BEOGRAD – Privreda Srbija će, sasvim je izvesno, i sledeće godine biti u recesiji, jer su šanse da zabeleži privredni rast posle primene oštrih mera više nego skromne. Prema svim prognozama, ekonomska aktivnost biće dogodine u padu od minus jedan odsto.

Ipak, istorija nas uči da je bilo zemalja koje su, spletom srećnih okolnosti, na fiskalnu konsolidaciju odgovorile rastom. To su uspele Slovačka sredinom devedesetih godina i Irska u drugoj polovini osamdesetih. Može li Srbiju da zadesi takav splet srećnih okolnosti?

Mrka kapa – sudeći prema analizi autora „Kvartalnog monitora”. Da bi se to dogodilo, potrebno je ispuniti nekoliko uslova, objašnjavaju. Prvi je da plan štednje bude kredibilan: da podrazumeva oštre rezove koji se sprovode u prvoj godini primene i da investitore ubedi da će i u narednom periodu država ozbiljno smanjiti rashode. Drugi uslov, smatraju autori ove publikacije, podrazumeva da program fiskalne konsolidacije prate neke šire društvene reforme, poput radnog zakonodavstva, penzione ili zdravstvene reforme, na primer.

I dok bi prva dva uslova naša zemlja možda nekako i mogla da zadovolji, kod trećeg bi nastale muke. Jer, da bi neka ekonomija na štednju odgovorila privrednom ekspanzijom, potrebno je da je svetska privreda u usponu i da taj „brzi voz” oporavka doslovno povuče i našu privredu. Sudeći prema proceni Međunarodnog monetarnog fonda, koji za ceo svet prognozira stopu rasta nešto veću od tri odsto, a da Evropa i dalje stagnira, taj splet srećnih okolnosti neće povući Srbiju.

Dejan Šoškić, profesor Ekonomskog fakulteta i bivši guverner, kaže da je Slovačka sredinom devedesetih godina doživela bum jer je imala veliki dotok stranih investicija, koji je podigao privredni rast. Mi sada na to ne možemo da računamo. Dok se ulagači ne osmele da investiraju, jedino što Srbija može da uradi u ovom trenutku kako bi kompenzovala pad potrošnje, koji će biti uzrokovan primenom mera štednje, jeste povećanje javnih investicija. Kako kaže, sredstva za neke projekte već postoje, a za mnoge od njih plaćamo i penale jer ih ne koristimo.

– Neophodno je napraviti neku vrstu reorganizacije troškova. Da se uz istovremeno smanjivanje dohodaka otvori prostor za veće javne investicije koje imaju efekat na privredni rast – kaže Šoškić.

U situaciji kada ne može da nam se ponovi irsko ili slovačko iskustvo, jer evropska privreda stagnira, to je jedino što možemo da uradimo.

Prema njegovoj oceni, ono što sada najviše parališe oporavak evropske privrede jeste – strah.

– Pođite od sebe, ako znate da ćete imati manju platu ili ako postoji neizvesnost s radnim mestom, onda ćete više štedeti i smanjićete ličnu potrošnju. Time ćete proizvođačima suziti tržište. Tako se i biznismeni sada ponašaju, jer su skeptični i oklevaju sa investiranjem. Jer, kao što je američki predsednik Frenklin Delano Ruzvelt u svom inaguracionom obraćanju naciji 1932. godine rekao: „Nemamo čega da se bojimo – osim straha.” Psihologija sada igra ključnu ulogu, jer kada nema te hrabrosti investitora i kada oni strahuju da ulože svoj novac, onda se tržište sužava – kaže Šoškić.

Goran Nikolić, saradnik Instituta za evropske studije, kaže da je nemoguće da se u Srbiji ponovi irsko ili slovačko privredno čudo.

On, na primer, sumnja da je privredni uspeh Slovačke bio politički motivisan i da je posle pada Vladimira Mečiara 1998. godine verovatno dat mig da dođu ogromne strane investicije.

– Zamislite da tri fabrike automobila sada dođu u Srbiju. Ništa nam više ne bi trebalo. I ako se neko pita šta nama treba za uspeh, odgovor je jednostavan – da neko dođe i otvori 50.000 radnih mesta u prerađivačkoj industriji. Priča o malom i srednjem biznisu se ovde ponavlja kao mantra, ali je činjenica da ne mogu da se otvaraju mala i srednja preduzeća ako ne mogu da se naslone na velike industrije – kaže Nikolić.

Prema njegovim rečima, u slučaju Irske tajne nema. Irci imaju jaku dijasporu, govore engleski jezik i nije bilo teško privući ulagače.

– Iako je naša dijaspora mnogobrojna, ona nije jaka. Naši ljudi u inostranstvu rade manje plaćene poslove. Ima možda pet bogatih ljudi u inostranstvu i znamo svih pet – kaže Nikolić i dodaje da je i oporavak mađarske privrede bio zasnovan na takozvanim etno-investicijama, to jest činjenici da su bogati Mađari iz sveta uložili novac u domovinu.

Tajna jeftinih zajmova

Tokom minule krize u Evropi je konsolidovan bankarski sektor, pa je je došlo do povećanja kapitalne adekvatnosti, kaže Dejan Šoškić, profesor Ekonomskog fakulteta. Inače, adekvatnost kapitala predstavlja odnos između ukupnog kapitala i rizične aktive banaka. A odluka o tome zapravo propisuje banci obavezu da svoje poslovanje obavlja tako da njena rizična aktiva bude porivena kapitalom u iznosu od najmanje 12 odsto.

– Banke su na tu odluku mogle da reaguju na dva načina: ili da povećaju svoj kapital ili da smanje plasmane privredi. Većina banaka je smanjila kreditnu aktivnost, što je za posledicu imalo pad privrede. I zato Evropska centralna banka može uzalud da upumpava likvidnost ako ne postoji taj kanal između banaka i privrede kako bi se novac plasirao. Zato se sada događa da taj novac odlazi na periferiju Evrope i da se ulaže u hartije od vrednosti – objašnjava Šoškić.

Zato su sada i kamate na zaduživanje zemalja sa lošim rejtingom tako niske. „Onaj ko se u tome opusti i počne da misli da je to normalno, cenu će platiti kad evropska privreda počne da se oporavlja”, kaže Šoškić. Jer tada će se investitori povući i početi da investiraju novac u Evropi. (Politika)