Knjiga Mary Mellor The Future of Money (Budućnost novca) iz 2010. godine, na neobičan način reflektira četrdesetak godina staru studiju The Denationalization of Money (Denacionalizacija novca) Friedricha von Hayeka (1976). Jedna prema drugoj odnose se kao slika u ogledalu: po vertikali ima zajedničkih elemenata, no na horizontalnoj osi – što je za jednu stranu lijevo za drugu je obratno.

Piše: Željko Ivanković, glavni urednik časopisa "Banka magazine" i portala Banka.hr

Oboje, Mellor i Hayek, govore o privatizaciji novca (novčanog sustava). Za Mellor privatizacija novca podrazumijeva da su profiti privatni,  a rizici socijalni, dakle da država pokriva gubitke (pod izgovorom izbjegavanja veće štete),  a manageri financijskih institucija skupljaju bonuse. Činjenica da je nakon izlaska knjige, u kojoj su glavne teme financijska kriza 2007./8. godine i posljedice, američka država zaradila na spašavanju banaka, kao što mogu zaraditi i druge zemlje koje su postupile slično, ne utječe na kvalifikaciju: i dalje su u tom slučaju rizici pali na društvo.

Za Hayeka je privatni novčani sustav onaj u kojem država nema monopol na novac, nego neke privatne institucije (banke) emitiraju vlastiti novac. Nimalo neočekivano, dok Mellor zahtijeva da se novac vrati pod javnu kontrolu, gdje po njezinom sudu i pripada, Hayekov stav je potpuno suprotan: državi treba oduzeti monopol na novac. Prema Hayeku, jedinstvena centralna banka neizbježno vodi uplitanju države u novčane poslove, u poslove tržišta i čini štetu gospodarstvu, dok je za Mellor čak i neovisna centralna banka oblik nedopustive privatizacije novca, štetne za društvo.

Na prvi pogled pod privatizacijom novca (novčanog sustava) podrazumijevaju uglavnom različite sadržaje, no činjenica da je Hayek strogo protiv uplitanja države, a Mellor odlučno za stavljanje novca pod javnu (društvenu) kontrolu upućuje da ima preklapanja. Formalno gledajući zaista ima: u oba slučaja profiti su privatni. Utoliko, obje knjige pripadaju širem pojmovnom kontekstu koji zajedno i tvore, ali u kojem je jasnije i značenje svake od njih pojedinačno.

Na pozadini Hayekove studije knjiga Mary Mellor izgleda kvalitetnije, suvislije (što je donekle paradoksalno budući da bi je on zacijelo oštro kritizirao). S druge strane, Hayekove ideje nužno je vrednovati i iz kuta desetljeća koja su im uslijedila, čiju kulminaciju iz 2007/8 Mellor opisuje, a na koja je desetljeća, prema široko prihvćenom mišljenju, cjelokupnim svojim djelom utjecao.

Utopija i ostvarenje

Dodatni  je kuriozitet, rekao bih ne slučajan, da potkraj knjiga  i Mellor i Hayek ističu pitanje koliko su njihove ideje "utopijske". I tu su različiti. Hayek zaključuje da je njegov zahtjev za privatizacijom novca ne samo ostvariv nego i izvijestan, u nekoliko sljedećih desetljeća, ili stoljeće, iako mnogima izgleda utopijski. Neostvarive su, a to je za Hayeka značenje pojma utopijski, izgledale i ideje Adama Smitha o slobodnoj trgovini, a ipak su se – tvrdi on – ostvarile. To je, naravno, upitno. Trgovina je i danas snažno regulirana cijelim nizom formalnih i neformalnih zahtjeva, što je i prirodno.

Ipak, ako Hayek smatra da je od polovice devetnaestog stoljeća u Britaniji zaista zavladao režim slobodne trgovine, onda se s jednakim stupnjem gledanja kroz prste može zaključiti da je financijski sustav koji Mallor opisuje u mnogim elementima ostvarenje Hayekove utopije, unatoč značajnim formalnim razlikama. Ima tome i argumenata.

