NJUJORK – „Mjere štednje će vas upropastiti“, upozorio je Evropsku uniju valjda po hiljaditi put Josef Stiglic, univerzitetski profesor na Kolumbiji i dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, u novom osvrtu napisanom za Project Syndicate.
Takozvano stezanje kaiša, koje iz Berlina čitavoj Uniji nameće vlada Angele Merkel, dokazano je imalo štetne posljedice za čitavu evropsku ekonomiju. Činjenice koje Stiglic nabraja su neumoljive: sve zemlje EU na rubu su ekonomske stagnacije, ako ne i nove, treće uzastopne recesije, većina zemalja EU nije još uspjela dosegnuti pretkrizni nivo BDP-a, a zemlje poput Španije ili Grčke (pa i Hrvatske, iako je Stiglic ne spominje kao primjer) upale su u depresiju koja se ogleda u činjenici da je svaka četvrta osoba nezaposlena, te da ova pošast posebno pogađa mlađu populaciju među kojom stopa nezaposlenosti iznosi oko 50 odsto.
BDP evrozone je, prema Stiglicovoj računici, danas 15 odsto manji nego što bi bio da se finansijska kriza 2008. nije dogodila. Prevedeno u konkretne brojke, to znači da je od početka velike recesije izgubljeno 6,5 biliona dolara. Samo ove godine, prema Stiglicovim kalkulacijama, izgubljeno je čak 1,6 biliona dolara. Poređenja radi, rashodovna strana hrvatskog državnog budžeta za ovu godinu iznosi nešto više od 21 milijarde dolara.
Investicije, koje se pokušavaju da podstaknu ulagivanjem krupnom (i najčešće stranom) kapitalu, a koje prizivaju sve države članice EU, ne mogu, prema Stiglicu, spasiti evropsku ekonomiju. „Države se nadaju da će niže poreske stope za korporacije stimulisati investicije. To je obična glupost. Investicije se ne mogu realizovati zbog nedostatka potražnje, a ne zbog visokih poreza“, tvrdi Stiglic.
Štednja ubija evropsku ekonomiju, ali i demokratiju
„Mjere štednje su podbacile. Ali njihovi zagovornici spremni su proglasiti pobjedu temeljem najtanjeg mogućeg dokaza: ekonomija se više ne urušava pa štednja mora funkcionisati! Međutim, ako je to kriterijum po kojem ćemo se ravnati, možemo isto tako reći da je skok s ruba litice najbolji način silaska niz planinu“, ironičan je Stiglic.
Neosporno je, međutim, da su činjenice na Stiglicovoj strani. Njemačka se često uzima kao primjer najstabilnije evropske države, a ujedno je i izvorište politike prema kojoj su mjere štednje jedini način izlaska iz krize. No, ekonomski rast čak je i u Njemačkoj nakon 2008. godine toliko usporio da se može otpisati kao praktički nebitan.
„Jednostavno rečeno, dugotrajna recesija umanjuje evropski potencijal za rast. Mladi ljudi koji bi trebali skupljati iskustvo i vještine lišeni su te mogućnosti. Ogromna količina dokaza upućuje na to da mladi ljudi u Evropi neće u svom radnom vijeku zaraditi ni približno onu količinu novca koju bi zaradili da su stasali u vremenu prije recesije“, piše Stiglic.
Osim što štednja koju nameće Njemačka utiče na širenje osjećaja beznađa u čitavoj EU, istovremeno dolazi i do slabljenja demokratije, tvrdi Stiglic. „Kada građani stalno glasaju za promjenu politike – a malo koja politika im je bitnija od one koja utiče na njihov životni standard – a govori im se da se o ekonomskim pitanjima odlučuje negdje drugdje, pate i demokratija i vjera u evropski projekt“, tvrdi Stiglic.
Stop privatizaciji
Za primjer Stiglic uzima Francuze koji su, baš kao i Hrvati, prije tri godine na izborima dali glas navodno socijalističkoj vladi Francoisa Hollandea. Bilo im je obećano da će vlada povećati poreze najbogatijima, te povećati budžetsku potrošnju kako bi olakšala život najsiromašnijima i time podstakla ekonomiju.
Rezultat je upravo suprotan: francuska vlada smanjila je stope po kojima porez plaćaju velike korporacije i krenula u rezanje budžetske potrošnje. Francois Hollande danas je zbog toga najnepopularniji predsjednik Francuske otkad postoje istraživanja, ali barem ga kancelarka Merkel zadovoljno tapše po leđima.
Svoj uticaj Njemačka na sličan način pokušava iskoristiti u Italiji, koju tjera na masovnu privatizaciju. Italijanski premijer Matteo Renzi barem za sada se, piše Stiglic, tome uspješno odupire „jer ima dovoljno zdravog razuma da shvati kako rasprodaja državne imovine dugotrajno nema previše smisla“. Takve odluke, tvrdi Stiglic, moraju se zasnivati isključivo na tome hoće li građani od njih imati koristi ili neće. A istorija je pokazala da neće.
„Privatizacija penzijskog sistema se, na primjer, pokazala vrlo skupom u zemljama koje su pribjegle takvom eksperimentu. Američko uglavnom privatizovano zdravstvo je najmanje efikasno u svijetu. Ovo su teška pitanja, ali vrlo je lako dokazati da rasprodaja državne imovine po niskim cijenama nije dobar način da se dugotrajno poboljša finansijska snaga države“, poručuje Stiglic. (Index.hr)
