Administrativna zabrana (na platu) – Administrativnom zabranom dužnik nepovratno nalaže računovodstvu u svom preduzeću da banci isplati novčana sredstva iz njegove zarade, ako banka to od njih zatraži, jer sam dužnik nije na vrijeme izvršio svoje obaveze ka banci. Administrativna zabrana donekle podsjeća na trajni nalog s tim što se administrativnom zabranom usmjeravaju sredstava ka banci dok su još u firmi, dok trajnim nalogom banka uzima sredstava tek kada „legnu“ na račun u toj banci.
Anuitet – kada dužnik vraća uzeti kredit u pravilnim vremenskim razmacima i u jednakim novčanim iznosima, onda taj iznos nazivamo anuitetom (naspram rate kod koje su iznosi na početku otplate veći da bi se s vremenom smanjivali).
CRK – Centralni registar kredita je institucija pri Centralnoj banci u kojoj se bilježe podaci o kreditnoj istoriji fizičkih i pravnih lica (da li subjekat ima ili je imao kredit, kod koje banke, u kolikom iznosu, koliko redovno ga je vraćao itd.).
Efektivna kamatna stopa (EKS) – za razliku od nominalne kamatne stope (NKS), efektivna kamatna stopa trebala bi da obuhvata sve troškove pozajmljivanja uključujući troškove kamate, naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, trošak vođenja računa itd. Kao i nominalna kamatna stopa i EKS se izražava kao procenat koji se dobije kada se ovi troškovi pozamljivanja podjele sa iznosem pozamljenih sredstava i razlože na period vraćanja kredita.
EURIBOR, LIBOR – predstavljaju kratkoročne kamatne stope po kojima banke pozamljuju sredstva jedne drugima. Početna slova pokazuju na kom međubankarskom tržištu (u georgafskom smislu) se obavlja to pozajmljivanje. Tako LIBOR predstavlja pozajmljivanje na Londonskom međubankarskom tržištu, EURIBOR na evropskom itd. Od regionalnih međubankarskih tržišta poznatije je BELIBOR (kamatna stopa na Beogradsko tj. Srbijansko).
Grejs period – period u kojem je dužnik u dogovoru sa bankom oslobođen plaćanja anuiteta (rata), ali mu banka ne oprašta dug, već odlaže plaćanje dok glavnicu duga uvećava za prispjelu kamatu za taj period.
Hipoteka – Hipotekom banka dobija pravo da proda imovinu na kojoj postoji hipoteka, u slučaju da dužnik ne izmiri svoju obavezu i da iz tih sredstava naplati neizmireni dio duga. Bitno je naglastiti da banka pokretanjem hipoteke ne dobija pravo da zadrži imovinu, već mora da je proda i da eventualni višak sredstava između prodajne cijene i nevraćenog dijela duga (ostatka duga na kredit) vrati dužniku. Najčešće su hipoteke na imovinu koja je predmet kreditiranja, mada postoje hipoteke i na druge vrste imovine.
Indeksiranje (kredita) – Indeksiranjem kredita u neku stranu valutu banka se štiti od eventualnog umanjenja vrijednosti glavnice duga izražene u stranoj valuti od uticaja devalvacije deviznog kursa. Na primjer ako banka odobri kredit od 10.000 €, što po važećem kursu iznosi oko 19.500 KM, a devizni kurs (hipotetički) i prije uplate prve rate devalvira sa 1:1,95 na 1: 3 onda bi bez indeksiranja glavnica duga i dalje iznosila 19.500 KM, ali i svega 6.500 €. Sa indeksiranjem kredita u €, glavnica duga bi iznosila početnih 10.000 €, ali i čak 30.000 KM. Moguće je indeksirati i štednju, a u svijetu je poznato indeksiranje kredita, štednje, plata i penzija na stopu inflacije.
Kolateral – Kod nas se pod pojmom kolaterala najčešće misli na depozite, hartije od vrijednosti ili pokretnu imovinu kojom se garantuje redovno izmirenje obaveza po osnovu uzetog kredita. U svijetu pojam kolaterala ima nešto šire značenje i obuhvata sve oblike imovine kojom se garantuje redovno izmirenje obaveze uključujući i nepokretnu imovinu (hipoteku).
Mjenica – predstavlja standardizovanu ispravu kojom njen izdavatelj (u ovom slučaju banka ili sam korisnik kredita) nalaže drugom licu (korisniku kredita) da trećem licu (banci) isplati novčani iznos naznačen u mjenici. Korisnik kredita potpisom na tačno određeno mjesto na mjenici prihvata ovu obavezu (akceptira mjenicu). Banka najčešće zahtjeva od korisnika kredita da potpiše blanko (praznu) mjenicu da bi u slučaju neizmirenja obaveze mogla da upiše iznos na nivou ostatka duga. Ako se radi o kreditu sa žirantima onda banka pored glavnog dužnika obično zahtjeva i od žiranta da se potpiše na poleđini mjenice čime prihvata obavezu u slučaju da je glavni mjenični dužnik ne izmiri (avaliranje). Nakon što dužnik u potpunosti vrati kredit banka bi morala da mu vrati potpisane mjenice ili da ih uništi.
Sudužnik – po obavezama ka banci sudužnik je sličan žirantu. Razlika je u tome što sudužnik podiže kreditnu sposobnost korisnika kredita, dok žirant to ne čini. Za sudužnika banke uglavnom prihvataju bračne drugove ili članove domaćinstva, dok žirant može biti bilo koje lice.
Trajni nalog – Trajnim nalogom dužnik daje odobrenje banci da sa njegovog računa otvorenog u toj banci „skida“ sredstva da bi podmirila potraživanja po osnovu odobrenog kredita. Pri tome banka ne može da koristi sredstva sa ovog računa ako dužnik nije u docnji, dok je dužnik ovim putem oslobođen obaveze da sam nosi sredstva u banku da bi izvršio plaćanje prispjele rate.
Vinkuliranje – predstavlja prenos prava potraživanja po osnovu naplate štete u korist trećeg lica (u ovom slučaju banke).
Žirant, jemac – su fizička ili pravna lica koja svojom slobodnom voljom daju pravo banci da u slučaju neredovne otplate kredita od strane glavnog dužnika naplati ova potraživanje od njih.