Potkraj knjige Hayek pretpostavlja da će, nakon što privatni novčani sustav bude uspostavljen, svijetom dominirati nekoliko vrlo sličnih valuta, čija će glavna karakteristika biti da njihovi emitenti održavaju obećanje o stabilnoj kupovnoj moći, dakle o zauzdanoj inflaciji. Danas, Hayekova intencija izgleda ostvarena. Globaliziranim svijetom dominira nekoliko velikih valuta, a inflacija je uglavnom suzbijena. I Mellor misli da se u današnjem svijetu javna novčana politika svodi samo na kontrolu inflacije, no tvrdi da privatizirani novčani sustav izaziva seriju drugih neravnoteža, u odnosima među spolovima, u odnosu prema okolišu, i u imovinskoj nejednakosti.

Kako čitati Mellor

Zaključke o nejednakosti i neravnotežama kao posljedicama novčanog sustava Mary Mellor ne dokazuje, nego ih predstavlja očitima, iako nisu. Logika je ovakva (pogrešna): vidimo nejednakost, vidimo  neravnoteže, dio su sustava, mora da su i posljedica sustava. Financijskog, on dominira. Rast nejednakosti imovine i prihoda možda je i moguće povezati sa financijalizacijom, kao jednom od glavnih karakteristika sustava koji opisuje, no teško je uzročno povezati "privatizirani novac"s neplaćanjem (ženskog) rada u kućanstvu.

Utoliko je knjigu M. Mallor moguće čitati kao nabacivanje (čušpajz) nepovezanih, ničim argumentiranih tvrdnji s kojima se nekritički slažu samo apriorni istomišljenici. Takvo čitanje naravno nije rijetko ni medju oponentima, koji se, za razliku od sljedbenika,  naprosto – ne slažu. Ali, tako čitajući ni jedni ni drugi ne dobivaju gotovo ništa osim onog što su već znali, u što su vjerovali.

Produktivniji je pristup čitati knjigu kao dokument vremena od prije samo nekoliko godina, a koje već izgleda kao da je nepovratno prošlo. Kako je objavljena netom nakon izbijanja krize ona odražava tadašnje prevladavajuće uvjerenje i koristi se formulacijama koje su smatrane samorazumljivima. Bila je to atmosfera iz koje se praktički nezaustavjivo razvio Occupy Wall Street, čije je značenje danas dobrim dijelom historijsko, no koji je – a to treba istaknuti – formulirao krilaticu o "gornjih jedan posto" koja služi kao amblem sve brojnijim analizama pitanja nejednakosti.

U ambiciji da zahvati ispod površine, Mellor u prvom poglavlju raspravlja prirodu novca, školski, udžbenički.  Ipak naglašava ideje o socijalnoj prirodi novca te da banke kreiraju novac "iz zraka", ni iz čega, iz ničega, koje provlači kroz sva sljedeća poglavja i na kojima gradi svoju utopijsku tezu. (Iz te utopijske perspektive knjiga izgleda najbolje, no o tom čitanju na kraju.) Slijede poglavlja o financijalizaciji i krizi, kako ih vidi Mallor, a u kojima nakon tolikih knjiga o krizi, ne donosi sadržajno ništa novo. Knjiga završava poglavljem o poukama krize, u kojem također nema ništa neočekivano, te posljednjim  poglavljem o javnom novcu (podruštvljenju novca) i novcu održive ekonomije.

Novac ni iz čega

Tvrdnja da banke kreiraju novac ni iz čega, posebno je važna, budući da se na njoj temelji zahtjev za otpisom dugova, nakon što je, kao posljedica prvog udara iz 2008., kriza prepoznata kao dužnička. Logika je (ponovo pogrešna): Ako banke kreiraju novac ni iz čega, onda nema prepreka da se dugovi otpišu. Budući da je ta tvrdnja implicitni, a vrlo često i eksplicitni poziv na akciju, zahtijeva supstancijalnu provjeru – mogu li banke zaista otpisati dugove bez posljedica.

