U drugom nastavku serijala o modernim ekonomijama Mislav Tolušić na primjerima Slovačke i Njemačke, tajvanske tvrtke Foxconn i američkog Applea, pokazuje zašto je Hrvatska još daleko od tržišnog gospodarstva. Također daje preporuke za povećanje dioničarstva i kreiranje okruženja koje će mlade poticati na ostanak u Hrvatskoj

Piše: Mislav Tolušić, menadžer u kompaniji "Crumpton Group" iz SAD, specijalizovanoj za poslovno savjetovanje i investicije. Glavne specijalnosti su mu strategija razvoja korporacija i korporativne finansije

U prošlom tekstu Hrvatski problem, jugoslavensko rješenje i moderne ekonomije obradio sam koncept equity value. U ovome tekstu analizirat ću nekoliko akademskih teza koje se često spominju, a dotiču equity value: i) potrebno je stimulirati rast BDP-a kroz izvoz – Slovačka kao primjer uspješne izvozne ekonomije, ii) hrvatsko tržište je premalo, zbog toga se treba orijentirati prema izvozu, i iii) mladima trebaju veća materijalna prava kako bi ostali u Hrvatskoj.

Teza br. 1: Potrebno je stimulirati rast BDP-a putem izvoza – Slovačka kao primjer uspješne izvozne ekonomije

U glavnima komponentama BDP-a Njemačke, Slovačke i Hrvatske najveći udio u BDP-u ima privatna potrošnja, preko 50%. Za usporedbu, neto izvoz je u Njemačkoj 8% BDP-a, Slovačkoj 2%, Hrvatskoj 3%. Logično se može zaključiti da je stimulacija potrošnje najefektivniji način poticanja rasta BDP-a. Osim računovodstvenog utjecaja na BDP, privatnu potrošnju možemo promatrati i kao odraz standarda građana.

Što je veća potrošnja, standard građana je bolji, što u pravilu znači da je cijelome društvu bolje jer se privatna potrošnja sastoji od dva faktora: i) individualne potrošnje svakoga građana i ii) potrošnje svih građana. Na potrošnju je teško utjecati ako se samo jednome malome djelu stanovništva povećaju prihodi, za rast je potrebno da utjecaj bude što više rasprostranjen po cijelome društvu.

Što se dogodi kada država potiče određene grane gospodarstva na izvoz, vidimo na primjeru hrvatskih brodogradilišta. Od 2006. do 2012. godine, država je samo za četiri dalmatinska brodogradilišta izdvojila 16,4 milijardi kuna potpore. Brodogradilišta su u pravilu bili veliki izvoznici, ali i veliki gubitaši.

Utjecaj izvoza brodova je bio pozitivan na BDP, uništavanje equity value (krpanje gubitaka iz proračuna) se također pozitivno odrazilo na BDP kroz povećanu državnu potrošnju. No, teško se može zaključiti da je taj izvoz imao smisla, a još teže da je problem bio što država nije dovoljno investirala. Da se nije razmišljalo o izvozu već o equity value brodogradnje, uštedjeli bismo 16 milijardi kuna.

Gledajući slovački primjer "izvozno" orijentiranog gospodarstva dolazimo do zanimljivih rezultata. U posljednje se dvije godine slovačka pozitivna trgovinska bilanca smanjuje (negativno utječe na rast BDP-a), realni pad je bio oko 21%, ali BDP raste. Dakle, Slovačka raste unatoč smanjenju trgovinskog suficita – možda rast slovačke ekonomije nije baš pretjerano ovisan o izvozu.

Čini se također da slovačko gospodarstvo najviše dodane vrijednosti kreira u servisnim djelatnostima. Gledajući slovačku vanjsku trgovinsku poziciju vezanu za servise, vidi se da je Slovačka 2015. ostvarila višak od samo 100 milijuna eura ili oko 0.1% BDP-a. Dakle, najviše vrijednosti se kreira u servisima koji se u pravilu prodaju na domaćem tržištu.

A što je s autoindustrijom? Teza koju se dosta spominje jest da je Slovačka uspiješna zbog autoindustrije. Analiza kreirane dodane vrijednosti osporava tu tezu. Naime, autoindustrija je važna, ali 2012. ta industrija je zapošljavala samo 3.3% ukupne radne snage. Osim što izvoz ne može objasniti rast slovačkog gospodarstva, tako ni autoindustrija ne može objasniti gospodarski rast (zbog malog broja ljudi koji radi u toj industriji). Očito je da odgovor moramo potražiti negdje drugdje.

