime pojavljuje. I što je još bolje, u koliko upravnih i sličnih odbora upropaštenih firmi se isto to ime pojavljuje. Ili ko je istovremeno rukovodio u nekom od javnih preduzeća ili institucija, dok istovremeno vodi privatnu firmu čije poslovanje očito zavisi od onog prvog.

Mogućnosti primjene jednog ovakvog sajta kod nas ima koliko hoćete. Naravno, u Slovačkoj ovaj registar nije uspostavljen da bi provjeravali gomilanje funkcija i veza javnog i privatnog sektora, već kako bi strani investitori lako došli do podataka o firmama u koje žele da investiraju. Kod nas bi dobitak od jednog ovakvog sajta bio veći.

Drugi zakon stavlja van snage sve ugovore o javnim nabavkama koji se ne objelodane preko posebnog sajta. Izvršenje ovih ugovora smatra se zloupotrebom položaja i kao takvo kažnjava. Možete misliti kakav bi to bio šok za nemali broj direktora naših javnih preduzeća i rukovodioca organa uprave kada bi morali da objelodanjuju sve ugovore od kupovine toalet-papira i rakije kajsijevače, do telefona, automobila, kamiona, aviona… Da ne spominjem famozne anekse već zaključenih ugovora i ugovore o pružanju konsultativnih usluga. I ugovore o privatizaciji, takođe.

Treći zakon je zamišljen da ograniči uticaj lobističkih rupa na donošenje zakona. Naravno, svako može da predloži bilo kakav zakon ili njegovu izmjenu, ali se preko ovog sajta bar jasno navodi ko je i šta predložio. Pa ako se neki javni službenik već prodao nečijim ličnim interesima, OK. Ali red je da javnost bar zna njegovo ime i prezime. Je l' to ministar, narodni poslanik, sindikalac, poslodavac… Neka se zna.

Možda ne bi bilo loše da uvedemo i američku praksu da bitni zakoni bar kolokvijalno nose ime predlagača bio to neki uticajan ministar, poslanik… Pa ako predlože dobar zakon neka se njime ponose i njihovi nasljednici za 30, 50, 100 godina (u Americi imate zakone koji su i danas u upotrebi a koji su stariji od 100 godina i koji nose imena svojih predlagača). Ako predlože pogubne zakone, neka ih oni progone do kraja profesionalne karijere, pa i dalje.

Sve ovo znači da su svi oni mutni poslovi zbog kojih naša javnost sumnja u poštenje javnih službenika, zbog čega je nespremna za bilo kakve reforme koje ih imalo koštaju, mogući i u Slovačkoj, ali tako ogoljeni pred javnošću da ih odvraća od takvog ponašanja.

Ako ćemo preduzimati reforme, pođimo od ovih, jer su upravo ove reforme preduslov za uspješno provođenje drugih reformi. Njima se ništa ne čini, ali se sprečava da bude učinjeno mnogo toga društveno štetnog. (Nezavisne novine)