Iako je ECB već srezala ključne kamatne stope na rekordno nisku razinu od 0,15 posto, a stopu na prekonoćne depozite dovela u negativni teritorij, ključni problem – niska inflacija nikako da se riješi.
Piše: Tomislav Pili, hrvatski novinar
Vruća tema ovih dana među financijskim krugovima jest hoće li i kada Europska središnja banka (ECB) pokrenuti otkup državnih obveznica po američkom receptu, odnosno kvantitativno otpuštanje kako se taj monetarni eksperiment učeno zove. Iako je ECB već srezala ključne kamatne stope na rekordno nisku razinu od 0,15 posto, a stopu na prekonoćne depozite čak dovela u negativni teritorij kako bi obeshrabrila banke da “parkiraju” novac nazad kod središnje banke, ključni problem – niska inflacija – nikako da se riješi.
I to već godinama, točnije od izbijanja financijske krize. No, pitanje je može li posljednji preostali instrument polučiti uspjeh. Inflacija u eurozoni trenutno se kreće na razini od svega 0,4 posto i vrlo je daleko od ECB-ova cilja od dva posto. Ako inflacija nastavi padati, realno je za očekivati da eurozona iskusi deflaciju. Iako dio domaćih ekonomskih novinara ne vidi ništa loše u deflaciji – jer što je po potrošače loše u tome da cijene padaju – ta ekonomska pojava uopće nije bezazlena, upravo za te iste potrošače.
Pad cijena i kupovna moć
Takva razmišljanja domaćih analitičara i ne trebaju čuditi s obzirom na povijesna iskustva. Ovi naši prostori do sada su uglavnom naučeni na inflaciju i sve njezine izvedenice, poput galopirajuće inflacije ili hiperinflacije. Da podsjetimo, u inflaciji novac gubi vrijednost jer cijene rastu, a prihodi ostaju na istom.
Ono što je nekad koštalo 10, odjednom košta 20 ili 30. Pa onda tiskare novca moraju tiskati novčanice sa sve više nula, kako smo svjedočili u bivšoj državi. Deflacija je suprotan proces – cijene padaju, ali to ne znači da se kupovna moć povećava jer deflacija ima vrlo dobru prijateljicu s kojom često dolazi u paru, a zove se – pad plaća.
Da bi otjerali te dvije prijateljice sa zabave, središnje banke u pravilu trebaju snižavati kamatne stope, kako piše na stranici ECB-a. Međutim, taj recept očito ne funkcionira. Prema mišljenju Zrinke Živković Matijević, direktorice ekonomskih istraživanja Raiffeisen banke, oporavak eurozone, osobito realnoga sektora, vrlo je krhak što uvelike ograničava oporavak tržišta rada i osobne potrošnje te time umanjuje pritiske s potražne strane na inflaciju.
“Uz slabu iskorištenost domaćih resursa popriličan je utjecaj i globalnih čimbenika koji smanjuju pritiske sa strane ponude. Monetarna politika u uvjetima povijesno niskih kamatnih stopa, visoke likvidnosti i izostanka inflacije ima ograničen utjecaj odnosno prijeti opasnost od ulaska u zamku likvidnosti. Realni pozitivan učinak kvantitativnoga popuštanja Europske središnje banke je uvelike upitan ako ne bude popraćen s mjerama ekspanzivne fiskalne politike, ali i strukturnim promjenama, odnosno reformama”, kaže Živković Matijević.
Japanski neuspjeh
Potreba reformi o kojima priča Živković Matijević dokazuju iskustva dviju država koje su se do sada upuštale u takav monetarni poticaj. Kvantitativno popuštanje u suštini nije ništa drugo do dodatnog upumpavanja novca u gospodarstvo kada su sve druge metode iscrpljene, poput snižavanja kamatnih stopa gotovo na nulu.
Recentna iskustva, i ona nešto manje “svježija”, pokazala su da za taj pokus imamo japanski i američki recept. Jedan je uspješan, drugi se pokazao kao fijasko. Ovaj potonji dogodio se u Japanu. Tamošnja središnja banka počela je otkupljivati korporativne i državne obveznice između 2001. i 2006, ali je “zemlja izlazećeg sunca” ipak potonula u deflaciju.
Kada je izbila financijska kriza 2008. godine, japanska središnja banka opet je krenula u popuštanje, smatrajući da je prošli put promašila samo zato što nije bila dovoljno silovita. Između 2011. i 2012. Banka Japana krenula je u program otkupa vrijedan 1,12 bilijuna dolara, a klimaks je dostignut lani kada je premijer Shinzo Abe objavio da je program otkupa – teoretski – neograničen u iznosu.
No, Japan je postigao svega polovičan uspjeh, unatoč “tsunamiju” novca, što se može pripisati i javnom dugu od 240 posto BDP-a zbog kojeg su izostale investicije. Prema tom podatku, Grčka izgleda kao germanski štedljiva nacija. Jednostavno, japanske tvrtke i kućanstva bile su prezadužene da bi još posuđivale, nevažno po kako niskim kamatnim stopama.
S druge strane, američko iskustvo pokazuje da stvar može funkcionirati. Kada je krenula kriza u SAD-u, tadašnji šef Federalnih rezervi Ben Bernanke pokrenuo je do 2012. ukupno tri vala kvantitativnog popuštanja. Bilancu Feda raširio je s bilijun dolara na 4,5 bilijuna i nije želio prestati dok nezaposlenost nije pala, s 10 na sada već šest posto. To je zagovornicima ovakvog pristupa dalo argumente kako otkup duga može dati rezultate.
Slab oporavak eurozone
No, hoće li dati rezultate i u Europi, teško je reći. No, sva je prilika da će se predsjednik ECB-a Mario Draghi ipak odlučiti na tako nešto. S obzirom na trenutnu situaciju u eurozoni, Zrinka Živković Matijević smatra kako je izgledno da se navedena mjera i primjeni. “To je osobito izgledno ako se nastavi slab oporavak eurozone uz nisku inflaciju i daljnji pad inflatornih očekivanja”, smatra analitičarka Raiffeisen banke.
No, deflaciju imamo i u Hrvatskoj, što je valjda jedina naša makroekonomska dodirna točka s ostatkom svijeta. Iako mnogi zaboravljaju, ili nikad nisu ni znali, ali i Hrvatska narodna banka za vrijeme bivšeg guvernera Željka Rohatinskog vodila je ekspanzivnu monetarnu politiku, pokušavajući potaknuti ekonomiju.
U veljači ove godine inflacija se prvi puta spustila ispod nule, po prvi puta u posljednjih 19 godina. Za tako nešto postoji cijela lepeza razloga, a Zrinka Živković Matijević navodi produljenu recesiju, snažan pad domaće potražnje, izostanak pritisaka uvoznih cijena odnosno pad cijena na svjetskim probnim tržištima uz visoku stabilnost tečaja kune u odnosu na euro. (Poslovni dnevnik)