Slovačka raste zato što se reformira tako da potiče kreiranje equity value-a. Samo 2014./2015. godine Slovačka je provela niz reformi koje su pomogle oko kreiranja equity value-a:

• Pojednostavnila je registracijski proces i formalnosti kod registracija firmi

• Poboljšala je one-stop shop za pokretanje poduzeća

• Uvela elektronički sistem naplate poreza

• Smanjila poreze na dobit

• Povećala broj poreznih olakšica

Protržišne reforme su glavni razlog za slovački ekonomski rast, te reforme su pojednostavnile poslovanje za sve, a ne samo za izvoznike. S pojednostavljenjem poslovanja, povećavamo šansu da se kreira equity value i povećavamo privatnu potrošnju.

Teza br. 2: Hrvatsko je tržište premalo

Ali, ako poduzeće ima dobar proizvod, nije bitno gdje se on proizvodi, već je bitno da se prodaje. Dakle, za equity value izvoz sam po sebi nije bitan.

Izvoz vs. proizvod – što kaže tržište kapitala?

Tajvanski Foxconn je najveći kooperant Applea, proizvodi iPhone, iPad, Mac kompjutere i ostalo. Foxconn ima preko milijun zaposlenika. Osim što zapošljava puno ljudi Foxconn je i veliki izvoznik preko Applea i većinu prihoda ostvaruje u Americi (juženoj i sjevernoj) i u Europi (ukupno 61% prihoda). Foxconn kao kompanija je ideal za hrvatske političare i akademike – puno zaposlenika i prihoda iz izvoza u hi-tech industriji.

Zato se Foxconn čini kao dobra kompanija za daljnju analizu. Foxconn nema svoje originalne proizvode već proizvodi za izvoz i jako je dobar primjer kako bi izgledala neka green field investicija u proizvodnju u Hrvatskoj.

U bilancama Foxconna jasno se vidi da kompanija na računu ima jako mnogo novca – oko 73 milijarde američkih dolara, gotovo 1,5 puta više od hrvatskog javnoga duga. Kompanija ima relativno malo duga – oko 19 milijardi dolara, a tržišna kapitalizacija iznosi oko 89 milijardi dolara. Vrlo interesantna situacija: oko 67% vrijednosti kompanije je u vrijednosti gotovine koju ima u bilancama.

Tržište očito nema jako dobro mišljenje o Foxconnu. Gledajući dalje EV/Revenue multiple vidimo da za svaki dolar povećanja prihoda vrijednost kompanije raste za 30 centi. Na kraju, EBITDA marža je skromnih 15%. Možda ovakva kompanija ipak nije ideal prema kojem treba težiti – multiple za equity value je jako nizak.

S druge strane imamo Apple koji ništa ne proizvodi i k tome još uvozi iPhone, iPad, kompjutere i ostale proizvode, u Ameriku i ostatak svijeta. Naravno, većina profita Applea završava u Irskoj, tako da Amerika čak ni ne dobije velike porezne prihode od dobiti. Također, Apple ima za oko 90% manje zaposlenika nego Foxconn. Izgleda kao kompanija koja je posve suprotna od Foxconna – našega ideala.

Apple ima oko 39 milijardi dolara na svojim bankovnim računima, dug mu je oko 63 milijarde dolara (dakle, Apple ima manje gotovine i duguje više od Foxconna), ali je njegova tržišna kapitalizacija 545 milijardi dolara. Analizirajući vrijednosti Applea, zaključujemo da je samo 6% vrijednosti u gotovini ostalo u budućim prihodima (future cash flows). EBITDA marža od Applea je oko 2,5 puta veća od Foxconna, dok za svaki dolar povećanih prihoda Appleu vrijednost raste za 2,3 dolara.

Koju bi tvrtku radije imali u Hrvatskoj? Izvozno orijentirani Foxconn s milijun zaposlenika ili Apple koji uvozi, plaća porez u Irskoj i zapošljava znatno manje radnika. Odgovor svakome poznavaocu moderne ekonomije je jasan – Apple.

I dok Apple smišlja nove proizvode, u Hrvatskoj se vode rasprave o poticanju izvoza i vrijednosti kune. Glavni problem nije indentificaran, a to je razlog za postojanje zakona o strateškim ulaganjima, zakona koji indirektno obeshrabruje strana i domaća ulaganja. Zakon o strateškim ulaganjima je priznanje državne uprave da administracija u Hrvatskoj nije optimizirna za poslovanje.

Da je administracija optimizirana, ne bi postojao razlog za uvođenje takvog zakona. Propisi i zakoni su toliko komplicirani da moramo donositi zakon koji će omogućiti velikim ulagačima pomoć državnoga birokrata u borbi s birokracijom i propisima. Dokle god budemo imali potrebu za takav zakon, kočit ćemo kreaciju equity value-a.

