Gotovo sedam godina nakon izbijanja globalne financijske krize i više od pet godina nakon usvajanja mjera financijske reforme zakona Dodd-Frank u Sjedinjenim Američkim Državama, uzrok krize – postojanje banaka koje su “prevelike da bi propale” – tek treba iskorijeniti. Dokle god to ostaje tako, pojavljivanje još jedne katastrofe samo je pitanje vremena.
Piše: Sajmon Džonson, profesor na Fakultetu za menadžment Sloan pri Institutu za tehnologiju u Masačusetsu
Izraz “prevelike da bi propale” seže nekoliko desetljeća u prošlost, ali je ušao u široku uporabu kao posljedica kraha banke Lehman Brothers u rujnu 2008. godine.
Uslijed širenja problema diljem financijskog sustava, nadležna tijela Sjedinjenih Američkih Država odlučila su da su neke banke i druge financijske tvrtke toliko velike u usporedbi s gospodarstvom da su “sistemski važne” i ne smije se dozvoliti da bankrotiraju. Lehman je propao, ali AIG, Goldman Sachs, Morgan Stanley, Citigroup, Bank of America i sve druge bile su spašene kroz razne oblike ogromnih vladinih potpora koje su bile bez presedana.
Službeni slogan bio je “nikad više,” što je imalo smisla u političkom i gospodarskom kontekstu. Tim velikim financijskim tvrtkama pružen je raspon podrške koji nije općenito bio na raspolaganju nefinancijskom korporativnom sektoru – i svakako ne obiteljima koje su otkrile da je vrijednost njihove imovine (njihovih domova) niža od vrijednosti njihovih obveza (njihovih hipotekarnih kredita).
Prekomjerni rizik
Ako velike, kompleksne financijske institucije nastave dobivati implicitna vladina jamstva, brojni ljudi – na desnoj i na lijevoj strani – složit će se da je to nepravedno prema ostalim dijelovima financijskog sektora, te predstavlja poticaj velikim bankama da se upuste još jednom u prekomjerno izlaganje riziku.
U ekonomskom žargonu to je “moralni rizik”. Ali nije potrebno posebno osposobljavanje da bi se znalo da nije mudro i da je opasno kad rukovoditelji banaka dobiju pozitivnu stranu (ogromne bonuse) kad stvari idu dobro, a svi ostali snose rizike loše strane (sanacije i recesiju).
Bit zakona Dodd-Frank je dvojak pristup problemu “prevelike da bi propale”. Prvi odjeljak zakona, Glava I, propisuje da sve tvrtke moraju biti sposobne bankrotirati, a da ne uzrokuju štetu velikih razmjera širem financijskom sustavu ili realnom gospodarstvu.
Regulatore su uputili, da se u svim nesigurnim uvjetima pobrinu da velike financijske tvrtke budu strukturirane na takav način da se bankrot, u skladu sa standardnim pravilima i procedurama sudstva, može dogoditi bez uzrokovanja katastrofalne kaskade koja je nastala nakon propasti Lehmana.
U Glavi II zakona Dodd-Frank, Kongres je uspostavio nadležno tijelo za podršku putem kojeg Savezna korporacija za osiguranje depozita (Federal Deposit Insurance Corporation – FDIC) može preuzeti i upravljati posrnulom tvrtkom i nametnuti odgovarajuće gubitke dioničarima i nekim vjerovnicima bez uzrokovanja rasprostranjene sistemske štete ili panike na globalnoj razini.
Dobra vijest je da je, tijekom proteklih pola desetljeća, Savezna korporacija za osiguranje depozita postigla napredak u osmišljanju nacrta za provedivu Glavu II.
Priviligirani tretman
Loša vijest je da nije postignut gotovo nikakav napredak po pitanju omogućavanja velikim financijskim tvrtkama da zaista mogu bankrotirati. Tijekom ročišta održanog ovog tjedna pred dijelom vijeća američkog senata o bankarstvu postignut je potpuni sporazum diljem političkog spektra po tom pitanju. Razilaženja su bila vezana uz ono što je potrebno učiniti u cilju zaključivanja tog važnog segmenta pitanja zakona Dodd-Frank.
Prijedlog republikanaca bio je modificiranje pravilnika o bankrotu, uz usvajanje posebnih odredaba za velike, složene financijske institucije. Međutim, postoje tri problema kod ovog pristupa.
Ponajprije, svim tvrtkama u SAD-u trebalo bi omogućiti propast prema istim pravilima. Privilegirani tretman za bilo koga održava percepciju da je sigurnije posuđivati nekim velikim financijskim tvrtkama – i dodatno osnažuje njihovu nepravednu prednost.
Drugo, nerealno je vjerovati da bi privatni sektor želio biti umiješan u financiranje velike financijske tvrtke pod sudskim nadzorom, osobito tijekom sistemske krize. Definicija takve krize upravo je trenutak u kojem zajmovi u privatnom sektoru nisu lako raspoloživi.
A veliki zajam – u desecima milijardi dolara – koji odobrava Ministarstvo financija SAD-a stečajnom sudcu vjerojatno neće biti politički prihvatljiv niti ekonomski opravdan.
Naposljetku – što je najvažnije – stečaj bilo koje velike američke financijske tvrtke u današnje vrijeme potaknuo bi među regulatorima otimanje za imovinom diljem svijeta. Neki strani regulatori – poput središnje banke Bank of England – složili su se da neće djelovati preventivno u postupku odlučivanja koji vodi Savezna korporacija za osiguranje depozita.
Zaštita lokalnih vjerovnika
Ali takvi sporazumi ne primijenjuju se na stečajni postupak koji vodi sud; nadležna tijela diljem svijeta pokrenula bi se da zaštite lokalne vjerovnike i porezne obveznike zapljenom imovine u svom području nadležnosti.
Jedina razumna alternativa je pretvaranje velikih, složenih financijskih institucija u institucije manje veličine i manje složene, kako bi omogućili njihovu propast sukladno standardnim pravilima o stečaju. To je namjera zakona Dodd-Frank.
Savezna korporacija za osiguranje depozita uvjerljivo ide tim smjerom, dok je odbor guvernera Federalnih rezervi pokazao manje entuzijazma po tom pitanju. Ali zakon je zakon i vrijeme je da se on primijeni. (Izvor: Project Syndicate/Poslovni.hr)