Iako u opisu pretkriznog, kriznog a i postkriznog razdoblja Mellor često spominje niske rezerve likvidnosti i visoku financijsku polugu, dakle pojmove koji izražavaju rizik, odnosno obavezu, ton knjige sugerira da se novac u bankovnom sustavu kreira bez obaveza i prema kome, a samo za korist bankara. Kolikogod se hoće. To stvarnost oslikava u potpuno krivom svjetlu. Autorica  ni na koji način ne pojašnjava ima li kreiranje novca "iz zraka" ikakve veze s (niskim) rezervama likvidnosti.

Napokon, ako je novac socijalni fenomen, socijalna institucija, odnosno socijalna kreacija (sasvim neprecizno koristi se svim ovim sintagmama), ni na jednom mjestu u knjizi ne pojašnjava predstavlja li to možda ograničenje kreiranju novca ni iz čega. No, kao što je već rečeno, knjiga je niz tvrdnji čije značenje i vezu rekonstruira čitatelj, a ne pisac.

Novac, socijalna kreacija

Je li, i u kojem je smislu novac socijalna kreacija, teorijsko je pitanje na koje nema odgovora dok se ne precizira što se pod time zapravo misli. Koja je tvrdnja toj tvrdnji suprotna? Da je novac individualna kreacija? Neće biti da je Robinzonu prije Petka bio potreban novac. U tom je smislu svakako riječ o socijalnom fenomenu. No tvrdnja da je novac socijalna kreacija navodi na zaključak da je riječ o konvenciji, da se dakle može konstruirati onako kako se strane dogovore. Opozitna tvrdnja nije dakle da je novac samotnjačka kreacija, to bi bilo besmisleno, nego da je riječ o fenomenu vezanom za ekonomsku aktivnost, koji se ne može proizvoljno dogovoriti. A i ekonomska je aktivnost, bilo da se radi o razmjeni ili dugu, također socijalni fenomen. U tom smislu novac jest socijalna kreacija, ali i ograničena društvenim realitetom.

Na koju dimenziju socijalnosti novca misli Mellor nije lako odgovoriti. To međutim nije zagonetka, to je zamka takvog pisanja. Apsurdno bi bilo suprotstaviti se tvrdnji da je novac socijalna kategorija, jer jest, no prihvatiti je bez ostatka ne implicira da se novčani sustav može koncipirati "iz zraka", niti da kompletnu ekonomsku aktivnost treba (da je uopće moguće) staviti pod javnu, odnosno društvenu kontrolu. Cijela je knjiga puna pojmova koje se ne definiraju i tvrdnji bez objašnjenja nego se empatično izriču, kao da je to naglašavanje dovoljno da im da presudno značenje.

Friedrich von Hayek

U Uvodu  trećem izdanju Denacionalizacije novca (1990.), Geoffrey E. Wood zapaža da je Hayekova revolucionarna ideja iz sredine sedamdesetih, o postizanju stabilnosti cijena putem oduzimanju vladama monopola na kreaciju novca, u tih petnaest godina imala slabe praktičke učinke. To se ne čini čudnim. Studija započinje prijedlogom da se određena grupa zemalja obaveže da neće postavljati nikakve prepreke slobodnom kolanju valuta na njihovim teritorijima niti slobodnom prakticiranju bankovnog poslovanja, tj. mogućnosti da financijske institucije same kreiraju novac.

Nastavak je misaoni eksperiment što se sve spontano, po logici stvari, samo po sebi, razvija  iz početne pretpostavke. Prvi dio knjige čine historijske i neke teorijske opservacije, o prirodi novca, o metalnom i papirnom novcu, fiat novcu, o ulozi države u novčanom sustavu, kupovnoj moći, inflaciji itd. sagledane iz nove perspektive. U ozbiljnim godinama, nakon dobivanja Nobela, autor je nesumnjivi majstor koji čitatelja obogaćuje. No po prirodi diskursa, koji nije ni historijski pregled ni konceptualna analiza, izbor argumenata i primjera neizbježno je selektivan.