Teza br. 3: Mladima trebaju veća materijalna prava kako bi ostali u Hrvatskoj

U novinama se dosta piše kako se mladi liječnici sele iz Hrvatske i većinom odlaze u Njemačku. Osim što imaju bolje plaće, navodno su im i uvjeti za rad bolji (riječ je o prilično nedefiniranom pojamu koji svakome znači nešto drugo). Odgovor na problem odlaska liječnika je da se liječnicima povećaju plaće, daju subvencije za stambene kredite i ostale beneficije iz proračuna.

Rješenje materijalnih pitanja ne mora nam dati rezultate koje priželjkujemo. Povećanje plaća sigurno će rezultirati time da će neki liječnici odlučiti ostati u Hrvatskoj, ali je isto tako sigurno da će dio lošijih liječnika jedva dočekati da se takvo rješenje implementira (potrebno je osmisliti kriterije za odlučivanje kome i kada ćemo povećati plaću). Rješenje stambenoga pitanja neće dugoročno imati nikakav efekt na ostanak liječnika – ako liječnik odluči otići u inozemstvo, stan će iznajmiti, a državni proračun će nastaviti subvencionirati kredit.

Dakle, potrebno je uvesti mehanizam odlučivanja – koji liječnici će dobiti pravo na stan i onda je potrebno složiti mehanizam za praćenje kako se ti stanovi koriste. Naravno, odmah na početku se trebamo dogovoriti je li fer da, ako su oba supružnika liječnici, dobe subvencije za dva stana, kako i što sa subvencijama ako dva liječnika sklope brak, što se događa u slučaju rastave braka, itd.

Dolazimo do zaključka da nam za implementaciju ovoga rješenja nedostaje još regulacije, propisa i ljudi u državnoj upravi koji će to sve pratiti. Proizlazi da je rješenje povećavanje birokracije, najveće rak rane Hrvatske.

Čini mi se da je puno bolje rješenje da se liječnicima nakon specijalizacije omogući osnivanje vlastitog poduzeća koje će imati ugovor s HZZO-om. Liječnici više neće biti zaposleni u javnom sektoru, već će imati svoj business. Bolničke ustanove bi se fokusirale na osiguravanje infrastrukture potrebne za rad – laboratorije, operacijske dvorane, opremu, itd.

Takvo rješenje smanjuje potrebu za dodatnom birokracijom, povezuje plaće liječnika s kvalitetom njihovog rada i kreira equity value. Lagano je povezati plaću s radom i njihov stimulativni efekt. Liječnici će biti dodatno stimulirani jer će raditi za sebe, kreirati će equity value za sebe. Kako će prihodi od njihovih poduzeća vremenom rasti, tako će se izgraditi njihov brand.

Taj brand će imati svoju tržišnu vrijednost, kako raste brand raste i equity value. Nakon što se nešto izgradi, to se ne daje tako lagano – teško je zamisliti da će liječnik s uspješnim biznisom sve prodati kako bi otišao u inozemstvo i počeo graditi sve ispočetka. Ovo rješenje je, osim što daje dugoročne rezultate, fer – najbolji će imati šansu zarađivati više i izgraditi nešto za sebe, a građani će zauzvrat dobiti bolju i jeftiniju uslugu.

Mladima se treba omogućiti da stvaraju equity value – ne trebaju im raznorazni državni programi. Trebaju im pojednostavljeni propisi i procedure, treba im deregulirano tržište na koje će imati šansu ući.

Preporuke

U prošlom članku sam pisao o smanjivanju administrativnih barijera i edukaciji. Trebalo bi se pozabaviti i poreznom stranom problema, kako bi se povećalo dioničarstvo. Zato bih preporučio:

• Da se dodjela dionica ili opcija ne oporezuje, ali da se priznaju kao porezna olakšica ako se izdaju zaposlenicima kao dio kompenzacije

• Dividendu isplaćenu zaposlenicima bi trebalo osloboditi od poreza, ali je priznati kao poreznu olakšicu

• Otkup dionica od bivših radnika uvesti kao poreznu olakšicu

• Ako radnik želi, omogućiti poslodavcu uplaćivanje u drugi mirovinski stup u dionicama tvrtke

Pametni porezni zakoni mogu dovesti do toga da se dioničarstvo raširi u društvu, takvo nešto bi bilo jako pozitivno za naše društvo. Osim što bi se kreacija equity value-a povećala, smanjila bi se mogućnost uvođenja regulacija i zakona koji koče tržište i štete gospodarstvu i građanima. (Izvor: Banka.hr)