U javnosti preovlađuju jednostrani stavovi da je za izuzetno tešku situaciju u Venecueli kriv isključivo njen predsjednik Nikolas Maduro, ili da su sve probleme isporučile SAD koje ne tolerišu neposlušne ljevičarske lidere u Latinskoj Americi. Istražujući medijske napise s obije strane, pokušali smo da dođemo ako ne do potpuno objektivnih, onda bar do hronološki tačnih podataka o postepenom uništavanju ekonomije kojoj propast nije bila suđena, s obzirom da Venecuela „leži“ na najvećim zalihama nafte na svijetu.
Na Venecuelu svijet nije oduvjek gledao sa sažaljenjem. Ova država je šezdesetih godina prošlog vijeka naftnim bogatstvom obezbjeđivala socijalni mir – njeni građani su tada imali najveće zarade u Latinskoj Americi. Prva ozbiljnija ekonomska kriza u skorijoj istoriji, prouzrokovana padom cijena nafte, desila joj se osamdesetih godina i dovela je do liberalizacije tržišta. Godinu dana od reforme (od 1989. do 1990.) BDP ove zemlje je posle pada od -8,3 odsto zabeležio rast od 4,4 odsto. No, reformski efekti su bili kratkog vijeka. Ni devedesete nisu donijele poboljšanje – inflacija je divljala, nezaposlenost je bila veoma visoka, a krajem milenijuma kupovna moć je pala na trećinu one iz 1978. godine.
Ova dešavanja poklopila su se sa nominacijom Uga Čaveza na predsjedničkim izborima. On je obećavao da će brinuti o siromašnima koji su u tom trenutku već činili više od polovine stanovništva u zemlji. Čavez je 1999. postao predsjednik Venecuele i otpočeo proces nacionalizacije mnogih preduzeća, uključujući i naftna. To je bila veoma radikalna mjera jer u ukupnom izvozu ove zemlje nafta učestvuje sa 95 odsto. Ideja je bila da se velika zarada od ovog energenta preusmjeri tamo gdje je najpotrebnija, ali kako to često biva u državama sa slabim institucijama, dobar dio tog novca je završio i na privatnim računima glavnih aktera ove priče.
Država je, dakle, prisvojila naftni sektor ali nije znala kako da upravlja njim. Zato Venecuela sada proizvodi polovinu one količine nafte koju je proizvodila devedesetih, a ponekad je čak primorana i da uvozi ovaj energent.
Tokom Čavezove vladavine, kada je cijena nafte bila visoka, Venecuela je imala dovoljno novca da ulaže u socijalne programe, besplatno zdravstvo i unapređenje kvaliteta života najugroženijih, kroz izgradnju dva miliona socijalnih stanova i na mnoge druge načine. Ovo je bio prioritet zato što su Čavezovi glasači uglavnom dolazili iz nižih slojeva.
Zato je, kako bi im osnovne potrepštine učinio pristupačnijim, uveo kontrolu cijena. Proizvođači i trgovci nisu sami mogli određivati cijene robe, što je mnoge izbacilo iz posla jer im više nije bio isplativ. Ovo je, zajedno sa deficitom deviza potrebnih za uvoz, prouzrokovalo značajne nestašice hrane i drugih potrepština u Venecueli. Čavez je čak nacionalizovao i mjenjačnice – da bi mogli kupiti dolare građani su od 2003. vlastima morali dostavljati dokaz za šta im trebaju devize, a dobrim razlogom smatrao se npr. uvoznički posao. Samo rijetki su mogli kupiti strani novac, što je prouzrokovalo razvoj crnog tržišta deviza i bujanje inflacije.
Od brige o siromašnima do eksplozije siromaštva
Ugo Čavez je 2013. godine preminuo od raka, uz lokalne spekulacije da je takav ishod izazvalo „američko tajno oružje protiv ljevičarskih lidera u Latinskoj Americi“. Za nasljednika je imenovao Nikolasa Madura, koji je prije toga bio vozač autobusa, potom ministar, pa potpredsjednik. Maduro je, došavši na čelo države, obećao da će nastaviti Čavezovu politiku, ali koliko je ona zaista bila uspješna pokazalo se kada je 2014. započeo višegodišnji pad cijena nafte. Odjednom, Venecuela više nije imala novca za socijalne programe i brigu o siromašnima, ali ni za normalno funkcionisanje države.
Situaciju je dodatno pogoršao loš odnos države prema preduzetnicima, koja je privatnike maltene poistovećivala sa lopovima i eksploatatorima. To je otjeralo i najupornije investitore u Venecueli, pa je samo nakon godinu dana Madurove vladavine zemlja bila u ozbiljnoj recesiji, sa inflacijom koja je 2016. godine dostigla 800 odsto, a MMF prognozira da će ove godine iznositi čitavih milion odsto.