Tezi da umjerena inflacija potiče rast suprotstavlja se primjerom da Velika Britanija i SAD u 200 godina najvećeg prosperiteta, u vrijeme industrijske revolucije, nisu imale inflaciju. Prelazi pri tome preko činjinice da je novac u tom razdoblju kontrolirala država kojoj odriče svaku mogućnost vođenja dugotrajno stabilnog novčanog sustava. To nije jedini primjer. Historijski su primjeri uvijek selektivni, no neki drugi Hayekovi propusti su presudni.

U ključnom dijelu knjige Hayek uživa opisujući kako bi, pod pretpostavkom privatiziranog novčanog sustava, bila suzbijena inflacija, prostor gospodarskom rastu bio bi, po njegovom sudu, otvoren na najbolji mogući način,  teret smanjenja nezaposlenosti pao bi na sindikate (zbog minimalne plaće), bilanca plaćanja postala bi nevažna itd. itd.

Konkurencija

Ključni mehanizanizam je konkurencija među emisionim bankama. Putem nje bi se uravnotežili fini odnosi između kupovne moći pojedinih valuta, kamatne stope, razine cijena, stope štednje, potražnje za novcem (za potrošnju), investicijskih kredita.

Emisione banke naravno ne bi mogle a ni sprečavale druge banke da odobravaju kredite u njihovim valutama, ali bi im "jasno unaprijed dale do znanja" da im neće priskočiti u pomoć dođu li u teškoće. Zato bi banke, zaključuje Hayek, držale stopostotne rezerve.  Bankarstvo s djelomičnim rezervama (fractional banking) smatra najvećim zlom suvremenog novčanog sustava (kao uostalom i Mellor).

Ako emisione banke i one koje se koriste njihovom valutom ne bi postupile skrbno konkurencija bi učinila svoje a one bi ugrozile svoj biznis i osramotile se. Zamislite! Osramotile bi se! Ne postoji ni jedan jedini uvjerljiv argument da bi se pod utjecajem konkurencije, u konkurentnim okolnostima stvari odvijale na idealan način koji je Hayek konstruirao. U njegovoj projekciji konkurencija čak ne mora biti stvarna, dovoljna je mogućnost konkurencije i stvari bi se posložile na svoje mjesto.

Hayeka  ne muče mogućnost i posljedice koncentracije i moralnog hazarda; to je svijet bez bankrota, koji bi bio incident bez šireg značenja. Mehanizam na koji se Hayek najjače oslanjao (radni naziv knjige bio je Concurrent Currencies, konkurentske valute) ispao je najslabija karika njegove konstrukcije. (I kvantitativno upravljanje kupovnom moći novca ima svoja ograničenja, no analiza proturječnosti Hayekovih očekivanja uzela bi ovdje previše mjesta.)

Friedman i determinizam

Kasnije izdanje knjige Hayek je korigirao, on kaže pojašnjavao, slijedom prigovora koje je dobio. Posebno je zanimljiv prigovor da se oslanja na državnu intervenciju iako joj je poznati protivnik. Hayekov je odgovor ispod razine njegova autoriteta: njegova intervencija – kaže – ne ide za tim da uspostavi privatno emisiono bankarstvo, nego da ukloni barijere njegovom razvoju. U jednoj bilješci čak spominje da bi u adekvatnoj poziciji preuzeo rizik demonopolizacije novca.

Ne znam je li baš taj prigovor uputio Milton Friedman, no unatoč Hayekovom "pojašnjenju" on se ponavlja u njegovom i članku Ane Schwartz pod naslovom Has Government  Any Role in Money (Ima li vlada ikakvu ulogu u novčanoj sferi) objavljenom 1987. u knjizi  Money in Historical Perspective (Novac u historijskoj perspektivi). Friedman i Schwartz podbadaju da Hayek želi rezultat "nevidljive ruke kulturne evolucije" zamijeniti deliberativnom konstrukcijom – međuvalutnom konkurencijom.

Sljedeći su ovdje problemi. Prvo je pitanje zašto Hayek pretpostavlja da bi se stvari odvijale upravo prema njegovom scenariju. Spontanost, koja je njegov amblem, ovdje se pokazuje kao determinizam, bez alternative. Bankarstvo s djelomičnim rezervama jedan je od društvenih izbora starijiji od centralnog bankarstva. Ono ima svoje prednosti i rizike. Neki ljudi, drugi ljudi nego što su Hayek i "austrijska škola" preuzimaju rizike i njime se koriste. Friedman i Schwartz navode cijelu seriju objektivnih okolnosti zašto kreiranje novca dosad nije bilo prepušteno tržištu. Među ostalim tu su problem prijevare i negativnih  eksternalija (štete za treću stranu).

Friedman i Schwartz idu i dalje. Paradoks intervencionizma sve nas pogađa, pišu: "S jedne smo strane promatrači sila koje oblikuju društvo; s druge smo sudionici i želimo oblikovati društvo." Drugim riječima i intervencije su dio "spontanog" društvenog razvitka.

Benevolentni diktator

Što ako bi se i nakon Hayekovog "Big Banga" razvilo bankarstvo s djelomičnim rezervama i centralno bankarstvo. Bi li ih zabranio (kao Mellor) ili bi se razočarao u ljudsku vrstu, kao što se razočarani socijalisti razočaravaju u radničku klasu. Ili bi i dalje propovijedao "nevidljivu ruku" koja se na financijskim tržištima i u današnjoj globaliziranoj ekonomiji vođenoj prije svega tehničkim inovacijama tek gdjegdje nazire kao vidljiv obrazac funkcioniranja ekonomije.

Razvitak bihevioralne i institucionalne ekonomije bio je imperative vremena. Ili bi mu tužno popustila koncentracija, kao što mu je znala popustiti u Denacionalizaciji novca,  pa bi se pouzdao u "benevolentnog diktatora" da obrani tržišni spontanitet: "Kvalitetan novac (good money), kao i kvalitetni zakoni, moraju funkcionirati bez obzira na efekte koje će na pojedine grupe pojedinaca imati odluke emisione institucija (issuer). Benevolentan diktator može uvjerljivo zanemariti te posljedice; nema demokratske vlade ovisne o brojnim specijalnim interesima koja to može učiniti."

Recimo da Hayek nije za diktaturu, ali nema ništa protiv nje ako ona štiti "nevidljivu ruku", koja je – tobože – jamstvo slobode, ali evo – nije. Po čemu i na osnovi čega zaključuje da "grupni interesi" ne bi zloupotrijebili i privatne emisione banke. Ili su na tržištu "grupni interesi" opravdani a u politici bi se morali skrivati? Vlade u razvijenim demokracijama dosad su na njih bile otpornije nego bilo koji benevolentni diktator. Uspješnije su u njihovu usklađivanju, što Hayek ne vidi, što dakle znači da ne vidi karakter društvene dinamike, "sile koje oblikuju društvo". Nema ekonomije bez politike (i obratno). To je iluzija, čak bih rekao – opasna.

Lijeva utopija

Na pozadini Hayekovog neočekivanog determinizma ideje Mary Mellor izgledaju bolje ponajprije zato što ona nastoji pokazati da društvo može biti uređeno drukčije. To i jest osnovna poruka utopije, jednog – to vrijedi istaknuti – od najreprezentativnijih britanskih književnih i intelektualnih žanrova (i Mellor i Hayek dio su britanske akademske zajednice). Bilo da je riječ o Swiftu, o negativnim utopijama Orwella i Huxleya, ili o socijalistu utopistu Robertu Owenu, na kojeg se Mellor izrijekom poziva.

Pretposljednje poglavlje završava zaključkom da financijska kriza predstavlja priliku za promociju (radikalnih) alternativa.