Broj siromašnih sada obuhvata 90 odsto populacije. Prema istraživanju Venezuela’s Living Conditions Survey, 75 odsto populacije ove zemlje je zbog gladi izgubilo u prosjeku oko 8,7 kilograma težine.
Osim što nemaju novca za hranu i ostale potrepštine, problem su i sve učestalije nestašice namirnica, poput mlijeka, mesa, kafe, pirinča, ulja, brašna, ali i toalet papira. Pomenutog rekvizita od celuloze već godinama nema u ovoj lationameričkoj zemlji, te venecuelanski hotelijeri često mole svoje inostrane goste da od kuće nose toalet papir. Susjedna država Trinidad i Tobago ponudila je Venecueli toalet papir u zamjenu za naftu, ali ne zna se mnogo kako su tekli pregovori o ovoj naturalnoj razmjeni.
Nestašice su sve veće i u zdravstvenom sektoru, a osim nedostataka lijekova, hirurških i medicinskih pomagala, sve je manje i stručnjaka, s obzirom na veliki odliv mozgova iz ove zemlje. Prema posljednjem istraživanju Narodne skupštine Venecuele, laboratorije širom zemlje nisu funkcionalne, kao ni mnoge sale za operacije. Sve ovo dovelo je do povećanja stope smrtnosti u trudnoći za 66 odsto i smrtnosti novorođenčadi za 30 odsto.
Zastrašujuć je i podatak da 79 odsto zdravstvenih institucija nema redovno snabdijevanje vodom. Ovo je slučaj i sa privatnim domaćinstvima – u mnogim dijelovima zemlje struja i voda povremeno dolaze i nestaju, tako da građanima Venecuele nije zagarantovan ni civilizacijski minimum uslova za život.
Sankcije produbile humanitarnu krizu
Za surovu stvarnost u Venecueli mnogi njeni građani krive sankcije koje su nametnule SAD ovoj zemlji, što ne čudi imajući u vidu da Maduro koristi sve dostupne poluge vlasti da uništi opoziciju i da kontroliše medije. Ipak, njegov način vladavine, bar kako pokazuju istraživanja javnog mnjenja, za više od polovine stanovnika Venecuele nije autokratski, naprotiv, oni vjeruju da je Čavez bio dobar predsjednik, a značajan dio njih i da Maduro dobro radi svoj posao.
Kada su SAD uvele sankcije Venecueli 2015. godine, ova država je već uveliko bila u ekonomskoj krizi, tako da one nisu bile njen uzrok, ali jesu doprinijele daljem pogoršanju situacije. Amerikanci su prvo uveli vize za venecuelanse zvaničnike koji su navodno učestvovali u nasilnom gušenju protesta studenata i opozicije i zamrzli su njihovu imovinu na teritoriji SAD. Potom su 2017. uvedene sankcije članovima Vrhovnog suda Venecuele na sličan način kao prethodne, ali ono najgore je tek slijedilo – zabrana kupovanja obveznica i drugih hartija od vrijednosti Venecuele, odnosno od njenih državnih preduzeća. Osim toga, Venecueli je onemogućen i pristup dolarima, što je dodatno pogoršalo humanitarnu situaciju, jer su ovom valutom plaćani hrana i lijekovi iz uvoza.
U međuvremenu, cijena nafte na tržištu je porasla, ali to Venecueli nije mnogo pomoglo. Mada je prošle godine vrijednost izvoza iz ove države porasla sa 28 milijardi dolara na 32 milijarde, ona nije imala načina da uveze osnovne potrepštine, pa joj je uvoz iste godine pao za 31 odsto. Naravno, glavnu cijenu nestašica su platili građani, a ne Maduro i elita oko njega, pa se postavlja pitanje efikasnosti ovih sankcija. Amerikanci ističu da se u Venecueli sve manje poštuju ljudska prava, da kriminal cvjeta, da milioni ljudi emigriraju u okolne države, a da oni kojima to ne polazi za rukom umiru od gladi i nedostatka lijekova.
Ipak, ma koliko ih ocjenjivali kao neregularne, Maduro je dobio i ovogodišnje izbore i osigurao sebi mandat do 2025. godine. Potom je najavio novo sredstvo plaćanja – kriptovalutu petro – i obrisao pet nula sa zvanične valute bolivara, kako bi stao na put hiperinflaciji. Ekonomski problem je tako, bar za režimske medije, riješen. (Biznis i finsnsije)