Hrvatska ljevica i desnica

Knjige Mary Mellor i Friedricha von Hayeka zanimljive su i zbog svjesnog ili nesvjesnog odjeka njihovih ideja u recentnom suprotstavljanju hrvatske izvaninstitucionalne socijalističke ljevice i samoproglašenih radikalnih liberala. Svoj je momentum ljevica imala u vrijeme plenuma na Filozofskom fakultetu. Njezina je metoda bio aktivizam.

Radikalni liberali privukli su pažnju medija i danas su prisutniji nego ljevica. No ideje na koje se oslanjaju (u mjeri u kojoj je to austrijska škola) u ovom trenutku, a tko zna što će biti sutra, imaju uglavnom historijski karakter: suvremenu ekonomiju opisuju kao da životinjski svijet analiziraju samo na primjeru četveronožaca. Puno se može dokučiti, ali to ni izbliza nije sve. Stalna polemika s drugom stranom ih zapravo upotpunjuje.

Utopije su nerijetko sastavljene od elemenata stvarnosti koje autor izvadi iz konteksta i naglasi. Mellor u posljednjem poglavlju navodi niz lokalnih i komunalnih "monetarnih" eksperimenata, bez šireg utjecaja (kao što zagovornici kolektivnog vlasništva neprestano spominju primjer baskijskog Mandragona, iako ima puno uspješnijih i raširenijih primjera kolektivnog vlasništva).

Ističe "vremenski novac" izražen u prosječnom nacionalnom radnom vremenu koji se koristi za dobrotvorni rad, a s kojim se eksperimentiralo na svučilištu Ithaca. Zatim eksperimente s lokalnim novcem  koji služi za trgovinu među članovima. Potom primjer kad je gradonačelnik austrijskog Worgla u vrijeme krize, 1932., emitirao gradski novac koji je nacionalna vlast zabranila. Napokon, gotovo dva stoljeća staru tradiciju uspješne britanske potrošačke kooperative.

Mellor očito također ne vodi računa o "silama koje oblikuju društvo", dakle o drugim ljudima, s drukčijim idejema. Da vodi zapitala bi se zašto primjeri koje spominje, uzmemo li da su hvalevrijedni, što neki jesu, zašto nisu uhvatili korijena, zašto se nisu raširili. Na jednoj stranici u svakoj rečenici spominje da monetarni sustav "treba oblikovati" novu ekonomiju, "treba omogućiti" izgradnju egalitarne i ekološki održive ekonomije, "treba favorizirati" društvene potrebe, "treba biti vraćen" svojoj socijalnoj bazi. Treba, treba, treba … Čisti voluntarizam. Ne iznenađuje da je Mellor za zabranu bankarstva na profitnoj osnovi. Tek da se zna da Orah nije jedini izvor radikalnih ideja.

Zaključno

Hayek i Mellor, uz sve ogromne razlike i suprotstavljenosti, imaju ključnu zajedničku karakteristiku: Ne pitaju se zašto svijet ne izgleda onako kako oni smatraju da bi bilo logično, nego drukčije. Ne pitaju se zašto svijet izgleda tako kako izgleda, nego im opis stvarnog svijeta više služi kao kontrastna pozadina za prezentaciju njihovih ideja. Ne pitaju se o brojnim isprepletenim silama koje oblikuju kompleksni i nemalo konfuzni svijet, ali stvaran.

Ne zanima ih druga strana, drugi ljudi. Ne pitaju se puno o razlozima drugih ljudi, njihovim idejama koje mogu biti parcijalne i nedorađene, ali djelatne. Njihove ideje nisu izuzetak: kritika suvremenog financijskog sustava u knjizi Mary Mellor jednostrana je kao što su jednostrane i Hayekove konstrukcije. Iako iz njihovog kuta druga strana izgleda kao nedopustivo zastranjivanje, istina je das u oba pogleda reducirana, a da  na potpunijem značenju dobivaju tek u kontekstu svog komplementa. Kao što je pokazano. Ta ih vertikala najjače međusobno povezuje. (Izvor: Banka.hr)